DOK SE ČUJU sirene, a izraelska protuzračna obrana presreće smrtonosne prijetnje koje dolaze u gluho doba noći, jasno je da u iranskoj raketnoj strategiji postoji jedno pravilo - tama. Iranska raketna paljba tijekom noći nije slučajnost, nego odražava vojnu i tehnološku doktrinu, osmišljenu i usmjerenu na prikrivanje, iznenađenje i izazivanje straha.

Iako noć pruža očite mogućnosti skrivanja, odluka da se napada pod okriljem tame ima korijene u nečemu daleko većem od same vidljivosti. Riječ je o kombinaciji tehničkih ograničenja, operativne nužnosti i psihološkog ratovanja, piše The Jerusalem Post.

Složen proces lansiranja raketa na tekuće gorivo

Za razliku od zrakoplova, rakete se ne mogu oslanjati na kisik iz atmosfere za pogon. Umjesto toga, one moraju unutar svog sustava imati i gorivo i oksidator - komponente potrebne za izgaranje. Razlog tome jest činjenica da balističke rakete dosežu visine na kojima je kisik rijedak ili ga uopće nema.

Ovaj temeljni zahtjev dijeli takve rakete u dvije kategorije: na one pokretane tekućim gorivom i one koje koriste kruto gorivo, od kojih svaka nosi svoje strateške implikacije.

Iranske dalekometne rakete, kao što je Shahab, obično koriste tekuće gorivo. Te rakete prije lansiranja zahtijevaju složen proces punjenja gorivom koji uključuje dva odvojena spremnika – jedan za gorivo, a drugi za oksidator. Taj postupak osjetljiv je na vrijeme, opasan i zahtijeva stacionarnu lansirnu infrastrukturu te obučeno osoblje.

To čini fazu punjenja rakete gorivom najranjivijim razdobljem, posebno pod budnim okom neprijateljskih satelita i izviđačkih zrakoplova. Kako bi smanjio rizik otkrivanja i napada, Iran često obavlja punjenje goriva tijekom noći, kad je vidljivost smanjena, a vjerojatnost otkrivanja iz zraka znatno manja.

Za razliku od njih, rakete kratkog i srednjeg dometa, poput Fateh-110 i Zolfaghara, obično pokreće kruto gorivo. Ovi sustavi unaprijed su punjeni smjesom goriva i oksidatora u čvrstom obliku, pohranjenim u tijelu rakete. One su odmah spremne za lansiranje, ne zahtijevaju punjenje na licu mjesta te se mogu ispaljivati s pokretnih platformi, što ih čini idealnima za iznenadne napade i decentralizirano ratovanje.

Rakete na kruto gorivo ne mogu se kontrolirati

Međutim, jednom kad se zapale, rakete na kruto gorivo ne mogu se ugasiti ni kontrolirati intenzitetom rada. Lansiranje je nepovratno - operativni kompromis koji donosi pokretljivost i brzinu.

Često se postavlja pitanje zašto rakete trebaju imati oksidatore unutar kućišta. Za razliku od mlaznih motora, koji uzimaju kisik iz atmosfere, motori raketa moraju djelovati u okruženjima u kojima je kisik nedostatan ili ga uopće nema.

Balističke rakete mogu se uspinjati desecima ili čak stotinama kilometara u visinu, daleko iznad razina na kojima je kisik dostupan. Kako bi osigurale kontinuirani pogon, rakete od samog početka moraju nositi sve što je potrebno za izgaranje.

Iranski prioritet je na očuvanju rakete

Iranska opetovana praksa noćnih lansiranja nije slučajna odluka. Ona odražava višeslojnu vojnu doktrinu koja uzima u obzir tehničke realnosti, strateške mogućnosti te psihološke dinamike ratovanja.

Koristeći i rakete na kruto i tekuće gorivo, mobilne lansirne platforme te prirodno prikrivanje noći, Iran je izgradio sustav koji prioritet daje opstanku rakete, iznenađenju i psihološkom utjecaju, čak i kad same rakete ne uspiju pogoditi cilj. U kontinuiranoj bitci za odvraćanje i obranu, vrijeme lansiranja jednako je ključno kao i sama raketa.