*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Samo nekoliko tjedana prije parlamentarnih izbora 23. veljače Njemačka je doživjela politički potres. Vodeća oporbena stranka Kršćansko-demokratska unija (CDU) prvi put se oslonila na podršku ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD) prilikom usvajanja prijedloga u nacionalnom parlamentu.

Čelnik CDU-a Friedrich Merz, kojeg se smatra kandidatom za kancelara, opravdao je ovaj potez nespremnošću ostalih stranaka da se pozabave migracijama. No, iako prijedlog nije donio ništa konkretno, "vatrozid" demokratskih političkih stranaka protiv ekstremne desnice je probijen. Njemačka više ne može tvrditi da je jedna od posljednjih velikih europskih demokracija koje nisu "normalizirale" krajnju desnicu.

Što je normalizacija?

Ali, što je zapravo normalizacija i na temelju čega je treba kritizirati? Za početak, to nije isto što i mainstreaming. Normalizacija se posebno odnosi na racionaliziranje prijestupa postojeće norme - u ovom slučaju nesuradnje sa strankama ekstremne desnice koje predstavljaju prijetnju demokraciji - dok je "mainstream" uvijek relativan. Kao i pojam političkog centra, on nema objektivan sadržaj, već se jednostavno odnosi na ono što je najčešće ili najšire.

Normalizacija vs. mainstreaming

Tako je ulazak u koaliciju s krajnje desnom strankom ili oslanjanje na nju kod donošenja zakona oblik normalizacije, dok je kopiranje retorike krajnje desnice primjer mainstreaminga. Uključiti nešto u mainstream znači skrenuti pozornost i postaviti temu onako kako krajnja desnica želi da bude postavljena. Stoga sociolozi već dugo upozoravaju da će krajnja desnica dobro proći na biralištima ako u predizbornoj kampanji dominiraju teme koje favoriziraju ekstremno desne stranke.

Opravdavanje normalizacije

Budući da prodemokratski političari ne žele da ih se doživljava kao cinične oportuniste, oni obično traže načine da opravdaju normalizaciju. Jedna je mogućnost jednostavno tvrditi da norma ostaje na snazi i da se nečije ponašanje ne kvalificira kao kršenje. Merz je krenuo ovim putem kada je naglasio da mu je cilj smanjiti broj glasova AfD-a. Ali ovaj argument je neuvjerljiv.

Konkurentske stranke često završavaju u koalicijama, a to što imaju suprotstavljene programe ne znači da nikada ne surađuju.

Primjeri normalizacije u Europi

Druga mogućnost je jednostavno proglasiti normu nevažećom. Desetljećima se za Talijanski socijalni pokret (MSI), koji je gajio nostalgiju za Mussolinijem i fašizmom, smatralo da je izvan suradnje. Poput komunista, nije ga se smatralo dijelom arco costituzionalea, odnosno kruga stranaka koje su u osnovi prihvatile talijanski poslijeratni demokratski ustav. Ali, onda je došao Silvio Berlusconi, pionir normalizacije koji je sugerirao da je antifašistički konsenzus ili zastario ili ljevičarska zavjera protiv desnice. Njegova stranka je 1994. formirala koaliciju s MSI-jem.

Druga mogućnost je zadržati normu, ali inzistirati na tome da se ona ne odnosi na određenu stranku ili da je manje važna od drugih političkih imperativa. Sjetite se sadašnje talijanske premijerke Giorgie Meloni, koja je svoju političku karijeru započela u organizacijama mladih MSI-ja. Mnogi političari, kako u Italiji tako i izvan nje, odlučili su da je njezina stranka Braća Italije (Fratelli d'Italia) - izravni potomak MSI-ja - savršeno prihvatljiv partner. Čak i oni koji još uvijek oklijevaju raditi s najdesnijom talijanskom vladom od Drugog svjetskog rata, mogu se pozvati na veća pitanja - kao što je potreba za predstavljanjem ujedinjene fronte u potpori Ukrajini - kako bi opravdali suradnju.

Primjeri iz Austrije

Slična logika vrijedi i za Austriju, gdje je Narodna stranka desnog centra isprva isključila suradnju s Herbertom Kicklom, predsjednikom ekstremno desne Slobodarske stranke. Nakon što su propali koalicijski pregovori s lijevim centrom, Narodna stranka je nastavila pregovore s Kicklovom strankom, sve kako bi Austrija ipak dobila vladu. Sada su i ti razgovori propali, ali je u tom procesu Narodna stranka signalizirala Austrijancima da je Kickl ipak prihvatljiv izbor (signal koji će bez sumnje pomoći Slobodarskoj stranci na sljedećim izborima). Razumno je pretpostaviti da su mnogi Austrijanci glasali za Narodnu stranku na posljednjim izborima upravo zato što je obećala da neće normalizirati krajnju desnicu. Nije jasno hoće li joj se ponovno vjerovati nakon očigledne izdaje tog obećanja.

Situacija u drugim zemljama

Još su mračnije situacije u kojima krajnja desnica odlučuje čak i kad su njezini čelnici i dalje izvan visokih dužnosti, a time i uglavnom izvan odgovornosti. U Švedskoj, na primjer, sadašnju manjinsku vladu podupiru krajnje desničarski Švedski demokrati; u Francuskoj je vlada - kojoj također nedostaje većina - u konačnici prepuštena na milost i nemilost Nacionalnom okupljanju Marine Le Pen; a u Nizozemskoj je krajnja desnica na vlasti, ali njezin vođa Geert Wilders - koji potpuno kontrolira svoju stranku kao njen jedini službeni član - ostaje u pozadini.

Uloga javnosti

Normalizaciju je lakše otkriti nego mainstreaming. Ali, da bi se to prepoznalo kao problem, potrebni su javnost koja obraća pozornost i istaknute osobe koje će od kršenja normi napraviti skandal umjesto da ga normaliziraju. Birači se ugledaju na elite; ako političar na kojeg se gleda kao mainstream tretira neku stranku kao normalnu, javno mnijenje će to slijediti. Štoviše, istraživanje je pokazalo da se takvo prihvaćanje širi izvan pristaša mainstream stranke koja je započela proces i na kraju zahvaća građanstvo u cjelini.

Jednom kada se normalizacija dogodi, praktički ju je nemoguće poništiti. Značaj "mainstreaminga" je nešto drugačiji jer na političarima ostaje koje će teme naglašavati i kako ih tretirati. Krajnje je vrijeme da nauče da nekritičko prihvaćanje tema za razgovor ekstremne desnice - što je često slabo prikriveno poticanje na mržnju - nije samo nemoralno. To je također gubitnička ponuda na biralištima.

@Project Syndicate