ANITA Lasker-Wallfisch na ovome je svijetu već čitavo stoljeće. Smrti se ne boji. Prečesto joj je morala pogledati u oči – jer je, kao Židovka, bila deportirana u Auschwitz. Bio je to najveći od svih koncentracijskih logora: ljudi su tamo ubijani masovno i industrijski, ukupno oko 1,1 milijun. Anita Lasker-Wallfisch je preživjela – jer je znala svirati violončelo. Njezinu priču donosi Deutsche Welle.

Desetljećima je, kao predana svjedokinja vremena, dizala svoj glas protiv antisemitizma, desničarskog ekstremizma i rasizma. U školskim razredima otvoreno je govorila o tome kako su nacisti sustavno isključivali Židove iz društva i na kraju ih ubijali.

Smatrala je dužnošću "da oni koji su preživjeli moraju biti glasovi milijuna koji su zauvijek ušutkani". Zato je sudjelovala i u projektu "Dimensions in Testimony", u kojem interaktivni hologrami preživjelih holokausta odgovaraju na pitanja i nakon njihove smrti.

Bilo je vremena kada je bila optimistična da će njezin angažman nešto promijeniti: "Razgovarala sam s tisućama učenika. Ako se samo desetero ponaša kako treba, bit ću zadovoljna."

Nikad nisu čuli za holokaust

No danas je Anita Lasker-Wallfisch izgubila nadu. "Očajna je", rekla je njezina kći Maja za list "Jüdische Allgemeine Zeitung". Rastući antisemitizam, sve veći pomak udesno i situacija na Bliskom istoku: njena majka ima osjećaj da njezin trud nije mnogo postigao.

Prema nedavnom ispitivanju Jewish Claims Conference, 12 % mladih Nijemaca u dobi od 18 do 29 godina nikada nije čulo za holokaust. A otkako je Izrael pojačao vojne aktivnosti u Pojasu Gaze, antisemitizam eskalira diljem svijeta. Za Anitu Lasker-Wallfisch neshvatljivo: "Je li važno jesi li Židov? Čovjek je jednostavno čovjek", izjavila je nedavno za "Süddeutsche Zeitung".

"Nisam znala da sam Židovka"

Anita Lasker rođena je 17. srpnja 1925. u Breslauu kao najmlađa od tri sestre, u uglednoj njemačko-židovskoj obitelji. Otac joj je bio odvjetnik, a majka violinistica. Roditelji su pridavali važnost dobrom obrazovanju, a glazba je bila njegov sastavni dio. Religija u obitelji Lasker nije igrala nikakvu ulogu.

"Nisam znala da sam Židovka dok me nisu pljunuli i nazvali prljavom Židovkom", rekla je desetljećima kasnije. "Bili smo tipični, potpuno asimilirani Nijemci." Bilo je to 1933., kada su nacisti došli na vlast. Roditelji nisu gajili iluzije o tome što nacistički režim planira učiniti sa Židovima: krajem 1939. poslali su najstariju kćer Marijanu na sigurno u Englesku. Sebe nisu uspjeli spasiti. Deportirani su 1942. i Anita više nikada nije vidjela ni majku ni oca.

Zajedno sa sestrom Renate bila je prisiljena raditi u tvornici papira. Tamo su krivotvorile dokumente za francuske prisilne radnike i omogućile im povratak kući. Kada su 1943. pokušale pobjeći s lažnim putovnicama, uhićene su i zatvorene. Pet mjeseci kasnije deportirane su – svaka zasebno – u Auschwitz.

Violončelo joj spasio život

Anita Lasker znala je svirati i dodijeljena je ženskom orkestru u Auschwitzu. "Violončelo mi je spasio život", rekla je kasnije. Kada su prisilni radnici ujutro izlazili iz logora i navečer se vraćali, orkestar je svirao marševe. Nedjeljom su djevojke svirale za pripadnike SS-a.

"Nijedna od nas nije vjerovala da ćemo iz Auschwitza izaći drukčije nego kroz dimnjak", rekla je. U studenom 1944., kada su se sovjetske trupe približavale, Anita i njezina sestra prebačene su u prenapučeni logor Bergen-Belsen, gdje su ljudi umirali od gladi, žeđi i bolesti. "Auschwitz je bio logor u kojem su ljudi sustavno ubijani", napisala je kasnije u svojim memoarima. "U Belsenu se jednostavno umiralo."

Oslobođenje i novo poglavlje

Dana 15. travnja 1945. britanski vojnici oslobodili su logor. Dan kasnije, njemački program BBC-a emitirao je jedno od prvih svjedočanstava iz koncentracijskih logora. Anita Lasker govorila je pred mikrofonom: "Zatvorenici iz Auschwitza, oni rijetki koji su preživjeli, svi se boje da im svijet neće vjerovati što se tamo dogodilo."

Detaljno je opisala užase, a zatim dodala: "Napokon, 15. je došlo oslobođenje. Oslobođenje kojem smo se nadali tri godine. Još uvijek mislimo da sanjamo. Gledamo Engleze kako prolaze kroz logor: ljudi koji nam ne žele zlo... Ali sada gledamo naprijed, puni smo nade, puni nove hrabrosti. Slobodni smo."

Desetljeća šutnje o prošlosti

U rujnu 1945. svjedočila je na suđenju čuvarima iz Bergen-Belsena pred britanskim vojnim sudom. To je bio posljednji put da je dulje vrijeme govorila o užasima koje je preživjela.

Godine 1946. emigrirala je u Veliku Britaniju. U Londonu je bila suosnivačica Engleskog komornog orkestra i svirala je u njemu do kraja 20. stoljeća. Udala se za pijanista Petera Wallfischa, koji je također rođen u Breslauu i emigrirao u Palestinu putem dječjeg transporta. O prošlosti nisu razgovarali ni sa svojom djecom. Kada bi ih kći pitala zašto ima tetoviran broj na ruci, odgovor bi bio: "Ispričat ću ti kad budeš starija."

Prošla su desetljeća prije nego što se Anita Lasker-Wallfisch odlučila ispričati svoju priču. Godine 1996. objavila je knjigu "Ihr sollt die Wahrheit erben. Die Cellistin von Auschwitz" ("Trebate naslijediti istinu. Violončelistica iz Auschwitza"), koja ju je učinila poznatom i izvan Njemačke kao svjedokinju vremena.

Borba protiv zaborava

Godine 2018. održala je vatren govor u njemačkom parlamentu Bundestagu povodom Dana sjećanja na žrtve nacizma. Primjećuje, rekla je tada, da u društvu raste želja da se podvuče crta, ali: "Ono što se dogodilo – dogodilo se i ne može se izbrisati jednim potezom."

Sada puni 100 godina. U Londonu će njoj u čast biti održan koncert. Ugledni gosti iz cijeloga svijeta čestitat će jednoj od posljednjih živih svjedokinja holokausta. Naravno, tamo će biti i njezina kći Maja, sin Rafael, unuci i praunuci. Njoj osobno velika proslava nije važna. Anita Lasker-Wallfisch najviše želi da se otrov mržnje i antisemitizma konačno iskorijeni. Želja koju nije lako ostvariti.