PRVA uloga u televizijskoj produkciji u karijeri Roberta De Nira. Politički triler o kibernetičkom napadu na SAD. Jedan od autora serije, Eric Newman, proslavio se serijama Narcos i Narcos: Meksiko. Hoću reći, Zero Day se zaista činio kao no-brainer. Ali sad je vrijeme za onaj neugodni ali. Ispostavilo se, naime, da čak i no-braineri trebaju dobar scenarij.

O čemu se tu radi? 

Zero Day počinje uobičajenim početkom dana bivšeg predsjednika SAD-a Georgea Mullena (Robert De Niro). Nakon jutarnjeg trčanja, plivanja i doručka, u posjet mu dolazi ghostwriterica koja nudi uslugu pisanja autobiografske knjige. Netom po njezinu odlasku uslijedi nestanak struje i prekid svih komunikacijskih kanala. Prekid zahvaća čitavu Ameriku i traje točno jednu minutu, sasvim dovoljno da izazove niz nesreća u kojima pogine više od tri tisuće ljudi. 

Američka predsjednica Evelyn Mitchell (Angela Bassett) poziva Mullena da kao političar nepomućene reputacije predsjeda ad hoc formiranom komisijom kojoj je cilj pronaći krivce za kibernetički napad koji dobiva naziv Zero Day.

Mullen je na glasu kao pošten političar kojemu ljudi vjeruju, što dijelom duguje i tome da se nije želio natjecati za drugi mandat u Ovalnom uredu, navodno zbog smrti sina, no postoje spekulacije da je postojao i drugi, skriveni razlog.

Komisija dobiva dosad neviđene ovlasti postupanja, neki misle da prekoračuje Ustav, no Mullen je postavljen na njezino čelo upravo kao jamac da neće prijeći prihvatljivu granicu demokratske procedure.

Poteškoća koja dolazi s novom funkcijom jest što njegova kći Alex (Lizzy Caplan), koja pripada drugoj političkoj opciji, dolazi na čelo Odbora kojemu je cilj nadzirati rad komisije kojoj je Mullen na čelu, a njezin partijski nadređeni, predsjednik Zastupničkog doma Kongresa Richard Dreyer (Matthew Modine) očito ima pik na Mullena. Tako Mullen, osim od politike i javnosti, počinje trpjeti kritike i unutar obitelji.

Zapravo, ovako prepričano zvuči sasvim ok, recept je jednostavan, ubacimo u blender 20 dkg Mr. Robota, 20 dkg Homeland, 15 dkg Designated Survivor, 10 dkg House of Cards, 15 dkg Oca (Father)… Čekaj, čekaj, nije li ovaj potonji onaj film u kojemu Anthony Hopkins oboli od Alzheimerove bolesti? Je. Pa što on radi u blenderu? Odlično pitanje.

Scenarij je ogroman problem

Što bi scenaristima, timu koji predvodi već spomenuti Eric Newman, da Mullenov lik dovedu u pitanje povremenim psihološkim ispadima, raspadom memorije, halucinacijama i deluzijama koje utječu na njegovo rasuđivanje, teško je reći, ali mogu zamisliti sastanak scenarističkog tima u kojemu jedan izuzetno kreativni sudionik digne ruku i predloži da Mullen prestane piti lijekove, a drugi oduševljeno podrži ideju i nadogradi je: "A što ako bivši predsjednik pedantno vodi bilješke u crnom rokovniku, no kad njegov najbliži suradnik zaviri u njih otkrije da je u njemu ključno pitanje 'tko je ubio Bambija?'".

Sad sigurno mislite da karikiram. Pa, ekipa scenarista očito nije tako mislila.

Postoji više mogućih razloga zašto je Mullen opsjednut ovom pjesmom Sex Pistolsa, neki sežu u njegovu obiteljsku tragediju i stihovima korespondiraju s njom, no postoji i druga mogućnost, a to je da je žrtva neurološkog oružja.

Kako bi osjećaj nesigurnosti, svojevrsne izmaknutosti iz realiteta bio sveprisutan, u osnovnu je priču upleteno još nekoliko elemenata koji naznačuju mogućnost teorije zavjere, a jedan od njih predstavlja Mullenova sumnja u okolnosti smrti ghostwriterice s početka filma, ali i još poneki detalj u ionako zapletima i podzapletima prekrcatoj priči.

