DANAŠNJA fotografija. Čelnici brojnih država. Čelnici Europske unije. London. Grad simbol. Grad iz kojeg se tijekom mnogih stoljeća upravljalo svijetom. Koji put dobro, koji put baš i ne. No, ujedno i grad koji nikada nije pokleknuo pred nacifašizmom. Koji nikada nije pokleknuo pred Hitlerom.

A Vladimir Vladimirovič Putin je Adolf Hitler ovog stoljeća.

Još od početka rujna 1939., kada je shrvani Neville Chamberlain preko BBC-ja objavio da Hitler nije odgovorio na zadnji ultimatum i da se Ujedinjeno Kraljevstvo nalazi u ratu, London je znao gdje mu je mjesto. Politika Chamberlaina je osokolila Hitlera. Politika popuštanja zlu je samo ojačala zlo. Politika koja je smatrala da će zlo stati i biti sito kada dobije na poklon par drugih država samo je nahranila to zlo.

Došao je Winston Leonard Spencer Churchill. Konzervativac. Desničar. Čovjek koji je znao jedno - zlu se treba suprotstaviti. Ujedinio je sve. Europske konzervativne monarhije i ono što je ostalo od njihovih vojski. Socijaliste i komuniste koji su osnivali pokrete otpora. Američke pilote koji su dolazili pomoći Europi - Amerika je na početku bila neutralna, ali mnogi njeni građani nisu. Uključio je u borbu protiv nacista sve - od plemića do komunista. To je bio jedini put.

Tko se sve okupio u Londonu?

Danas u tom istom Londonu gledamo neobično društvo. Zajedno. Predsjednik Finske Alexander Stubb, Finske koja jako dobro zna što znači ruska čizma, male i ponosne države koja je sve ove godine na strani pravde i slobode. Ponosni, mirotvorni, ljudi koji vole glazbu i zabavu, ali i ljudi koji znaju što znači braniti svoje selo i svoje imanje.

> Tko je sve na zajedničkoj fotografiji važnog summita u Londonu?

Tu su predsjednik Francuske Emmanuel Macron i premijer Velike Britanije Keir Starmer. Dvije sile pobjednice Drugog svjetskog rata, dvije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a i ujedno dvije nuklearne sile. Dvije hrvatske saveznice. Sjetimo se 2013., kada su Francuzi oduševljeno pozdravili hrvatsku zastavu koju su nosili pripadnici hrvatske vojske u svečanom vojnom mimohodu kojim Francuska obilježava nacionalni praznik, Dan pada Bastille. Velika čast za Hrvatsku.

Tu je i premijer Poljske Donald Tusk. Tusk je dugogodišnji političar i lider Građanske platforme (Platforma Obywatelska), demokršćanske i liberalno-konzervativne stranke. Konzervativan, jasnih načela i programa, Poljsku, veliku slavensku zemlju, vraća na svjetsku scenu, na kojoj je stoljećima i bila.

Tu su i mnogi drugi: premijer Španjolske Pedro Sánchez, opet velike i gospodarski važne europske države, s ogromnim svjetskim utjecajem (broj ljudi kojima je španjolski materinski jezik je veći od onih kojima je to engleski). Tu je premijerka male no iznimno uređene i bogate Danske Mette Frederiksen, tu je i Ilie Bolojan, privremeni predsjednik Rumunjske, zemlje koja se od teške sirotinje 80-ih pretvorila u lidera automobilske i informatičke industrije ovog stoljeća.

Tu su i premijer Nizozemske Dick Schoof te premijer Švedske Ulf Kristersson, urednih i bogatih država koje su dale puno svijetu, od umjetnosti do visoke tehnologije. Tu je i kancelar Njemačke Olaf Scholz, čovjek na čelu najveće industrijske sile Europe. Njemačka industrija čini oko 30% ukupne industrijske proizvodnje Europske unije, čak i uz probleme koje imaju.

Tu je i premijer Norveške Jonas Gahr Store, bogate zemlje koja formalno nije u Europskoj uniji, ali je u svemu ono najbolje što Europa pruža. Tu je i premijer Češke Petr Fiala, zemlje koja se, nakon što se izvukla iz krvavog sovjetskog zagrljaja, vratila u ono što je bila - razvijena industrijska sila i uređena zemlja bogate kulture. Tu je premijerka Italije Giorgia Meloni, konzervativna političarka koja je svojim jasnim stavovima, ne samo u vezi s Ukrajinom, iznenadila mnoge kritičare i vratila Italiju na svjetsku političku scenu (kamoli sreće da mi u Hrvatskoj imamo konzervativce takvih stavova).

Dvoje gostiju izvan uže Europe

I tu je još dvoje zanimljivih ljudi. Prvi je ministar vanjskih poslova Turske Hakan Fidan. Turska, je, što god mislili o Erdoğanu, gospodarska i vojna sila. Slanje prvog čovjeka diplomacije na ovaj susret vrlo je važna poruka Turske.

