NAJNOVIJE analize DNA žrtava drevne erupcije vulkana u Pompejima pokazale su da one nisu bile ono što su arheolozi zaključili da jesu na temelju pronađenih odljeva njihovih tijela.

Naime, studija koju su proveli znanstvenici sa Sveučilišta u Firenci, Sveučilišta Harvard u SAD-u i Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Njemačkoj osporila je neke uvriježene priče o spolovima i rodbinskim odnosima stanovnika Pompeja koje su nastajale od 1748. godine kada su njihovi ostaci prvi puta otkriveni.
Analiza je, među ostalim, istaknula i kozmopolitsku prirodu Rimskog Carstva.

Tijela sačuvana pod vulkanskim materijalima

Godine 79. n. e. Vezuv je izbacio jednu od najvećih erupcija u zabilježenoj ljudskoj povijesti, pokopavši rimski grad Pompeje i njegove stanovnike pod debelim slojem pepela i kamenčića poznatih kao lapili. Mnogi stanovnici Pompeja izgubili su živote kada su se njihove kuće urušile pod težinom lapila koji su padali poput kiše s velikih visina. 

Oni koji su preživjeli početnu fazu erupcije na kraju su podlegli opasnim piroklastičnim tokovima. Ovaj tok vrućih plinova i vulkanskog materijala brzo je obavio njihova tijela u sloju pepela koji se stvrdnuo i učinkovito ih očuvao.

Vađenje DNA iz ostataka

Ostaci grada ponovno su otkriveni tek u 1700-ima. U sljedećem stoljeću arheolog Giuseppe Fiorelli usavršio je tehniku ulijevanja gipsa u šupljine ljudskih oblika koje su ostale prazne nakon raspadanja tijela kako bi stvorio odljeve žrtava.

U novoj studiji, objavljenoj nedavno u časopisu Current Biology, međunarodni tim znanstvenika istražio je genetiku pet pojedinaca koji su umrli tijekom erupcije koja je ubila oko 2.000 ljudi.

Znanstvenici su izvadili uzorke DNA iz fragmentiranih ostataka kostura koji su pronađeni u 14 od 86 poznatih odljeva koji su bili restaurirani. Taj proces omogućio im je da precizno utvrde genetske odnose žrtava te da odrede njihov spol i istraže njihovo podrijetlo.

Osporavanje priča

Zanimljivo je da su nova otkrića uglavnom proturječila ranijim pretpostavkama utemeljenim isključivo na fizičkom izgledu i položaju odljeva.

Profesor David Caramelli s Odjela za antropologiju Sveučilišta u Firenci rekao je da ovo istraživanje pokazuje kako genetska analiza može značajno doprinijeti pričama izgrađenima na temelju arheoloških podataka. 
"Otkrića osporavaju dugo uvriježene predodžbe kao što je povezivanje nakita sa ženskim spolom ili tumačenje fizičke blizine kao dokaza o obiteljskim vezama", rekao je.

"Štoviše, genetski dokazi dodaju cijeli sloj složenosti jednostavnim rodbinskim narativima. Primjerice, u Kući zlatne narukvice, jedinom mjestu gdje imamo genetske informacije o više osoba, četiri osobe koje su se tradicionalno smatrale dvama roditeljima i njihovom djecom zapravo nisu imale genetske veze", pojasnio je.

Dvojica muškaraca, a ne majka i dijete

David Reich sa Sveučilišta Harvard također je istaknuo da znanstveni podaci koje su predstavili u studiji nisu u skladu s uvriježenim pretpostavkama. 

"Na primjer, jedno značajno otkriće je spoznaja da su odrasla osoba koja nosi zlatnu narukvicu i dijete koje ona drži, tradicionalno smatrani majkom i djetetom, zapravo bili nepovezani odrasli muškarac i dijete. Slično tome, par pojedinaca za koje se mislilo da su sestre ili majka i kći uključivali su barem jednog genetskog muškarca. Ova otkrića osporavaju tradicionalne pretpostavke o njihovom spolu i obiteljskim vezama", pojasnio je.

Kozmopolitska priroda Rimskog Carstva

Genetski podaci također su pružili informacije o podrijetlu Pompejaca.

Naime, autori u uvodu rada pišu da "svi stanovnici Pompeja s podacima o cijelom genomu dosljedno potječu uglavnom od nedavnih doseljenika s istočnog Mediterana, što je također uočeno u suvremenim drevnim genomima iz grada Rima, a naglašava kozmopolitizam Rimskog Carstva u tom razdoblju".

Alissa Mittnik iz Instituta Max Planck rekla je da njihova otkrića "imaju značajne implikacije za tumačenje arheoloških podataka i razumijevanje drevnih društava".

"Ona ističu važnost integriranja genetskih podataka s arheološkim i povijesnim informacijama kako bi se izbjegle pogrešne interpretacije temeljene na suvremenim pretpostavkama. Ova studija također naglašava raznolikost i kozmopolitsku prirodu stanovništva Pompeja te otkriva šire obrasce mobilnosti i kulturne razmjene u Rimskom Carstvu", dodala je.

Moguće modificiranje nalaza radi priča

Caramelli smatra kako također postoji mogućnost da su restauratori nalaza za potrebe stvaranja dobrih priča modificirali položaje pronađenih ostataka. "Kombinirana upotreba genetskih podataka i drugih bioarheoloških metoda pruža nam priliku da bolje razumijemo živote i navike žrtava erupcije Vezuva", rekao je.

Gabriel Zuchtriegel, ravnatelj parka Pompeji objasnio je da "Park Pompeji već godinama uključuje analizu drevne DNA u svoje istraživačke protokole, ne samo za ljudske žrtve, već i za životinjske." Istaknuo je da Park upravlja različitim istraživačkim projektima kroz vlastiti laboratorij što uključuje analize izotopa, dijagnostiku, geologiju, vulkanologiju i, posebno, reverzno inženjerstvo. 

Naglasio je da "svi ti elementi zajedno pridonose sveobuhvatnom, ažuriranom tumačenju arheoloških nalaza. Ovi napori čine Pompeje pravim inkubatorom za razvoj novih metoda, resursa i znanstvenih usporedbi". 

"Iz ove perspektive, ova studija označava istinsku promjenu u pristupu, u kojoj nalazište ima ključnu ulogu u unapređenju arheologije i istraživanja", zaključio je Zuchtriegel.