IAKO ga je velik dio nas glazbeno upoznao tek nedavno, IDEM je itekako iskusan glazbenik. Antun Aleksa, kako mu je pravo ime, ima prilično debeo glazbeni dosje. Neki ga pamte kao člana grupe Trophy Jump, a drugi ga pak prepoznaju kao člana grupe Porto Morto.

Bilo kako bilo, mnogi su ga najbolje upoznali kroz njegov novi solo projekt IDEM, s kojim je u kratkom vremenu postigao veliki uspjeh, dok su njegova dva albuma završila na listama najboljih albuma mnogih kritičara. 

Svoju je glazbu opisao kao "bedroom indie DIY post pop punk smeće", ali kako god je nazivao i u koju ga god ladicu pokušali smjestiti, Aleksa je uspio doprijeti do slušatelja i to je više nego očito, ne samo zbog odličnih kritika već i gomile nastupa od kojih će jedan veći, onaj u Tvornici Kulture biti održan 21. ožujka. 

Sjeli smo i porazgovarali o mnogo tema, a nakon što smo sve maksimalno skratili i rezimirali i dalje nam je ostao ovaj ogroman intervju pa nećemo trošiti previše vremena na duge uvode. 

Tvoja prva dva solo albuma odlično su prihvaćena. Jesu li te reakcije djelovale na tebe u smislu da mijenjaš svoj pristup onome što radiš?

Pa osjetio sam to radeći na drugom albumu. Prvi sam radio bez očekivanja i potrebe da zadovoljim nekog konkretno. I onda se kod drugog albuma dogodilo to da sam počeo razmišljati kako će ljudi doživjeti taj album, hoće li ga shvatiti onako kako sam ja zamislio ili će brijati nešto potpuno deseto.

S tim da ja nemam osjećaj za to što ljudi vole jer sam naslušan glazbe koju 90 posto ljudi na ovim prostorima jednostavno ne sluša. To mi postaje posebno jasno u trenucima kada mi ljudi dođu i govore da ih to što radim podsjeća na Becka ili Strokese, a to su izvođači za koje znam, ali ih nikada nisam slušao pa nisu ni mogli utjecati na mene. 

U prvi mah su me ta očekivanja malo opteretila, ali s vremenom sam to uspio odjebati iz glave i raditi drugi album onako kako sam radio i prvi. Bitno je da se meni svidi i onda se nadam da će ta formula funkcionirati i kod drugog albuma. 

Jesu li reakcije na tvoje albume od početka bile pozitivne?

Od prvog singla i baš se sjećam. Bio je 16.1. i bio je "blue monday" ili najtužniji dan u godini i onda sam odlučio da prvi singl bude ŠtetaŠtetaŠteta. Izbacio sam tu stvar i navečer došao u Krivi i nisam ni jednu cugu platio.

Moji frendovi, ljudi koje samo poznajem, neki koje godinama nisam vidio, svi su prilazili i bili zadovoljni s pjesmom. Iako mi je bilo drago da mi prilaze i hvale pjesmu, puno bitnije od toga bilo mi je da sam vidio da im ta pjesma nešto iskreno znači. To me brutalno iznenadilo.

Ljudi su prepoznali autentičnost. Nisi kalkulirao nego napisao ono što osjećaš. E sad, zanima me je li te ta pozitivna reakcija malo omela i natjerala da počneš kalkulirati na drugom albumu?

Svašta je meni prošlo kroz glavu. Razmišljao sam da se ne smijem previše udaljiti od zvuka s prvog albuma pa onda misliš "što ako bude presličan", onda će mi srat zbog toga. Kad sam skužio da ne postoji točan odgovor, rekao sam "jebe mi se, napravit ću pjesme koje imam". Bilo mi je malo zajebano u tom šumu feedbacka koncentrirati se da čujem ono što ja želim čuti. 

A i u ovoj fazi još nema kalkuliranja jer si ljudima nov i sve što radiš je novo. Za kalkuliranje ima vremena kasnije. Rekao si da nemaš osjećaj za to što ljudi vole, ali imaš li pretpostavku što vole u tvojoj glazbi?

