VAPAJ u medijima i mjeseci natezanja trebali su proći da bi Grad Zagreb oslobodio mjesto u školi za sedmogodišnju Beatu, djevojčicu s autizmom iz Zagrebačke županije, koja nije imala kamo u školu. Iako je na kraju nakon nekoliko medijskih istupa Beata bila i upisana u školu u Zagrebu, postoje roditelji koji već godinama i dalje čekaju da se za njihovu djecu, baš poput Beate, riješe isti ili slični problemi.

Naime, razgovarali smo s četiri majke čija djeca imaju autizam, a koje su na ovaj ili onaj način bile u kontaktu s Centrom za autizam, institucijom u Zagrebu koja je osnovana s ciljem obrazovanja mladih i brige o odraslim osobama s autizmom.

Osim što su nam se detaljno požalile na rad Centra i posvećenost djeci i mladima, majke tvrde i da ne postoji nikakva jasna struktura kojom vodstvo Centra, na čijem je čelu već godinama Ivica Dokleja, odabire tko ima, a tko nema pravo ostati u sustavu.  

Tri godine bezuspješno traže rješenje

"Djeca nakon 21. godine nemaju gdje", započinje nam svoju priču Ivanka Babić, majka 24-godišnjeg Roberta Carla koji boluje od tuberozne skleroze, dijagnoze koja uglavnom sa sobom nosi i autizam. Za Roberta je obrazovanje u Centru za autizam završilo prije tri godine, protivno njihovim željama, a otad Ivanka za njega pokušava pronaći poludnevni boravak. 

"Prva godina nam je bila izuzetno teška", prepričava Ivanka. "Ujutro se budio rano i htio je ići negdje. Kamo da ja njega vodim u 7 ujutro? Išli smo u šetnje i vožnje gradom, vrijeme smo kratili u trgovačkim centrima".

Otad su im uglavnom stizale odbijenice za centre, udruga i ostalih ustanova, a ni nakon što je svoju priču ispričala u javnosti, ništa se nije promijenilo.  "Zadnje sam komunicirala s Centrom za autizam, u kojem je bio, i gdje mi je rečeno da se javimo najesen. No, čisto sumnjam da će se nešto riješiti jer moj sin nije bio u Centru već tri godine, a koliko čujem stanje je alarmantno", tvrdi Ivanka. 

O stanju u Centru svjedoči pak Kasija Mićić (66) iz Dubrovnika, čiji je sin Kiko također 24-godišnjak, no on je i dalje u programu.

"U Zagrebu je moj sin izgubio tlo pod nogama, i otad traje naš križni put", kaže Kasija. S 12 godina bio je primljen u Centar za autizam, no Kasija tvrdi kako dosad nije naučio ništa što nije znao već ranije, a trenutno je u stacionaru. 

"Moj sin je skočio s 4.5 metra visine. Ravnatelj kaže da smo svi kao mali pali s trešnje"

"Moj sin je pobjegao kad je tek došao u Centar. Dok se pozdravljao s jednom učiteljicom, ona mu je rekla da se vide sutra, na što im je on rekao "ne, vidimo se za 10 minuta". Kad je ona izašla iz prostorije, on se popeo na krovni prozor i s krova skočio i slomio nogu", prepričava nam. Situacija nije bolja ni sada, kada je sin prebačen u Dvorničićevu.

"Stalno se izvlače na stvari koje su nevažne. Važno je da on trenutno nije dobro, ja ne mogu normalno funkcionirati. Kontinuirano me zovu da bježi. Zamislite da vas netko zove u 22.30 sati i kaže vam da vam je sin skočio s 4,5 metara visine i da ga nema", ukazuje nam. 

Te ga je večeri, prepričava nam Kasija, pronašao njegov bivši odgajatelj, dok je kod Autobusnog kolodvora sa slomljenom nogom i povredom na glavi hodao prema kući. S obzirom na to da te večeri nije bilo neurologa u bolnici, rečeno im je da se iduće jutro odmah jave ako će slučajno povraćati. 

