VELIKA Zlatna arena za najbolji film Mirotvorcu, dokumentarcu o ubojstvu Josipa Reichl-Kira te šest Zlatnih arena za dokumentarni film Fiume o Morte!, očekivani je rezime ovogodišnjeg, 72. Pula Film Festivala koji su obilježili sjajni dokumentarci, skroman program hrvatskih cjelovečernjih igranih filmova i jak antifašistički vibe tijekom čitavog festivala.

Za razliku od prethodnih organizacijskih i programskih lutanja, novo vodstvo festivala predvođeno Tanjom Miličić i Danijelom Pekom, te izbornikom programa Marijom Kozinom, uspjelo je Pula film festival zapakirati poput bombonijere.

Galerija

Ima jedan ali...

Sve štima, programiranje je uz poneku nezgrapnost i preklapanje projekcija uglavnom logično i razumno, filmska su otvaranja decentna i kreativna, s osjećajem za tradiciju i bez političara, žiriji su kompetentni, njihove odluke većinom razumljive, popratna događanja brojna i zanimljiva, a atmosfera ugodna i vrlo pozitivna. Ali sad možda već slutite da dolazi jedan ali, a taj se ali zove hrvatski igrani film. U ovom slučaju nije riječ samo o njegovoj kvaliteti.

Pulska arena, sredinom srpnja, oko pola deset uvečer, svake godine pruža jedan od najljepših trenutaka Pula film festivala, onaj kada najveći izvor svjetla sporo zalazi, nebo uoči nastupa tame obasjaju zagasite boje sumraka, a jedno drugo svjetlo, ono iz kino projektora, preuzima glavnu ulogu.

Obasjava platno i najavljuje početak čarolije, početak još jedne filmske avanture koja nas vodi u novo, nepoznato i neizvjesno. 

Osim što se čarolija novog i nepoznatog na kino platnu Pulskog festivala sve rjeđe događa, jer je novih, domaćih premijernih filmova na festivalu jako malo, a repriza mnogo. Ove se godine u glavnom natjecateljskom programu hrvatskog filma to dogodilo samo tri puta budući da su prikazana tek dva premijerna cjelovečernja igrana filma i jedan animirani. Za ozbiljan festival premalo, no to je bug koji festival ne mori od ove godine. 

On je u njega ugrađen davne 1992., kada su na sličan način na koji danas funkcionira autocorrect opcija na mobitelu, gotovo sve ustanove koje su imale pridjev jugoslavenski doživjele korekciju u hrvatski pa je tako te 1992. održan prvi hrvatski (a ne više jugoslavenski) festival igranog filma, da bi već dvije godine kasnije bio otkazan jer je te 1994. godine snimljen samo jedan film. 

Ta se situacija više nikad nije ponovila, no kad je već propuštena prilika da Pulski festival postane regionalan, učinio je to Sarajevski filmski festival te se etablirao kao iznimno uspješan festival regionalnog filma, što mu je osiguralo i značajnu međunarodnu reputaciju i relevantnost, dok je Puli preostalo da se do dan danas zlopati pokušavajući s tek nekoliko filmova osmisliti suvisli nacionalni festival koji bi opravdao svoju pozornicu. 

Tu će pozornicu mnogi, pa i autor ovog teksta, rado proglasiti najljepšim kinom na svijetu, no festival je nerijetko imao problem što na njoj prikazati. Pokušavalo se stvar zakrpati na razne načine, revijama holivudskih blockbustera, festivalom europskog filma, programom manjinskih koprodukcija, a evo od ove godine i novim natjecateljskim programom regionalnog filma, no ništa od toga ne može prikriti manjak hrvatskih filmova.

Ipak, nije problem samo u skromnoj produkciji već i u želji filmskih autora da se sa svojim novim filmovima okušaju na međunarodnim A festivalima, a da bi uopće došli u priliku za to ne smiju prije toga biti prikazani ni na jednom drugom festivalu, pa ni na ovom pulskom.

Dva dokumentarca izdominirala

Ove je godine nekoliko filmova, među njima i novi projekti Ivone Juke Lijepa večer, lijep dan i Hane Jušić Bog neće pomoći, koji je u međuvremenu i uvršten u glavni natjecateljski program cijenjenog festivala u Locarnu, odlučilo preskočiti Pulski festival. 