Od kad sam počeo radit mjuzu, radio sam nostalgičnu mjuzu, a to je nekako i glazba koju sam volio. Taj neki američki melodični punk iz devedesetih. To prisjećanje "kak' je bilo dobro nekad" i postoji ta neka sjetna crta i stvara osjećaj zajedništva. Ne znam, ali ima smisla da sam to odlučio raditi s 30 godina...

Da ne ispadne da se sa sjetom prisjećaš prošle godine...

Da, sa 16 se pitam "sjećaš li se prvog srednje jer teško je biti u drugom srednje". Naravno, ne želim to banalizirati jer vjerujem da ljudi mogu raditi odličnu glazbu u bilo kojoj životnoj fazi.

Oba albumu imaju ono nešto što prvi albumi često imaju, a u kasnijim faza karijere prečesto nestane. Imaju "nužnost", taj neki osjećaj da su ti albumi "morali izaći".

Da, bio je to moment da sam to morao reći. Nakupilo mi se masu toga, a i pokušavao sam probiti neke svoje granice i izaći iz zone komfora. Još je i sve nastalo u tom covid i post-covid vremenu, a to je taj neki period kad te sve mentalno sažvače. Uz sve to sam i ja vodio svoje unutarnje bitke. Baš se sve nagomilalo. 

Osim toga, već tisuću godina djelujem u različitim bendovima i uvijek sam bio dio kompromisa, a često sam imao osjećaj da sam imao prave ideje koje iz ovog ili onog razloga nisu uspjele. I ne kažem da ne uživam i raditi s drugima. 

Primjerice, s obzirom na to da sviram u Portu, sjećam se tih nekih indie rock početaka i tog zvuka koji mi se jako svidio, ali baš kad sam ja došao u bend počeli su mijenjati zvuk i rušiti te žanrovske zidove. Bio sam brutalno zbunjen. U glavi mi je bilo: "Za koga mi radimo ovo?"

Ali onda s vremenom shvatio sam i da mi jebeno to što radimo jer otvoriš se za neke potpuno nove stvari o kojima nisi ni razmišljao. 

Današnje generacije zahvaljujući streaming servisima puno su otvorenije za sve žanrove i nema tih podjela niti ograničenja. Koji su uopće tvoji glazbeni temelji? Što te obilježilo kao klinca?

Kao klinac sam još na kazetama slušao albume Hladnog Piva i Psihomodo Popa. Ne znam ni otkud mi to. Ni starci ne znaju. To sam ja vjerojatno od nekog frenda skupio i slušao doma. Bila je hrpa random stvari. Od Borisa Novkovića, Nine Badrić, najveći hitovi Queena ili soundtrack Blues Brothers filma. To sam tisuću puta preslušao.

Ali jasno mi je kako danas funkcionira. Ja sam baš dio te prijelazne generacije. Meni je YouTube prisutan od petog razreda i jasno mi je da klinci danas više slušaju playliste i pjesme nego albume, ali kad malo odrasteš i otkriješ glazbu koja ima neki sadržaj, počinješ preslušavati albume i diskografije. Primjerice, kad sam početo otkrivati Ramonese, Clash, NOFX i slično, počeo sam uživati u albumima i tom nekom "flowu" pjesama koji ti je netko priredio. 

 Koji su ti bendovi bili "formativni"? Oni bendovi čiji "DNK", bilo to namjerno ili nenamjerno, prepoznaješ u svojoj glazbi?

Posuđujem više od bendova koje slušam u posljednjih nekoliko godina, ali temelji su svakako u mjuzi koju sam slušao u srednjoj. Fat Wreck i Epitaph ekipa devedesetih. Bendovi kao što su Rancid, NOFX, Bad Religion, Rise Against... Baš sam bio punk-rock klinac. Od domaćih smo slušali Gužvu, Dolibasiju, Diverzante i tako.

Iako, u tom nekom periodu smo baš bili ekipa iz različitih škola i priča. Bili smo miš-maš različitih stilova. To je bio period druženja koji sam opisao u pjesmi 19h Harmica kad bi se našli u Harmici i otišli cugat ispred Boogalooa ili na Ribnjak pa bi slušali sve živo. Neki rock, punk, jazz, ali uvijek je postojao taj neki punk sentiment. 

