TREĆA je obljetnica početka invazije na Ukrajinu. Posljedice krvavog sukoba svakodnevno postaju sve teže, dok milijuni ljudi bježe iz svojih domova, a gradovi u Ukrajini ostaju sravnjeni. Ukrajinska strana izvještava o 46 tisuća poginulih vojnika, dok broj poginulih iz redova ruske vojske, prema neslužbenim podacima, prelazi 90 tisuća.

Vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić podijelio je za Net.hr svoje viđenje trenutačnog stanja na terenu, ali i kako bi se situacija mogla razvijati u budućnosti.

Treba li Ukrajina ući u NATO i je li to realističan scenarij?

Pitanje treba li Ukrajina ući u NATO i je li to moguć scenarij doista nije jednostavno. Prvo, iz perspektive Ukrajine, članstvo u NATO-u je jasno izražena želja, budući da žele osigurati sigurnost u suočavanju s ruskom agresijom. Ukrajina se smatra demokratskom zemljom i, prema načelima NATO-a, demokratske zemlje koje zadovoljavaju uvjete mogu postati članice. NATO je zapravo otvoren za svaku zemlju koja ispunjava njegove zahtjeve.

Međutim problem nastaje zbog same strukture NATO-a. Odluke unutar organizacije donose se konsenzusom, što znači da jedna zemlja može blokirati ulazak druge u Savez. Povijest nam pokazuje kako čak i male države mogu imati značajnu moć u odlučivanju, poput Slovenije koja je u prošlosti pokušavala blokirati ulazak Hrvatske.

Također, trenutačna situacija u Ukrajini, rat u kojem je zemlja uključena, dodatno komplicira mogućnost članstva. Članak 5. NATO-a, koji osigurava kolektivnu obranu, znači da bi članice Saveza bile obvezane braniti Ukrajinu u slučaju napada, što bi značilo daljnje eskaliranje sukoba i uključivanje NATO-a u rat. Ovdje dolazi do oklijevanja u mnogim zemljama, uključujući veće članice poput Njemačke, koje se možda ne bi željele uključiti u takav rizik u ovom trenutku.

Dakle, dok Ukrajina ima pravo tražiti članstvo, s obzirom na trenutačnu situaciju, političke dinamike unutar NATO-a i rizik od daljnje eskalacije, izgleda da članstvo u NATO-u nije ostvarivo u bliskoj budućnosti. Situacija je vrlo kompleksna i ne može se sagledati samo iz jednog ugla, jer uključuje geopolitičke faktore, sigurnosne prijetnje i unutarnje političke odluke u NATO članicama.

Može li Rusija odustati od svog zahtjeva da Ukrajina ne uđe u NATO, s obzirom na osvojena područja koja bi mogla postati tampon-zona?

Ne postoji realna mogućnost da Rusija odustane od tog zahtjeva. Zašto? Jer bi to postavilo vrlo ozbiljno pitanje unutar same Rusije – čemu je onda sve ovo bilo potrebno? Pitanje koje se postavlja unutar Rusije bilo bi: zašto su tisuće, pa i stotine tisuća mladih ljudi, osakaćeni, mrtvi ili s PTSP-om ako na kraju ne spriječe Ukrajinu da uđe u NATO?

Rusiji je, u tom kontekstu, bilo od strateške važnosti spriječiti ulazak Ukrajine u NATO, jer bi odustajanje od tog zahtjeva značilo priznanje da su žrtve bile uzaludne. Tako da bi, unatoč stvaranju tampon-zona na terenu, pritisak unutar Rusije bio prejak da bi se odustalo od tog temeljnog cilja. Rat je imao teži cilj, a to je kontrola nad Ukrajinom i njenim smještajem u geopolitiku, a ne samo teritorijalne dobitke.

Što mislite o pregovorima?

Ovi pregovori neće biti jednostavni. Za razliku od mnogih koji smatraju da Europa nije pozvana, mislim da su prvi sastanci više bili usmjereni na sređivanje odnosa između Amerike i Rusije. Pregovori nisu počeli u pravom smislu i to je ozbiljan izazov. Prijedlog našeg premijera da izaberemo iskusnog pregovarača svakako je dobar. No ovo je nešto što je Europa trebala napraviti prije godinu ili dvije. Mislim da nije bilo dovoljno političkog pritiska i inicijative u pravom trenutku.

Ovaj prijedlog je, u ovom trenutku, svakako korak u dobrom smjeru, jer bi mogao donijeti stručnu podršku u pregovorima. Međutim, u trenutačnoj situaciji, pregovori su izuzetno komplicirani i postoji realna bojazan da bi mogli propasti. Ako pregovori propadnu, najgore bi bilo da krvoproliće bude nastavljeno, jer bi to samo pogoršalo stanje na terenu. Pitanje je koliko će svi akteri u međunarodnoj zajednici biti voljni ili sposobni nastaviti podržavati pregovaračke procese u tom smjeru.

Može li Europa zamijeniti ulogu Sjedinjenih Američkih Država u ovom sukobu?

Europa sigurno ne može zamijeniti Sjedinjene Američke Države u ovom sukobu, osobito kada je riječ o logistici, organizaciji, obavještajnim informacijama i vojnoj podršci. SAD je ključni partner Ukrajini, i njihova smanjena prisutnost u Europi svakako bi imala značajan utjecaj na Ukrajinu i na širu geopolitiku. Europa, nažalost, ne može pružiti istu razinu potpore u tim aspektima. Bez američke potpore, Ukrajina bi bila u vrlo teškoj situaciji jer ne bi imala istu vrstu podrške u borbenim i logističkim operacijama.

Ima li Ukrajina šanse obraniti se bez pomoći Sjedinjenih Američkih Država?

