RUSKE snage nastavljaju s napredovanjem u Donjeckoj oblasti. Ovih dana pojavljuju se snimke kako je ruska vojska na nekoliko točaka došla do administrativne granice Dnjepropetrovske oblasti.

Međutim, napredovanje se znatno usporilo u odnosu na proteklih nekoliko tjedana. Ono što je problematično za ukrajinsku obranu jest što na tom području ruske snage imaju brojčanu nadmoć.

Uz to, na tom području ne postoje zapreke koje bi dodatno usporile ruske snage poput minskih polja, armiranobetonskih utvrda, zmajevih zuba i slično. Zbog toga ruske motorizirane jedinice mogu ući duboko u pozadinu ukrajinskim snagama.

Odgovor na "Paučinu"

Također, ovih dana je Rusija nanijela niz udara na ukrajinske gradove, što se tumači kao odgovor na nedavnu ukrajinsku akciju u kojoj je uništen značajan broj ruskih vojnih zrakoplova.

Opravdano, najznačajniji dio fokusa tijekom izvještavanja o ovom napadu su pogođene stambene zgrade i rodilište u Kijevu i Odesi. Međutim, cilj ruskih napada bili su industrijska i druga infrastruktura, kao i energetska postrojenja.

Pogođeni su tako razni industrijski objekti od velikog značaja, zračne luke, kao i morska luka u Odesi. Također, dogodio se i masovni napad na Kijev.

Što su bili ciljevi?

Ciljevi udara su prema ruskim izvorima bili položaji ukrajinskih snaga, elektrane i toplinske stanice, skladišta oružja, industrijska, željeznička te lučka infrastruktura. Dodatno, Rusija je izvela napad i na plinske platforme u Crnom moru.

Vrste napadnutih ciljeva jasno upućuju na to da Rusija ima sposobnost zračnih udara nad gotovo cijelim teritorijem Ukrajine. Ukrajinska protuzračna obrana gotovo i ne postoji.

Najveći fokus pri udarima jest gađanje objekata u kojima se proizvode bespilotne letjelice koje Ukrajina koristi za udare na ciljeve u Rusiji. Ipak, Ukrajina s obzirom na rusku vojnu doktrinu i pripreme takvih udara, gdje je potrebno otprilike dva tjedna da se pripremi napad, uspijeva u tom razdoblju više ili manje "pokrpati" gubitke.

Zastoj u pregovorima

S obzirom na pojačani intenzitet napada ruskih snaga te udara ukrajinskih po ruskom teritoriju, dovodi se u pitanje proces pregovora. Iako se naizgled borbe na terenu i pregovori u Istanbulu vode kao dva međusobno odvojena procesa, trenutno izgleda kao da je proces ušao u slijepu ulicu.

Naravno, nijedna strana na sebe ne želi preuzeti teret onoga koji napušta pregovore, ali je jasno da niti Ukrajina niti Rusija zapravo ne vide zbog čega bi pristale na bilo koji od uvjeta za sporazum o prekidu vatre koje upućuje suprotna strana.

Problem Krima

U ovom trenutku nije realno da Ukrajina pristane na uvjete Rusije kao npr. priznanje Krima kao ruskog teritorija. Čak i da se zanemari Kijev, europske zemlje iz povijesnih i raznih drugih razloga to ne mogu prihvatiti. Ostaje samo SAD koji bi, opet s druge strane, trebao izvršiti enormni pritisak na EU, što bi moguće uključivalo i neke sankcije.

S obzirom da su i nedavne najave samih carina postale teret i za SAD, teško je vjerovati da bi se Washington upustio u tako nešto radi Rusije. Također, čak i da SAD uspije iznuditi npr. priznanje Krima od strane Europe, vrlo je teško vjerovati da će i Kijev i Europa pristati na sve ruske uvjete.

S druge strane, jako je neizvjesno koji su minimalistički zahtjevi Kremlja, odnosno s čim bi Moskva bila koliko-toliko zadovoljna, ukoliko se ne pristane na sve uvjete.

Moskva računa na krizu

Kad se dođe do uvjeta, vrlo je izvjesno da Rusija neće pristati na bezuvjetni prekid vatre. To jednostavno u ovom trenutku, dok ruske snage imaju tempo na terenu, ne odgovara. Moskva trenutno pokazuje spremnost za nastavak rata, a ne prekid istog.

U prilog Moskvi ide i unutarnja politička kriza u SAD-u, što se smatra da bi moglo doprinijeti smanjenju podrške Kijevu. Koliko je "igra" na tu kartu perspektivna za Moskvu, teško je reći.

Nastavak rata do ostvarenja jednog od dva scenarija

Osim toga, pozicije Moskve i Kijeva bi se promijenile u slučaju naglog pogoršanja situacije na fronti ili unutarnje destabilizacije u jednoj od zemalja. Iako i Ukrajina i Rusija, svaka na svoj način, imaju unutarnjih problema uz probleme na fronti, to ne izgleda kao da bi u dogledno vrijeme moglo rezultirati kolapsom.

Ukratko, ukoliko ne dođe do pristanka Ruske Federacije na bezuvjetno primirje, što Kijev i Europa uvjetuju da bi se uopće nastavilo pregovarati o uvjetima koji su raspravljani na relaciji Washington-Moskva, sasvim je izvjesno da je daljnja perspektiva nastavak rata dok ne dođe, kao što je ranije spomenuto, do naglog pogoršanja na fronti ili unutarnje destabilizacije jedne od strana u ovom ratu. Zasad se čini da je cilj za obje strane ne ispregovarati primirje, nego isključivo utjecati na stav SAD-a.