Pripadnik si novog vala izvođača koji vraćaju gitaristički zvuk koji je dugo bio u drugom planu zahvaljujući elektronskoj i trap glazbi, čija se svježina lagano ispuhala i sve se lagano pretvorilo u mainstream pop i dance. Iako objektivno imaš prilično tradicionalan zvuk, opet te se na sceni kojoj nasušno nedostaje "nove krvi" doživljava kao nešto apsolutno svježe. Kako gledaš na to?

Ja ne znam jer radim mjuzu koji bih i sam slušao. I naravno, užasno mi je drago da ljudi to slušaju jer to cijelu priču obogaćuje, ali teško mi je to analizirati. Stvorio se taj neki alternativni balon s ljudima s kojima sam i pred kojima sam svirao.

I onda objaviš svoju novu stvar i svima je jasno da to nije nešto random i da to rezonira s ljudima koji to šire usmenom predajom i odjednom imaš gro ekipe na koncertima. Ima tu trap i punk klinaca, ljudi koji ne slušaju glazbu, indie ekipe, ljudi koji dovode svoju djecu na moje koncerte, potpuni miks. 

Mislim da sam ubo tu nišu, iako to ni ne bih nazvao nišom. To je neki indie punk rock. Za Svemirka kužim jer oni su uboli taj neki retro jugonostalgični zvuk i to zvuči fantastično, ali ja nemam neku nišu. Nije nostalgično... Ne znam što je. Meni je samo bilo bitno da napravim neku mjuzu koja mi nešto progovara. I naravno, ja kužim jer praktički pričam sam sa sobom, ali vidim da kuže i drugi ljudi. 

Punk je dosta dugo imao taj socijalno angažirani moment koji je bio žanrovsko obilježje. Osjećaš li da to i tvoje pjesme moraju prenositi?

Dosta pratim te scene i vidim da su društvene jednakosti zajednički nazivnik i to mi je prejebeno jer to je neka današnja borba. Prije je to bilo više u stilu Sex Pistolsa ili Clasha koji su bili su stil "fuck the system", a vidim da se u nekim krugovima i dalje to očekuje. Kao, zašto bi se netko bavio punkom ako se ne misli baviti političkim temama.

To mi je suludo jer to je žanr kao i svaki drugi i baviš se temama kojima se želiš baviti. I zato mi je super da se dosta tih bendova danas bavi temama koje su njima bitne. Od mentalnog zdravlja ili ljudskih prava, koje su teme koje su bitnije u ovom trenutku i jasnije su mi. 

I znam da to zvuči kao klišej, ali moja glazba jesam ja. Netko tko sluša to što radim upoznat će me bolje kroz moju glazbu nego da ode sa mnom na tri kave jer na tim kavama neću pričati kako se stvarno osjećam, što mi najviše znači u životu i koji su moji osjećaji vezani za neke odnose koji su mi bili ili jesu teški. To što radim mi znači. Nije proizvod...

Nije "content"...

Kad čujem "content", naježim se.  

Jesi li u glazbu od starta ušao gledajući na to kao na nešto što će postati profesija ili je isprva bilo samo hobi u kojem si s vremenom prepoznao potencijal?

Nikad mi nije bila hobi. Brijem da mi od starta nije bio hobi. Možda sam to izgovorio, ali vrlo brzo sam shvatio da je to više od toga. Još od srednje kad sam krenuo svirati s bendom Lobotomija pa kasnije i u Spremištu, s kojima sam nastupao na IN Musicu i kao predgrupa Manu Chao. Počinješ shvaćati da postoji taj neki svijet koji možeš dotaknuti ako samo nastaviš peglati. 

Onda sam radio mjuzu za Trophy Jump i to nam je bila odlična zajebancija. Radio sam to neopterećeno, zabavljalo me, sprdali smo se s pop punkom, kenjali i to nam je bilo smiješno. I to je bilo kao hobi, ali u jednom smo trenutku skužili da, s obzirom na to da radimo pjesme na engleskom, možemo ići svirati vani.

Odjednom smo na 15-dnevnoj turneji po Engleskoj, pa onda krene Porto biti poznatiji i shvatiš da tu ima jako puno potencijala. Meni je jasno da je to nešto o čemu razmišljam od jutra do mraka. I znam da zvuči kao klišej, ali shvatiš da ti je to poziv. 

