U JEKU dugo iščekivanih pregovora za završetak rata u Ukrajini valjalo bi podsjetiti na jedan povezani događaj iz ne tako davne prošlosti. Nedavno je bilo točno deset godina otkad je potpisan drugi sporazum u Minsku, kojim se uspostavilo primirje i zaustavio sukob u Donbasu. Dogovoreni su prekid vatre i povlačenje snaga

Primirje koje je vrlo brzo propalo

Ovo primirje nikada nije u potpunosti provedeno, ali je intenzitet sukoba u Donbasu naglo opao od veljače 2015. godine. Osim toga, politički dio, koji je podrazumijevao reintegraciju u Ukrajinu tada nekontroliranih područja Donjecke i Luhanske oblasti, dajući im široku autonomiju i upisujući je u Ustav Ukrajine, također nije ispunjen. Upravo to je postalo jedno od opravdanja predsjednika Putina za invaziju na Ukrajinu.

Teško je pronaći neki drugi događaj koji izaziva sličnu reakciju ukrajinskih i ruskih vlasti kao što su sporazumi iz Minska. I jedni i drugi tumače ih kao veliku prevaru druge strane. Moskva tvrdi da je Kijev namjerno odbio provesti politički dio sporazuma iz Minska te je umjesto toga "prenaoružao" vojsku kako bi navodno izvršio napad na Donbas 2022. godine.

Neki ruski političari i niz javnih osoba smatraju da je trebalo prije 10 godina, umjesto potpisivanja sporazuma u Minsku, pokrenuti "specijalnu vojnu operaciju". S druge strane, u Ukrajini tvrde da je Moskva Kijevu nametnula nepovoljne i a priori kapitulantske sporazume, potom deset godina pripremala invaziju i u veljači 2022. godine, smogavši ​​snage, napala.

Prilika da se izbjegne rat

Međutim, sporazumi iz Minska iz 2015. godine u početku nisu bili uvod u rat, već su bili prava prilika da se on izbjegne. Svi izvori pokazuju da 2014. godine Moskva nije pokrenula potpunu invaziju na Ukrajinu ne zato što nije htjela, nego zato što nije mogla.

Ruska ekonomija 2014. godine sigurno ne bi izdržala ovu štetu i najvjerojatnije bi doživjela kolaps. Iako je ukrajinska vojska bila puno slabija tijekom tih sukoba nego danas, ruske oružane snage također se nisu odlikovale obučenošću i vještinama u koordiniranom vođenju velikih vojnih operacija. 

Neki predstavnici nepriznate Donjecke Narodne Republike u svojim sjećanjima na događaje iz tih godina naznačili su da je glavni protivnik invazije punog opsega 2014. godine bila ruska vojska. Izjave su se svodile na to da Ruska Federacija nije imala dovoljno snage za zauzimanje ključnih gradova u Ukrajini.

Brzi uspjeh na Krimu, s čisto vojno-tehničkog gledišta, bio je posljedica činjenice da su ruske snage u to vrijeme već bile prisutne na poluotoku i nije im bilo potrebno vrijeme za napredovanje i raspoređivanje.

Ruska avantura u Donbasu

Što se tiče početka borbi u Donbasu u travnju 2014. godine, kako su tada naveli ruski izvori, radilo se o avanturi koja nije bila usklađena s političkim vrhom Ruske Federacije. Organizirali su je ljudi "pravoslavnog oligarha" Konstantina Malofejeva, a Rusiju je uvukla u rat za koji nije bila spremna.

S obzirom na to, od kraja svibnja 2014. godine glavni pravac Moskve postao je izlaz iz sukoba u Donbasu, dajući mu poseban status u dogovoru s Kijevom. 

Porošenko izabrao vojni put

Međutim, tadašnji ukrajinski predsjednik Petro Porošenko je nakon izvjesnog oklijevanja (u lipnju je čak proglasio prekid vatre) izabrao vojni put povratka teritorija i odustao od primirja 1. srpnja, poslavši ukrajinske oružane snage u ofenzivu. Daljnji tijek sukoba je dobro poznat.

