GORAN MILIĆ iza sebe ima CV koji bi bio impresivan i da od svega izdvoji samo trećinu onoga što je radio. I nećemo tratiti vrijeme da ponovno prepričavamo njegov biografski best of, već ćemo se koncentrirati samo na ono što je bitno u kontekstu njegovog novog projekta, a ako je vjerovati onome što možemo pronaći na internetu, odradio je preko 250 putopisnih emisija i pritom obišao 60 država.

U novoj HRT-ovoj dokumentarnoj seriji What's up Japan Milić je prođirao i Zemljom Izlazećeg Sunca, gdje je ćaskao s brojnim sugovornicima i pokušao nam približiti kulturu koja na momente zahvaljujući svojim specifičnostima djeluje gotovo izvanzemaljski. 

Krenimo s onim najbitnijim - kolike su plaće u Japanu?

Kako to i inače biva s Milićem, dio pitanja otpada na primanja sugovornika, a dio scena na prizore uživanja u jelu i piću. To je u ovoj fazi već trademark bez kojeg bismo se osjećali zakinutima jer ako ne postavi pitanje "kolika vam je plaća?", kao da nije ni putovao. Međutim, zanimljivo je pogledati njegov novi serijal i proučiti kako se Milić nosi s ovim formatom na pragu osamdesete. 

Sudeći prema reakcijama s interneta, ne baš dobro jer ono što je godinama savršeno funkcioniralo, ne sjeda najbolje novoj publici kojoj treba nešto dinamičnije. Iako su dosad emitirane samo dvije epizode, moguće je dobiti neki generalni uvid u to kako će japanski putopis izgledati i u preostalim epizodama. 

No internet je redovito prekritičan, pa je tako i ovog puta jer ono što njima nikako ne funkcionira, drugima će biti sasvim u redu. I to je otprilike i najveći problem jer u trenucima kad je najbolji, samo je pristojan. 

Izgubljen u prijevodu

E sad, What's up Japan pokušava zadovoljiti i starije i mlađe, ali na kraju ne uspijeva ni kod jednih, ni kod drugih, ni kod nas koji smo negdje na sredini. Godine se definitivno osjećaju i točno se vidi što voditelja najviše zanima. To nisu anime i mange o kojima da nisam znao o čemu se radi, nakon odgledane epizode i dalje ne bih znao ništa. 

Tu dolazimo i do prvog superneobičnog trenutka u kojem Goran Milić u razgovoru s producentom anime filmova Hiroshijem Oginom nailazi na jedan prilično veliki problem. 

Naime, Ogino nema blage veze što ga Milić ispituje jer ne zna engleski i kao da samo čeka da se netko pojavi i spasi ga od misterioznih pitanja znatiželjnog stranca. U isto vrijeme Milić nema pojma što su anime, a ono što slijedi bi u svakoj drugoj emisiji završilo kao izbačeni materijal.  

Milić postavlja pitanje, Ogino pitanje ne razumije, pa Milić na njega sam odgovori, Ogino kaže "jes" i to je više-manje cijeli razgovor, iz kojeg ćete izvući vrlo malo korisnih informacija o tome što su anime, ali monolog će poslužiti kao nepotrebno razvučeni uvod u priču o tome kako Japanci nemaju pojma o engleskom. 

Bespravna gradnja i raspjevana direktorica

S druge strane, stvari koje Milića zanimaju su plaće i bespravna gradnja, na koju otpada uvodni dio druge epizode. Da ne znate bolje, pomislili biste da je otišao u park-šumu Marjan kako bi vidio što to čovjeka tjera da izgradi nekretninu bez potrebnih dozvola. Ne želim spojlati, ali Japanci su precivilizirani za svoje dobro, a Japan je obećana zemlja za domaće bespravne graditelje. 

I dok se ekipa na internetu zajebava, lagao bih kad bih rekao da mi sve to nije bilo simpatično. 

Postoji nešto u njegovom lutanju, razgovorima s random ljudima koji nemaju pretjerano zanimljive priče i opažanjima neobičnosti o kojima vjerojatno nikad ne bih razmišljao jer je dosta toga toliko neopisivo obično i lišeno uzbuđenja da napravi puni krug i postane pomaknuto.

Kako funkcionira tamošnja birokracija i koliko je čudno što u ovim vremenima još uvijek koriste papire, nije posebno bitna ni zanimljiva informacija, ali dobili smo je. Ili kad voditelj konstatira kako je baš jako neobično što direktorica škole nabada engleski čitajući unaprijed pripremljen govor koji djeluje kao kompilacija svih frazetina ikad. Moglo je i bez toga, ali neće moći ove noći jer 52 minute epizode neće se napuniti same.

Stoga voditelj sve to pristojno posluša i pritom natjera i gledatelje da učine isto iako samo par minuta kasnije ima još jednog sugovornika, također direktora, koji govori engleski i ponovi više-manje isto ono što je rekla direktorica, ali u sve ubaci metaforu s plivanjem leptir-stilom. 

No kad sve to završi, za potraćeno vrijeme nagrađeni smo scenom u kojoj direktorica ničim izazvana počne pjevati dok je Milić promatra pogledom koji govori "ovo je dosta neugodno, ali izdržat ću do kraja da ne uvrijedim ženu". 

Ovo očito nije svačija šalica zelenog čaja, ali na neki me neobičan način zabavilo jer sam zaljubljenik u neobično. Nisam siguran hoću li pogledati iduću epizodu, ali ako se zateknem pred TV-om, vjerojatno ću provjeriti u kakve će se luckaste avanture Goran Milić sljedeći put upustiti. Najavili su epizodu koja se bavi važnošću uloge japanskog cara, tradicijom ikebane i sumo-borcima. 

Živi bili pa slučajno uhvatili makinalno surfajući kanalima.