2025. polako kreće i već je jedan mjesec za nama. Dok čekamo Oscare, tu je nova kinoponuda, koju smo malo pročešljali i osvrnuli se na ono što će nam u narednih 28 dana igrati na platnu.

Božji gnjev (u kinima od 30.1.)

Iako mu je početak prikazivanja zakazan za siječanj, glavni dio kinoživota hrvatskog favorita s liste fokusiran je na veljaču, kada će ga i veći dio publike pogledati. Dobra strana novog filma Kristijana Milića njegovo je žanrovsko opredjeljenje koje ga vuče ka sferi mračnog trilera.

Potencijalni hendikep je u tome što se nalazi tu gdje se nalazi, pa se njegovi žanrovski opusi uglavnom odvijaju u ratnoj scenografiji - bilo je tako sa Živima i mrtvima (2007.), a ratno okruženje bez trilerskog začina istraživao je u Broju 55 (2014.), ali i u mini seriji Nestali (2020.-2022.).

Kažemo hendikep jer dio hrvatske publike negativno reagira na bilo što sa sličnom tematikom, čak i ako se unutar tko zna kojeg po redu reimaginiranja naših skorašnjih trauma doista nalazi čvrst i uspješno izveden trilerski zaplet. Rani dostupni osvrti, nažalost, pokazuju da to nije slučaj, ali ostavljamo da sami prosudite.

Becoming Led Zeppelin (u kinima od 7.2.)

U pitanju je prvi autorizirani dokumentarac o čuvenoj rock grupi u kojem sudjeluju tri preživjela člana, s dosad neobjavljenim intervjuima pokojnog Johna Bonhama, arhivskim materijalom s koncertnih turneja s kraja 60-ih i privatnim videozapisima iz istog vremena.

Koliko je Zeppelin poznat i relevantan mlađoj publici, uglavnom nezainteresiranoj za rock glazbu, veliko je pitanje. Također, fama i misterij ovog benda kreirani su uglavnom pričama o razvratu i orgijama s groupie djevojkama u jeku slave, obrnutim porukama na pločama (Oh my sweet Satan), okultnim interesima Jimmyja Pagea, poput kupovine kuće Aleistera Crowleyja, gdje je izvršio ritual Abra-Melina Maga i sl.

Drugim riječima, njihova mitologija najbolje funkcionira slabo osvijetljena u svijetu atraktivnih neprovjerenih glasina i polumraku sotonsko-magijskih nagovještaja, a ovo ovdje, makar na osnovi trailera i prvih objektivnih izvještaja s Venecijanskog festivala, gdje je dio materijala prikazan, obećava samo dosadne "glave koje pričaju" (talking heads) i prilično konvencionalan pristup koji će najsočnije detalje vjerojatno zaobići.

No, i pored toga stariji gledatelji, boomeri i svi koji se tako osjećaju, samo zbog veličine Zeppelinovog nasljeđa sigurno ga neće propustiti.

Captain America - Brave New World (u kinima od 13.2.)

U jednom od rijetkih trenutaka samosvijesti koje danas možemo pronaći među holivudskim glumcima Anthony Mackie dao je prije nekoliko godina odličnu analizu današnje situacije u svijetu kinematografije.

Nema se Mackijevim riječima što oduzeti i dodati - "danas se filmovi prave za tinejdžere i za kinesko tržište", "ranije je odlazak u kino bio događaj, iskustvo… danas je potrošačka, refleksna radnja bez sadržaja", "uzdizanje superheroja označilo je smrt filmske zvijezde, danas ne idu gledati Schwarzeneggera ili Stallonea, idu gledati X-Men" - i ovo pomalo parafrazirano u metu točno pogađa serijsku podvalu u kojoj (ne krivimo ga) i sam sudjeluje.

Neće se ništa novo pronaći u n-tom nastavku Marvelovog kolabirajućeg univerzuma niti ćemo one koji ovo mrze moći nagovoriti na gledanje, kao ni one koji ovo gutaju odgovoriti od istoga. Poseban kut je u činjenici da je Mackie sada Captain America, valjda u svjetlu vladajuće političke korektnosti i pranja loše savjesti.

Kada je već arijevski plavokosi Chris "kako god" odradio svoje u glavnoj franšizi i pomogao da se zgrnu milijuni od publike, sada je valjda za korporaciju sigurno dozvoliti crnoj djeci da se i ona malo zabave na igralištu, bar dok ne dočekaju vlastite superheroje, mitologije i revoluciju koja neće biti na TV-u, a ni u kinima.

