DJECA često imaju poteškoća u izražavanju svojih emocija, problema ili potreba riječima. Iako možda nisu u stanju verbalizirati što ih muči, njihovo ponašanje, neverbalni znakovi i reakcije mogu biti jasni indikatori da traže pomoć. Prepoznavanje tih signala ključno je za roditelje, odgajatelje i druge odrasle osobe kako bi mogli adekvatno reagirati i pružiti podršku djeci koja se suočavaju s izazovima.

Donosimo tri najčešća načina na koje djeca traže pomoć bez izražavanja riječima te kako roditelji i skrbnici mogu naučiti prepoznavati ove signale kako bi pravovremeno odgovorili na njihove potrebe.

Promjene u ponašanju

Jedan od čestih znakova da dijete traži pomoć, a da to ne kaže izravno, jest nagla promjena u ponašanju. Ove promjene mogu biti različite - od povećane ljutnje i agresije do povlačenja i smanjenja socijalne interakcije.

Ako dijete iznenada postane izuzetno tiho, izbjegava kontakt s prijateljima ili sudjelovanje u aktivnostima koje su mu prethodno bile zanimljive, to može ukazivati na to da se bori s nečim što mu stvara emocionalni stres.

Dijete možda ne zna kako formulirati svoje osjećaje ili strahove riječima, stoga pokazuje unutarnju borbu kroz ponašanje. Ponekad se djeca povlače ili postaju nervozna jer ne razumiju što se događa s njihovim emocijama i ne znaju kako ih izraziti.

Roditelji bi trebali obratiti pažnju na bilo kakve nagle promjene u ponašanju djeteta i ozbiljno ih shvatiti. Važno je razgovarati s djetetom u mirnom okruženju i postavljati otvorena pitanja poput: "Izgledaš pomalo uznemireno, želiš li razgovarati?". Pružanje prostora za iskrenu komunikaciju i objašnjavanje da je u redu biti ranjiv može pomoći djetetu da se osjeća sigurno kada izražava svoje osjećaje.

Fizički simptomi i tegobe

Djeca, osobito mlađa, često fizički izražavaju emocionalni stres umjesto da verbaliziraju svoje osjećaje. To može uključivati pritužbe na bolove poput glavobolja, bolova u trbuhu, mučnine ili čak nesvjestice. Iako fizičke tegobe mogu imati medicinske uzroke, ako se pojavljuju bez očitih razloga ili su učestale, mogu ukazivati na emocionalne ili psihološke probleme.

Na primjer, dijete koje se suočava s anksioznošću zbog škole ili obiteljskih problema može početi redovito žaliti na bolove koji nemaju fizičko objašnjenje. Djeca možda ne razumiju da su njihove emocije povezane s fizičkim simptomima. Kada su pod stresom, tjeskobom ili depresijom, njihovo tijelo može reagirati fizički.

Ovi simptomi mogu biti njihov način traženja pažnje ili pomoći bez korištenja riječi. Roditelji trebaju ozbiljno shvatiti fizičke pritužbe i obratiti se stručnjaku ako su simptomi učestali. Uz medicinsku pomoć, roditelji mogu razgovarati s djetetom o tome što ga može zabrinjavati i pružiti emocionalnu podršku. Priznavanje djetetovih osjećaja, bez umanjivanja važnosti tih osjećaja, može pomoći djetetu da se osjeća sigurno i voljeno.

Promjena u obrascima spavanja ili prehrambenim navikama

Kada djeca traže pomoć, a da to ne kažu riječima, mogu pokazivati promjene u svojim obrascima spavanja ili prehrambenim navikama. Možda počnu imati poteškoća sa spavanjem - previše ili premalo sna, noćne more ili odbijanje odlaska na spavanje zbog straha ili stresa. Slično tome, mogu pokazivati promjene u apetitu, bilo da jedu previše ili potpuno gube apetit.

Promjene u spavanju i prehrani često su znak da dijete nije u emocionalnoj ravnoteži. Stres, strah, tjeskoba ili obiteljski problemi mogu utjecati na dječje rutine i ponašanja, a djeca možda neće znati kako to povezati s vlastitim emocijama.

Roditelji bi trebali obratiti pažnju na promjene u spavanju i prehrambenim navikama te o tome razgovarati s djetetom na nenametljiv način. Pitanja poput: "Primijetila sam da imaš problema sa spavanjem. Jesi li možda zabrinut/a zbog nečega?" mogu potaknuti dijete na komunikaciju. Ako problemi traju, razgovor s pedijatrom ili psihologom može pomoći u otkrivanju stvarnog uzroka.