Neovisno o tome hoće li biti uvršteni u neki strani festival, tijekom godine će vjerojatno ući u kino distribuciju i zatim kojih pola godine do godinu dana kasnije konačno doći i na PFF.

Kao što je to ove godine bio slučaj s filmovima Dražen, Nakon ljeta, Zečji nasip i Dobra djeca. Naravno, za gledatelje koji su filmove propustili pogledati u kino distribuciji, lijepa je to prilika da ih pogledaju u Areni, no teško da mogu predstavljati festivalsku atrakciju.

Kako bi ublažila taj problem s hrvatskim igranim filmovima, nova je uprava festivala prije tri godine odlučila u glavnu konkurenciju uvrstiti i cjelovečernje dokumentarne filmove, što je dovelo do zanimljivih rezultata. 

Na prvom je izdanju takvog miješanog festivala pobijedio dokumentarac Veće od traume, a mnogi smatraju da godinu dana kasnije nije pobijedio sjajan dokumentarac Naša djeca Silvestra Kolbasa samo zato što bi bilo nezgodno da dvije godine za redom trijumfira dokumentarni film.

No, ove su godine dva dokumentarca toliko izdominirala konkurenciju, već spomenuti Mirotvorac Ivana Ramljaka i Fiume o Morte! Igora Bezinovića, da nije bilo moguće izbjeći među njima tražiti pobjednike. 

Tako je Mirotvorac na kraju proglašen najboljim filmom festivala te dobio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film festivala i Arenu za montažu, dok je Fiume o Morte! nagrađen s čak šest Zlatnih Arena, među njima i onom za najbolju režiju. 

Gledajući kvalitativno, nakon ta dva filma zjapi golema rupa, a zatim je na trećem mjestu opet dokumentarni film Paviljon 6 Gorana Devića. I tek kad smo tako poredali sve dokumentarce iz konkurencije na red dolaze hrvatski filmovi u jednoj od najslabijih postava izvedenoj u pulskoj areni posljednjih godina.

Među igranim filmovima, najviše nagrada, četiri Zlatne Arene, dobio je film Dobra djeca Filipa Peruzovića, a Zečji nasip Čejen Černić Čanak tri plus nagradu Breza za najboljeg debitanta.

Ona jedina dva premijerna hrvatska filma ostala su bez nagrada, dječji pustolovni film Bumbarovo ljeto bio je treći najlošije ocijenjen od kritike, a s obzirom na to da ga je publika ipak ocijenila najvišom ocjenom bit će zanimljivo pratiti kako će proći u skoroj kino distribuciji. 

Južina ugodno osvježenje

S druge strane, mikrobudžetni film Južina iza kojeg stoji posve nepoznati mladi filmaš Ante Marin otvorio je festival, nasmijao publiku nešto drugačijim humorom od onog na koji smo od hrvatskog filma navikli i zapravo usprkos nemalim slabostima bio ugodno osvježenje festivala. Ipak, to nije dovoljno jak naslov da može izdržati namijenjenu mu ulogu glavne atrakcije festivala.  

Upravo slučaj Južine najbolje svjedoči o tome koliko je - čak i da filmski autori ne preskaču festival - domaća produkcija igranog filma skromna, i financijski i kreativno. Možda car nije sasvim gol, ali je zaista jako oskudno odjeven, a sve to u situaciji u kojoj još uvijek trošimo manje od 2% proračuna na obranu.

Kad dosegnemo obećanih 5% vjerojatno će biti svrsishodnije u Areni umjesto filmskog organizirati festival naoružanja koji bi komornim recitalom pred svega pet tisuća gledatelja mogao otvoriti Marko Perković Thompson.

A kad smo već kod MPT-a, iako se ona već čuvena i stvarno dojmljiva izvedba partizanske pjesme Bella ciao dogodila u sklopu unaprijed planiranog obilježavanja 80. godišnjice oslobođenja Europe, Hrvatske pa i Pule od fašizma te se u taj antifašistički naboj festivala dobro uklopio film o talijanskom fašistu Gabrieleu D’Annunziu, Fiume o Morte!, teško je oteti se dojmu kako su se upravo zahvaljujući koncertu na hipodromu spomenuti događaji prometnuli u prave highlighte festivala tijekom kojih su svi okupljeni bili ujedinjeni u osjećaju zajedništva te su, poput nedavno Predsjednika Sabora, “doživjeli samo osjećaje sreće, mira i ljubavi”.

Pa može li se od jednog filmskog festivala uopće tražiti više?!