"Odgajatelj je ujutro vidio mrlje i moj sin mu je rekao da je on povraćao, pa su znali da trebaju opet u bolnicu. A znate što je ravnatelj rekao? Da to nije njegovo, da je to sigurno od prijatelja. Kazao je da ne treba raditi paniku, da smo svi kao mali pali s trešnje", kaže nam Kasija. 

Program u Dvorničićevoj, objašnjava nam Kasija, sastoji se uglavnom od sjedenja i mirovanja: "Sin mi je počeo govoriti da začepim i da ne budem bezobrazna jer će me zaključati u sobu - tako se prije nije razgovarao, tako oni s njime komuniciraju".

Upućeniji izbjegavaju Centar

"Dovoljno sam dugo u sustavu da znam da Centar treba izbjegavati", iznijela nam je svoju perspektivu i Tamara Radošević, liječnica radne medicine koja, iako nije direktno pogođena ovim slučajem, stalno je u kontaktu s roditeljima koji imaju problema s Centrom. 

Tamara također ima 19-godišnjeg sina s autizmom, no on nikada nije bio u doticaju s Centrom za autizam jer je to bila osobna odluka obitelji. Njezina je obitelj upisala sina u vrtić s inkluzijom, a potom i osnovnu školu na zagrebačkim Krugama, koju je s još nekolicinom djece s autizmom i završio. Zašto klasična osnovna škola, a ne Centar za autizam, pitamo liječnicu. 

"Ljudi ne znaju ili nemaju izbora. Većina ljudi će vjerovati da u Centru znaju što rade i vjerovati toj instituciji, a tamo zapravo samo gase požare, oni ne rade svoj posao", smatra Radošević. 

Centar izbjegava intervju

Zbog mučnih svjedočanstva ovih majki kontaktirali smo i Centar za autizam kako bismo dobili njihovu stranu priče. Međutim, iako smo im se prvi puta javili još 29. svibnja, ni do sredine srpnja nismo dobili konkretan odgovor kada bismo mogli obaviti snimani intervju. Štoviše, kada smo došli na lokaciju kako bismo fotografirali stanje zgrade, pokušali su nas otjerati.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih potvrdilo nam je da je zaprimilo prijavu Kasije Mičić i zatražit će očitovanje Centra za autizam u Zagrebu. Ističu kako je Centar namijenjen djeci s teškoćama u razvoju do 21. godine, a boravak odraslih osoba s autizmom u toj ustanovi tek je "privremeno rješenje".

S druge strane, iz Grada Zagreba priznaju da sustav skrbi za osobe s autizmom još uvijek nije na nezadovoljavajućoj razini u Hrvatskoj i Zagrebu, zbog čega rade na projektima povećanja kapaciteta.  

"Preuzimanjem upravljanja Grada, Centar za autizam samo zatekli u iznimno lošem stanju, a projekt izgradnje novog Centra, koji se obećava već više od dvadeset godina, je u zastoju, bez konkretnih pomaka i mogućnosti realizacije na način kako je to najavila prethodna gradska uprava", objasnili su.

Između ostalog, objasnili su da je dugo najavljivana izgradnja novog centra u Oporovcu napokon u fazi ishođenja građevinske dozvole, za što se početak gradnje očekuje iduće godine. U međuvremenu su licencirane usluge stanovanja i boravka za odrasle, a otvoreni su i novi prostori za ranu razvojnu i psihosocijalnu podršku.

"Gdje moj sin pripada?"

Dok Ivanka i dalje traži konačno rješenje za Roberta, a Kasija se sve više brine za psihičko i fizičko zdravlje Kika, izgledno je da im ništa drugo ne preostaje nego čekati. 

"Mi smo jednoroditeljska obitelj cijeli život i moje dijete je bolesno. Gdje moj sin pripada?", pita se Ivanka.