BIOGRAFSKI filmovi, posebno biografski filmovi o glazbenicima, poseban su filmski podžanr i ako bih morao nabrojati one koji zaista funkcioniraju, teško bih dogurao do deset. I ne radi se o tome da se radi o neoprostivo groznim filmovima. Upravo suprotno, radi se o ponekad zanimljivim filmovima, ali u isto vrijeme filmovima u kojima se mijenja jedino glazbenik čiju karijeru pratite.

Drugim riječima, svi su ti filmovi identični i ako ste pogledali jedan, pogledali ste ih sve. Prvo su nitko i ništa, onda postanu nešto, onda dođe droga pa im se život raspadne u milijun komadića, pa onda počnu gubiti tlo pod nogama, razaraju se obitelji i prijateljstva, ali onda shvate i progledaju.

Postane im jasno da slava nikada neće nadomjestiti nedostatak ljubavi i priznanja koje toliko žele, već droga koja hrani ono najgore u njima... Ili nešto. U svakom slučaju, na kraju se širom otvorenih očiju i s novim, zdravijim pogledom na svijet prožive katarzu jednim velikim nezaboravnim nastupom tijekom kojeg, najčešće, izvedu svoj najveći hit. 

Najpredvidljivije moguće...

Better Man, u režiji Michaela Graceyja, koji iza sebe ima spotove i The Greatest Showman, više-manje je sve to što sam naveo i uz rijetke iznimke putanju karijere Robbieja Williamsa prati na najpredvidiviji mogući način kakav smo vidjeli u otprilike 95% ovakvih filmova.

I svjestan sam da su se ove stvari (lišene umjetničkih ukrasa i scenarističkih zahvata) dogodile tijekom njegova života i karijere, ali sve priče o usponima i padovima velikih zvijezda redovito imaju jedan ogroman problem - filmski su jedva izdrživa nakupina klišeja. 

Svaki događaj u Robbiejevu životu možete predvidjeti iste sekunde kada scenarist i redatelja krenu postavljati temelje. 

Neću vam previše spoilati ako napišem da se od Robbiejeve bake krenete opraštati istog trena kada vidite da zajedno gledaju serije i jedu čips, a čim ga napusti otac, znate da će njihovo pomirenje biti kulminacija filma. A Gracey, uz pomoć koscenarista Simona Gleesona i Olivera Colea spremno ispunjavaju sva vaša očekivanja. Bez iznimke. 

...ali iz nekog razloga prokleto dobro funkcionira

Upravo zato je apsolutno nejasno zašto ovaj film tako prokleto dobro funkcionira. 

Možda je razlog to što ne gledamo hrpu glumaca koji pokušavaju imitirati Robbieja već CGI majmuna kojem glas posuđuje sam Williams. Možda. Ne mogu detektirati jer, na papiru, ovaj film ima ravno nula stvari koje me zanimaju.

Niti sam lud za biografskim filmovima o glazbenicima, niti glumi itko od glumaca koje volim, niti sam upoznat s prijašnjim radom redatelja, niti me zanima išta o karijeri i životu glazbenika čiju niti jednu jedinu pjesmu nisam poslušao namjerno. 

Međutim, dugo nisam pogledao zabavniji film ove (pod)vrste. Ono što znam je da negdje ispod svih tih CGI likova i plesnih točaka nije nestalo srce i iskrenost, što je zapravo i jedino što ovakav film može održati iznad površine. 

Iako nemam pojma o tome što se stvarno dogodilo, doima se kao da Williams ne uljepšava svoju priču, već sve djeluje kao prilično iskren osvrt na njegova umjetnička, autorska i vokalna ograničenja, ali i osobne slabosti i manjkavosti koje svi mi imamo i s kojima se možemo povezati, neovisno o našem statusu, zanimanju i uspjehu. 

CGI majmun uspio prenijeti više emocija nego mnogi glumci

Iako je glavni lik solidno animirani i očito umjetni CGI majmun, uspio je prenijeti više ideja, originalnosti i mašte te izazvati više emocija od apsolutno svakog očajnog filma kojima su u posljednjih godina kažnjeni meni daleko draži glazbenici poput Amy Winehouse, Boba Marleyja, Whitney Houston, Nine Simone, Tupaca, Biggieja, Aaliyah, Davida Bowieja ili grupe Queen.

I čak se ni ne radi o tome da sam u kino ušao s debelo spuštenim kriterijima i očekivanjima pa sam ostao ugodno iznenađen. Ne, suštinski gledano, dobio sam točno to što sam i mislio da će ovaj film biti, a to je klasičan biografski film s majmunom umjesto glumca.

Ono što nisam očekivao je da ću se toliko zabaviti i da bi tako jednostavno rješenje kao korištenje CGI majmuna moglo pomoći filmu, ne samo da se ne raspadne pod pritiskom brojnih scenarističkih slabosti već i da pobudi iskrene emocije u scenama koje ste predvidjeli najmanje 60, a ponekad i 90 minuta ranije.