Da bi se sve to držalo na okupu i isplelo zanimljivu priču, potrebno je nekoliko stvari: suvisao scenarij, dobra glumačka ekipa i kompetentan redatelj.

Zero Day ima dva od tri, no nedostaje ono najvažnije, scenarij. Ideja serije je upozoriti na opasnosti populizma, zloupotrebe moći i prijetećeg autoritarizma koji su se u vrijeme nastanka serije pomaljali na političkoj sceni, a u međuvremenu nad njom i posve prevladali, no način na koji to čini primjereniji je televizijskim panelima nego dramskoj seriji. 

Sve je tu - populistički političar spreman na sve kako bi se dokopao moći, ispravna predsjednica koja iz interesa lako i brzo mijenja strane, populistički TV show, američka inačica Bujice ("kad Evan Green govori, luđaci slušaju" reći će jedan lik), naivna mlada političarka koja iz najboljih namjera radi najgore stvari, korumpirani najbliži suradnik, nepredvidljivi šef CIA-e i, nismo zaboravili bitnu sastavnicu, moralno dvojbena tehnološka oligarhica – no način na koji priča serije ide od točke A do točke B posut je posve nerazumljivim i arbitrarnim motivacijama i odlukama, činjenjem i, što je mnogo češće, nečinjenjem. 

Mullen istragu vodi uglavnom gledajući televizijske izvještaje, a povremeno nazove i nekog starog pajdaša koji mu istrese neke važne informacije. Zapravo sva najvažnija otkrića plasirana su mu od raznoraznih, uglavnom podzemnih izvora.

Nije bilo ni potrebe za nekom aktivnom istragom, nije trebalo zauzeti zgradu i napučiti je ljudima i kompjuterima, dovoljno je da u pravom trenutku u bilježnici na radnom stolu pronađete kuvertu s fotografijama.

I kad pomislite da bedastije ne može, slijedi veliki finale, podjednako scenaristički lijeno i neuvjerljivo izveden, u kojemu će mnogo toga ostati nerazjašnjeno, pri čemu ne mislim samo na pitanje tko je ubio Bambija.

Glumačka ekipa je najbolji dio serije

Najkvalitetniji segment Zero Day čini glumačka ekipa, i to manje zahvaljujući Robertu De Niru koji je odavno zašao u slijepu ulicu manirizma, a ovdje k tome, baš kao ni gledatelji, nije sasvim siguran kakav lik glumi: dementnog političara koji je zaboravio popiti tabletu ili neustrašivog borca koji odolijeva napadima na svoj neurološki sustav i, kao posljednja linija obrane američke demokracije, suprotstavlja se teroristima.

Mnogo je zanimljivije gledati odlične Jesseja Plemonsa i Lizzy Caplan ili pak gotovo zaboravljenog Matthewa Modinea, no tu su također jako dobri Connie Britton, Joan Allen, Angela Bassett i Bill Camp. Oni spašavaju što se spasiti da, baš kao i pouzdana televizijska veteranka Lesli Linka Glatter u redateljskoj stolici.

Nakon Homelanda, Mad Mena i bezbroj drugih TV serija teško je Linka Glatter nešto prigovoriti, osim možda da u ranim 70-ima i nakon gotovo 70 filmografskih recki više nije u najboljoj formi da seriji pronađe originalan stilski izraz. 

Stoga se Zero Day stilski i vizualno doima kao bilo koji drugi mračan politički triler, ali ipak nešto manje atraktivan budući da se 90% priče odvija u slabo osvijetljenim uredima. Razlog za vizualnu neupečatljivost dijelom se krije i u sve šparnijoj Netflixovoj produkciji koja se više ne razbacuje lovom kao u zlatna vremena borbe za svakog pretplatnika.

Ambiciozan koncept i nastup Roberta De Nira prometnuli su Zero Day u ozbiljnog kandidata za televizijski event godine, no to je bilo prije lansiranja, nakon pogledanih svih šest epizoda možemo ga okarakterizirati tek kao najveće televizijsko razočaranje godine.

Ocjena: 5/10