U VREMENU kada mnoge obitelji žive raspršeno, često u različitim gradovima, regijama ili državama, bliskost između generacija može postati izazov. Ipak, fizička udaljenost ne mora biti prepreka emocionalnoj povezanosti. Dapače, postoje bake i djedovi koji uspijevaju ostati važan dio života svojih unuka iako ih ne viđaju često.

Psiholozi koji se bave obiteljskim odnosima primjećuju da takvi djedovi i bake imaju nekoliko zajedničkih navika. Nisu to spektakularni postupci, već jednostavne, ali dosljedne geste koje s vremenom grade povjerenje, sigurnost i osjećaj pripadnosti.

Redovito se javljaju

Bliskost se ne događa slučajno, ona se njeguje. Bake i djedovi koji ostaju emocionalno povezani s unucima javljaju se redovito. Neki to rade svakog tjedna, neki češće, ali ono što ih povezuje jest navika da ostanu prisutni.

Bilo da se radi o videopozivu, telefonskom razgovoru ili glasovnoj poruci, djeca znaju da su im baka i djed uvijek dostupni i da im je stalo.

Zanimaju se za djetetov svijet

Djeca se brzo mijenjaju, njihovi interesi dolaze i odlaze. Bake i djedovi koji ostanu emocionalno bliski ne pokušavaju biti "u trendu", ali se iskreno trude razumjeti što djeca trenutno vole.

Ne moraju razumjeti svaki detalj iz videoigara ili TikToka, dovoljno je što pokažu interes. Time djetetu poručuju: „Tvoj svijet mi je važan.“

Dijele i vlastite interese

Osim što slušaju, oni i pričaju o onome što oni vole. I tu dolazi do stvarnog povezivanja. Dječje uspomene često su vezane upravo za aktivnosti koje su naučili uz baku i djeda: pecanje, šivanje, šah, kuhanje…

Čak i na daljinu, takve se aktivnosti mogu dijeliti - putem videopoziva, pisanih uputa ili zajedničkih online igara.

Šalju znakove pažnje

Djeca vole darove, ali još više vole osjećaj da netko misli na njih. Bake i djedovi to znaju – i često šalju pisma, crteže, knjige s posvetom ili male pakete.

Ti predmeti s vremenom postaju čuvari uspomena, fizički dokaz ljubavi koja ne poznaje udaljenost.

Pričaju priče

Djeca vole priče - ne samo bajke nego i one obiteljske. Djedovi i bake koji pričaju o svom djetinjstvu, roditeljima, uspomenama i smiješnim dogodovštinama stvaraju most između generacija.

Takve priče djecu uče tko su, odakle dolaze - i što znači biti dio obitelji.

Pitaju za mišljenje

Kada bake i djedovi pitaju unuke što žele raditi, koje igre igrati ili koje teme ih zanimaju, djeca se osjećaju uvaženo. To je odnos koji nije jednostran, već suradnički.

Takav pristup posebno je važan kako djeca rastu jer tada traže svoj identitet, a osjećaj da ih netko sluša i poštuje dodatno ih osnažuje.

Poštuju granice roditelja

Jedna od najvažnijih navika "dobrih" baka i djedova jest da ne preuzimaju ulogu roditelja. Ne kritiziraju pravila koja su roditelji postavili, ne "spašavaju" unuke iz neugodnih situacija, i ne potkopavaju autoritet.

Upravo to stvara osjećaj sigurnosti - jer su tu za unuke, ali bez uvjeta i bez manipulacije.

Otvoreno priznaju pogreške

Bake i djedovi koji su emocionalno bliski nisu savršeni i ne pokušavaju to biti. Ako pogriješe, spremni su to priznati.

Ta iskrenost djetetu pokazuje kako izgleda zdrav odnos: onaj u kojem je dozvoljeno pogriješiti, ali i ispričati se, u kojem se odnosi njeguju iskreno, a ne idealizirano.

Vole bezuvjetno

Na kraju, ono što djeci najviše ostaje u srcu jest osjećaj da ih njihova baka ili djed vole bez obzira na sve. Bez ocjena, bez uvjeta, bez očekivanja.

Upravo takva ljubav djeci daje osjećaj sigurnosti, utočišta i emocionalne stabilnosti - čak i ako taj "dom" nije fizički blizu. Baka i djed postaju sigurna luka kojoj se dijete uvijek može vratiti i u kojoj uvijek ima tko saslušati, razumjeti i podržati.