Nikad nisam znao hoću li ikad živjeti samo od toga pa onda smišljam planove kao "zarađivat ću malo, ali smanjit ću troškove života na minimum". Ali onda shvatiš da ne možeš tako jer na taj ćeš način uvijek grebati po dnu, ali onda se dosta toga posložilo i kad sam dao otkaz na poslu, od tad živim od glazbe. I doslovno ne mogu vjerovati s kakvih random mjesta kapne love, ali funkcionira. 

Jesi li netko tko planira i gdje vidiš svoju glazbenu karijeru?

Ono što mogu reći je da bih volio da to raste i da nastavim ljudima prenositi te svoje misli i osjećaje. Nemam neke sulude ambicije, ali nadam se pozitivnom trendu. Zahvalan sam na svemu što se događa. 

Ali oko jedne stvari jesam proračunat. Ne u kreativnom smislu već oko načina na koji plasiram svoju glazbu, a nakon bendovskog iskustva i kompromisa, bilo je oslobađajuće promovirati glazbu na način koji ja smatram ispravnim. 

Kakav je osjećaj bio prijeći iz benda i staviti se u prvi plan? Je li bilo potrebno bildati samopouzdanje?

Brutalno je bilo. To mi je baš trebalo. Mislim da bih bio zaštopan da se to nije dogodilo. Svako svoje bendovsko djelovanje obožavam i ne mislim ništa po tom pitanju mijenjati, ali trebalo mi je ovo jer u tom sam trenutku shvatio da imam dovoljno samopouzdanja krenuti u solo vode.

Upravo zato jer sam imao samopouzdanja i nakon što mi je sto prijedloga i ideja odbijeno. Ništa od toga me nije sjebalo jer i dalje sam vjerovao u te ideje. Vjerovao sam da ako dobijem priliku napraviti to onako kako sam zamislio da će to biti dobro. 

Razmišljaš li već o idućem albumu?

Lagao bih da kažem da tu i tamo ne pomislim na to, ali ne aktivno. Nakon prvog sam znao da želim drugi album izbaciti već iduće godine, ali za treći sam odlučio da ga neću ganjati. Kad bude, bit će. Prepustit ću se opuštenoj kreativi. Osim toga imam i neke suradnje koje planiram, a i želim malo raditi na svom nastupu uživo. 

Hoće li publika u Tvornici dobiti ono na što su navikli, ali u većem prostoru ili nešto potpuno novo?

Ono što ne želim raditi je "show". To mi je u Portu jedan od najzanimljivijih kompromisa u životu i to super funkcionira u tom kontekstu, ali solo nisam taj tip. Neće biti suludih scenografija. Želim da bude sirovo i zabavno. Budući da na dva albuma imam 50 minuta materijala, volio bih da to bude koncipirano kao neki izlazak. Da ti omogućim da se zabaviš prije, za vrijeme i poslije koncerta.  

Pričali smo o stvarima koje želiš u budućnosti, ali zanima me gdje se ne želiš naći za 10 godina?

Ne bih se volio naći u situaciji da pošto poto moram izdrviti neko sranje iz sebe i da nisam svjestan te intuicije koja ti govori: "Ajde radi bilo što drugo u životu". U ovom trenutku radim to jer to želim raditi, ali nadam se da ću znati prepoznati da mogu raditi nešto drugo.

Da otvorim neki mali lokal i budem ugostitelj, vratim se u IT ili radim namjenski glazbu, za predstave, videoigre ili nešto treće. Samo da se ne nađem u situaciji da silno želim biti autor, a pucam si u nogu s time jer sam se zabio u neki lokalni minimum i ne mogu se izbiti iz toga. 

I za kraj, što je uopće uspjeh za tebe?

Osjećam se izuzetno uspješno zbog te cirkulacije energije koja postoji oko toga što radim. Zbog toga da mogu napraviti nastup s bendom o kakvom sam sanjao kad sam bio MTV klinac i gledao sve te spotove. Bendovi koje pratim i volim nisu nužno veliki bendovi.

Ne moraju to biti veliki prostori. Mogu biti prostori koji ni nisu koncertni prostori nego samo neko mjesto na kojem su se okupili ljudi koji te žele vidjeti i žele pjevati tvoje tekstove. Kad se to dogodi, osjećam se ko najuspješniji čovjek na svijetu.