U kolovozu, nakon uvođenja ograničenog kontingenta ruskih trupa u Donbas (što Kremlj nikada nije službeno priznao), ukrajinske oružane snage pretrpjele su niz poraza kod Ilovajska i Luhanska. Tada je Porošenko bio prisiljen pristati na prvi sporazum iz Minska, a kasnije i na drugi.

Izostanak podrške Zapada

Zanimljivo, Porošenko nije pristao na sporazume iz vojnih razloga, već iz ekonomskih. Zapadne zemlje, koje nisu željele pokvariti odnose s Ruskom Federacijom, zahtijevale su da Kijev pristane na sporazum u Minsku kao uvjet za nastavak financijske potpore Ukrajini.

Sve u svemu, sporazumi iz Minska bili su prilično korisni za Moskvu jer su izbacili pitanje Krima iz pregovora, čime su de facto priznali njegov ruski status, a također su omogućili Kremlju da spasi obraz dajući teritorijima tzv. Luhanske Narodne Republike i Donjecke Narodne Republike poseban status unutar Ukrajine, a potom i povlačenje iz sukoba u Donbasu.

Rusi početkom 2022. već imali više od 150.000 vojnika na granici

Međutim, politički dio sporazuma iz Minska na kraju nije proveden. Za to Ruska Federacija optužuje Ukrajinu: Kijev navodno nije imao namjeru ispuniti te dogovore, već ojačati svoju vojsku kako bi ponovno napao Donbas. U stvarnosti to nije bio sasvim slučaj.

Istina, ukrajinske vlasti nisu htjele provesti politički dio sporazuma, o čemu su počele otvoreno govoriti oko 2017. godine. Ali to nije značilo da se Kijev spremao silom povratiti kontrolu nad odmetnutim republikama - za to nije bilo dokaza.

Ako je Kijev i razmatrao vojno rješenje sukoba, to bi se dogodilo samo ako bi postojalo čvrsto jamstvo da se Rusija neće umiješati u sukob. To definitivno nije bio slučaj početkom 2022. godine, kada je više od 150.000 ruskih vojnika bilo smješteno na granicu s Ukrajinom.

Problem reintegracije Donbasa

S druge strane, Kijev nije nikad ozbiljno razmatrao političku reintegraciju nekontroliranog dijela Donbasa. Taj dio Donbasa postmajdanske vlasti su doživljavali kao strano tijelo, a sama reintegracija i mijenjanje Ustava su nosili mnoge rizike.

Istodobno, zadržavanje statusa quo donosilo je Kijevu štošta na političkom planu. Prvenstveno, stalno održavanje vojne napetosti usmjeravalo je pozornost Zapada na ovaj problem. Dalje, to je konstantno stvaralo prepreku Ruskoj Federaciji da uspostavi normalizaciju odnosa sa Zapadom.

Ukrajina vjerovala da Zapad neće dopustiti totalni rat

Najvažnije, a što se pokazalo kao velika pogreška, jest da su ukrajinske vlasti i pod Porošenkom, kao i pod Zelenskim, bile uvjerene da ih nastavak tog neriješenog sukoba neće dovesti do potpunog rata s Ruskom Federacijom.

Vjerovali su da kolektivni Zapad to neće dopustiti. Vjerovalo se da će DNR i LNR nakon dugogodišnjeg iscrpljivanja ili postati dio Ruske Federacije i tako postati "problem" Kremlja ili da će u nekom trenutku Rusija, radi ukidanja zapadnih sankcija, jednostavno odustati od tog teritorija. Takvo razmišljanje je bilo osnova svih postmajdanskih vlasti u Kijevu.

Što sada?

Sada kada je vidljiva inicijativa američkog predsjednika, koji poziva na brzi prekid rata, sasvim je moguće da će rat morati završiti na temelju nekakvog kompromisa, iako su obje strane, i Kijev i Moskva, glasno bile protiv "novog Minska".

Iako je najavljeno, još se ne zna hoće li se ti stavovi moći usuglasiti i, ako hoće, na koliko dugo. Drugo je pitanje hoće li se i kako će se odnosi Rusije i Ukrajine graditi u budućnosti. Koliko je realno da obje zemlje, prvenstveno Rusija koja je veća i jača, teže mirnom i manje neprijateljskom suživotu? Jer u drugom slučaju, kakvi god sporazumi bili sklopljeni, oni će biti samo predah pred novi rat.