Majmun (u kinima od 20.2.)

Po priči Stephena Kinga. Ali ne onoj autobiografskoj, kada su ga ruski prevaranti uvjerili da razgovara sa Zelenskim i nazove suradnika nacista "velikim čovjekom". Ne, ovdje se radi o lutki majmuna dobošara koja… pa, pogađate, ukleta je i ubija. Naravno, ona je nekada davno, kada su dva brata blizanca (igra ih Theo James) bila klinci, već ubijala i sada se, poslije mnogo godina, vraća da opet ubija.

Dakle, potpuno neočekivan zaplet, krajnje nesvakidašnji za Stephena Kinga, ali šalu na stranu, potencijalno iskupljujuć je nagovještaj komičnih tonova kojim ova budalaština u najavi odiše jer po svemu prije podsjeća na neki skeč iz Saturday Night Livea koji King parodira, nego na postojeći film.

Vjerojatno će vam umjesto groze pružiti lagodnu zabavu i više smijeha od komedija koje se u kinima nude, a mi možemo dodati da bi potpuno mračan, dramatičan i ozbiljan ton bio daleko bolje stilsko rješenje za ovaj siže jer bi onda potencijalno proizveo daleko više smijeha i dosegnuo vrhunac subverzivnog humora, doista rijetko viđenog u zadnje vrijeme.

Hitpig (u kinima od 20.2.)

Valja malo podjetinjiti svakog mjeseca makar jedanput. Dobro je za srce i dušu. Dobro je i ako imate, ili ako nemate, djecu. Ne treba se previše kritički odnositi prema mjesečnom izboru crtića, tu je što je i takvo je kakvo je.

Puno je animiranih likova i lagodne zabave kojoj se valja prostodušno prepustiti bez grižnje savjesti da sudjelujete u nekom velikom zločinu protiv kreativnosti - kao što to činite gledanjem beskonačnih superherojskih franšiza. Ovo je ipak pravi film. Jedna priča u sat i dvadeset minuta, dakle ozbiljna stvar upakirana u djetinju formu.

Hitpig (Jason Sudekis) je prase lovac na ucjene, koje za nadoknadu vraća odbjegle ljubimce njihovim vlasnicima. Naravno, zaplet kreće kada dobije ponudu da nekom zlikovcu vrati slonicu po imenu Pickles (Krastavčić zvuči ljupko), a on se sa svojom lovinom sprijateljuje i započinje ludu avanturu. Prase i slonica - ima li što bolje?     

A Real Pain (u kinima od 27.2.)

Uvijek, u svakoj oskarovskoj sezoni, postoji mala obiteljska drama koja rijetko pokupi glavne nagrade, ali pretendira na neke od, uvjetno rečeno, manjih priznanja. Dogodi se da u njima zablista netko tko je do tada bio u sporednim ulogama, kao što je slučaj s Kieranom Culkinom - manje poznatim bratom klinca iz filmova Home Alone (nominiran za sporednu mušku ulogu ove godine).

Ovdje se radi o autorskom djelu glumca Jesseja Eisenberga, koji u stvarnom životu slovi za čudaka, dok si u vlastitom scenariju dodjeljuje ulogu prizemljenog, oženjenog čovjeka koji sa svojim problematičnim bratom (Culkin) kreće na "turu Holokausta" u Poljskoj, s ciljem da na kraju posjete staru kuću svoje pokojne bake i povežu se sa židovskim nasljeđem.

Dinamika dvojca, gdje se Eisenberg unormalio naspram Culkinova slobodnog, lutalačkog duha, može biti zanimljiva, a zaplet obećava sasvim solidan ugođaj, pod uvjetom da imate afinitet prema ovakvim filmovima.

Last Breath (u kinima od 27.2.)

Ponekad je dobro igrati na sigurno i držati se provjerenog žanrovskog okvira. Ako vas privlači ronjenje, ako ste skloni filmovima o preživljavanju s barem jednom poznatom facom (u ovom slučaju Woodyjem Harrelsonom), onda tu nema previše dileme.

Redatelj Richard da Costa bio je toliko fasciniran pričom o nezgodi koja je stvarno zadesila heroja ove priče Chrisa Lemonsa da je nakon dokumentarca istog naslova, snimljenog još 2019., odlučio snimiti i igranu verziju. Lemonsa tumači Finn Cole, poznat publici iz serije Peaky Blinders, što može biti još jedan razlog da ovome filmu date priliku.