Drugi je premijer Kanade Justin Trudeau. Kanada, s druge strane Atlantika, no uvijek bliža Europi nego što su Sjedinjene Države. Kanada je blizu Europi i politički i kao socijalna država europskog tipa i, naravno, povezana s Europom osobom suverena. Kanada nema predsjednika, suveren je kralj Charles III., a njegovu ulogu izvršava generalni guverner.

Bilo je, naravno, prisutno i cijelo vodstvo Europske unije, no njih nećemo pojedinačno nabrajati.

Tu je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Nakon što su ga onako kukavički napali Donald Trump i JD  Vance, kao da je Zelenski uzrok problema, a ne predsjednik države na koju je izvršena agresija, doletio je u London. Skup je, naravno, o Europi i o Ukrajini.

Europa se napokon probudila

Na summitu u Londonu europski lideri su raspravili o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu, nastavku vojne i političke podrške te budućnosti mirovnog procesa.  Europa se napokon probudila.

Ukrajina se već više od tri godine bori protiv ruske agresije. Rusija, zemlja koju vodi Hitler XXI. stoljeća, Vladimir Vladimirovič Putin, napala je svim sredstvima drugu suverenu državu. Ukrajinu. Zemlju koja je članica Ujedinjenih naroda od davnog 24. listopada 1945. godine.

Ukrajina već tri godine pati pod teškim napadima. Junački se brane. I treba im pomoć. I naravno da mole za pomoć, kao što svi napadnuti mole za pomoć. Napala ih je bitno veća i jače naoružana država. Vidjeli smo što se dogodilo u Bijeloj kući. Trumpu su krivi svi osim Putina. Putina, zanimljivo, nikako da jasno osudi, ni on ni ekipa ulizica i poltrona kojima se okružio.

Europa je u međuvremenu, zadnjih desetljeća, zaspala. Mislili smo da više neće biti ratova. Velike države su imale po desetak operativnih aviona. Tenkovi su ponegdje stari pola stoljeća. Vojske su često svedene na malo bolje opremljenu civilnu zaštitu. Čitali smo naslove tipa "Predali svu artiljeriju za pomoć Ukrajini", ali iza toga je bilo svega par desetaka cijevi.

Nema više američke konjice iz starih filmova

Europa, očigledno je, više ne može računati na američki obrambeni kišobran. Ne možemo više računati na to da će se kod svake krize pojaviti američka konjica i uvesti red kao u starom vesternu. Nema više Johna Waynea u plavoj košulji koji riješi problem i krene u smiraj dana, a u gradu nastane mir jer su zli dečki pobijeđeni. Europa je shvatila da mora sama.

Europa je napokon shvatila. Ne možemo imati par desetaka vojski, ne možemo ugasiti tvornice oružja ako postoje - a postoje - psihopati i luđaci koji bi nas sravnili. Mnogi diktatori, teroristi i drugi mrze ono što Europa predstavlja - civilizaciju, znanje, kulturu i toleranciju. A kada vas napadne netko tko želi vaš teritorij, vašu kuću, vaše jezero ili cijelu vašu državu, ne možete se braniti zgradama vrtića i socijalnim programima.

Nije Putin jedini. Našlo bi se još puno onih kojima ovakva Europa jako smeta i željeli bi je u ruševinama.

Tusk je u pravu - Europa mora računati na sebe

Poslušajte Tuska. Čovjek je poljski premijer, vodi europsku, slavensku i, za nas Hrvate ne nevažno - katoličku zemlju. Rekao je nakon današnjeg susreta: "To je paradoks, poslušajte kako to zvuči: 500 milijuna Europljana moli 300 milijuna Amerikanaca da ih zaštite od 140 milijuna Rusa. Ako znaš brojati - računaj na sebe!"

> Tusk: 500 mil. Europljana moli 300 mil. Amerikanaca da ih zaštite od 140 mil. Rusa

Tusk je potpuno u pravu. Poljska, zemlja koju su gazili i Hitler i Staljin, jako dobro zna što znači boriti se za sebe, za pravdu i za svoje političke, pa i vjerske ideale. Ako itko zna kako se postaviti u ovo vrijeme, kako se postaviti prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, zna Poljska. Zemlja i narod s kojim dijelimo mnoge vrijednosti, još od doba kada smo bili samo skupina slavenskih plemena koja je primala kršćanstvo.

Hrvatske ni na mapi

Poslušajte Poljake. Poslušajte Tuska. Poslušajte i što kaže poljski predsjednik Andrzej Duda. Poljaci, ne Amerikanci, Poljaci su oni koji se ponašaju razumno i časno. Tusk pokazuje kako se treba ponašati suverena država koja drži do svojih običaja, kulture, vjere, ali i zna tko sve te vrijednosti želi uništiti.

Naših nije bilo. Ni premijera ni predsjednika. Očigledno nas smatraju politički interno posvađanim i vojno nedovoljno značajnim. A to je signal da u ovom nesigurnom svijetu moramo sami neke stvari urediti. Nezgodna su vremena. Europa to pomalo shvaća. A hrvatska politika se ne može dogovoriti ni oko menija za zajednički ručak čelnih ljudi države.