To je vrlo teško pitanje koje uključuje nekoliko aspekata, od psihologije i sociologije do ekonomije i vojne znanosti ili - kako neki iz vojnih krugova kažu – vojnu umjetnost. Samostalno, Ukrajina bi imala vrlo malo šansi. Ako bi Europa odustala od pružanja potpore Ukrajini, to bi gotovo sigurno dovelo do velike teškoće u njenoj obrani.

Međutim, postoji mogućnost da Ukrajina, uz čvrstu volju i moral, može izdržati, ali to bi u velikoj mjeri ovisilo o njima samima, o njihovoj odlučnosti da se bore i o tome koliko će biti izdržljivi. Naravno, i Europa bi morala čvrsto stajati uz Ukrajinu i pokazati da nije spremna odustati.

Hoće li Europa ostati uz Ukrajinu ako se Sjedinjene Američke Države povuku iz potpore?

Trenutačno, postoje naznake da bi Europa mogla ostati uz Ukrajinu, no to ovisi o mnogim čimbenicima, uključujući unutarnje političke promjene u zemljama Europske unije. Nedavni izbori u Njemačkoj, posebno podrška Elona Muska AfD-u, koji je povezan s američkom administracijom, mogu imati dugoročne posljedice na političku dinamiku.

Nažalost, unutar Europe postoje snage kao što je AfD, koje nisu nužno sklone snažnoj podršci Ukrajini te se protive dubljoj integraciji Europske unije, ili čak žele rušenje same Europske unije. No, unija kao cjelina ima interes pomoći Ukrajini jer je njezin opstanak nužan za stabilnost i sigurnost Europe. Stoga, iako postoje opozicijske struje, Europa neće tako lako odustati od potpore Ukrajini, jer bi to značilo napustiti osnovne vrijednosti na kojima je EU utemeljena.

Međutim, unutarnje političke kalkulacije, kao što je trgovanje sankcijama, mogli bi utjecati na to koliko brzo ili u kojem opsegu Europa nastavi pružati podršku Ukrajini. Čak i lideri poput Viktora Orbána, koji često blokira ili osporava sankcije, svjesni su da bi takve političke odluke mogle negativno utjecati na budućnost njihove zemlje i njezin politički status.

Koji bi trebao biti stav Hrvatske u ovoj situaciji i kako bi se mi trebali ponašati?

Mislim da iz trenutačne pozicije Hrvatske ne postoji potreba da se ističemo ili donosimo radikalne odluke. Mi smo u okviru većine, i to je trenutačno najvažnija pozicija. Hrvatska bi trebala pričekati i vidjeti kako će se situacija razvijati.

Vrlo problematično pitanje bit će glasovanje u UN-u, jer iako je jasno da neke rezolucije neće proći zbog veta, potrebno je puno diplomacije u situaciji kad prijedlog dolazi od Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država. Mala zemlja poput Hrvatske često ima izazov usklađivanja svog stava s interesima velikih sila. To se pokazalo u prošlosti, kao što je bio slučaj s Danskom, koja je sudjelovala u ratu u Iraku sa Sjedinjenim Američkim Državama, a onda se suočila s tim da SAD želi Grenland.

S obzirom na to, Hrvatska bi trebala konzultirati svoje saveznike i u skladu s tim donositi odluke. Nema potrebe za posebnim izdvojenim stajalištem, ali predsjednik Milanović je, na neki način, bio među rijetkim političkim figurama koje su se povremeno distancirale od zajedničke politike. Ipak, bitno je održati koheziju unutar Europske unije i međusobno povjerenje među članicama.

Francuski predsjednik Macron, na primjer, ide u Washington kako bi dobio informacije iz prve ruke, a to je također važan korak za bolje razumijevanje situacije. U konačnici, Hrvatska bi trebala čuvati jedinstvo Unije, dogovarati se sa saveznicima i usklađivati svoje postupke kako bi se osigurao zajednički cilj. To je ključ za uspjeh u ovoj situaciji.

Kako ovaj rat utječe na geopolitičku stabilnost Balkana i može li se Hrvatska suočiti s pritiscima zbog svojih stavova?

S jedne strane, možemo reći da je situacija u Ukrajini donijela "sreću u nesreći" za Balkan, jer je rat u Ukrajini posljednje tri godine donekle odvratio pažnju od regije. Za to vrijeme, Balkanu nije bila posvećena primarna pažnja, iako su problemi ostali. Nitko nije bio previše zainteresiran niti je imao dovoljno resursa da se pozabavi regijom, ali sada dolazimo do trenutka kada će stvari morati biti razriješene.

Krizna žarišta na Balkanu i dalje su Kosovo i Bosna i Hercegovina, ali neće to biti jedine točke interesa. Presuda Miloradu Dodiku koja se očekuje uskoro bit će ključna jer bi mogla pokazati kako međunarodna politička arhitektura, koju je Zapad stvorio, zaista funkcionira. Ako Dodik donese drastične poteze nakon presude, to će pokazati kako shvaća stvarnu sigurnost regije i kako su međunarodni pritisci na njega djelovali.

Što se tiče Hrvatske, ona se sada nalazi u poziciji koja nudi stabilnost, ali nije u potpunosti bez prijetnji. Hrvatska nema puno koristi od trenutačnih geopolitičkih kretanja, ali nije ni suočena s ozbiljnim prijetnjama. Na kraju, najvažniji faktor za Hrvatsku ostaje stabilnost njezinih susjeda. Kao što ne možete birati susjede kada kupujete stan, tako ni Hrvatska ne može birati susjede, a stabilnost regije uvelike ovisi o tome kako će se situacija razvijati u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.