U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.

"ON JE najveća inspiracija zbog onog što je napravio izvan ringa. Bio je tako hrabar. Bio je crnac dok su nas bijelci nazivali crn*ugama i linčovali nas. Slali su mu pisma da će ga ubiti ako nokautira bijelce, a on im je odgovarao da kupe pištolj jer to planira napraviti. Bio je to opak, opak crnac. Nije bilo crnih muslimana, Crnih pantera, Malcolma X-a ili ikoga tko bi ga branio. Ljubio je bjelkinje kad se drugi nisu usudili ni gledati. On je najveći ikad", rekao je Muhammad Ali 1974.

"Postoje osobe koje moj ego stave u realnost. Ja nisam ni u istoj ligi kao on. On je boksao u vrijeme kada mu je 75 tisuća ljudi skandiralo da će ga ubiti, a on provocira suparnika i njegovu ženu u publici. Za to vrijeme ubija svog protivnika i smije se. Bio je pravo pseto. Mene zovu najopasnijim u povijesti, a onda pogledam što je on napravio i sam sebi kažem da sam ja samo crn*uga jaka na jeziku u usporedbi s njim", dodao je Mike Tyson 50 godina kasnije.

I jedan i drugi pričaju o Jacku Johnsonu. Prvom, a po mnogima i najvećem crnom teškaškom prvaku u povijesti boksa. Dijete robova proputovalo je svijet da bi došlo do borbe stoljeća i ponizilo rasističku Ameriku, a zbog ljubovanja s bjelkinjama ostao je bez karijere i ugleda. Ovo je priča o njemu.

Bio je dijete ropstva i rata. Rasizam dugo nije osjetio

Johnson je rođen 1878. kao treće od devetero djece Henryja i Tine, bračnog para koji je dvadeset i tri godine ranije dočekao izglasavanje 13. amandmana američkog Ustava koji je nakon četiri stoljeća stavio ropstvo u ilegalu. Henry je služio u ratu na strani Unije, ali život mu ni nakon oslobođenja nije bio lagan.

Velik broj djece u tadašnjim crnačkim obiteljima uglavnom nije imao veze s tradicijom, nego čistom ekonomijom. I za vrijeme ropstva i nakon njega, crncima je trebala radna snaga koja bi im služila kao ispomoć, a za njihove uvjete takvu je snagu bilo najlakše roditi.

Johnson je odrastao u Galvestonu, tada malom gradiću u Teksasu. Suprotno onome što biste očekivali, budući prvak svijeta dugo se nije susreo s rasizmom. "Odrastao sam i igrao se s bijelom djecom, njihove majke su mi davale kekse, spavao sam kod njih u kući. Nitko od njih mi nije rekao da su bijeli ljudi bolji", rekao je godinama kasnije.

Mama mu je govorila da će ga još gore namlatiti ako se ne nauči braniti

Kao dijete, Jack je bio fizički najslabije razvijeno dijete u obitelji i zbog pothranjenosti je bio jako krhke građe. To ga je činilo čestom metom nasilnika u školi, a on je sam pričao kako je dobivao batine jer je bio kukavica. Sve se promijenilo jednog dana kada mu je majka rekla da će ga prebiti još jače ako se ne suprotstavi. Otad više nije izgubio tučnjavu na školskom igralištu.

Već u petom razredu morao je prekinuti školovanje kako bi pomogao svojoj obitelji i pokušao zaraditi neki novac. Najprije je radio na dokovima u Meksičkom zaljevu, a kao 12-godišnjak otišao je u Dallas. Tamo je čuvao konje na jednoj farmi, a dvojica starijih kolega redovno bi pauze provodili trenirajući najbrže rastući sport i zabavu u Americi - boks.

Bio je to Johnsonu prvi kontakt s tim sportom, oprobao je nekoliko sparinga i odmah mu se svidio. Bilo mu je jasno da životari s plaćom od par dolara mjesečno i da se tako nikada neće moći dovoljno osamostaliti da se ozbiljnije posveti boksu.

Neki se kunu da je to istina, neki smatraju da je to laž na koju, najblaže rečeno, Johnson nije bio imun kada bi oslikavao svoju karijeru, ali Johnson je navodno već kao 14-godišnjak švercanjem po vlakovima proputovao pet tisuća kilometara do New Yorka. Za potrebe da priča o njemu bude bolja, povjerovat ćemo ovim prvima.

Izmišljeni čovjek diktirao je život crncima i odredio rasnu budućnost Amerike

Da bi se shvatili okviri u kojima je Johnson, ili bilo koji crnac, tih godina funkcionirao u američkoj stvarnosti, mora se dati širi kontekst. Iako je ropstvo službeno ukinuto 1865. godine, ono je, u nešto humanijem obliku, potrajalo još stotinjak godina, barem na jugu države.

Riječ je o poznatim Jim Crow zakonima koji su se zasnivali na segregaciji, a za posljedicu su imali patnju crnog stanovništva. Izmučeno, neobrazovano, bez prava glasa i s inferiornim statusom pred sudskim tijelima, nije se moglo razvijati, a brojni segmenti društva i poslovi bili su im potpuno zatvoreni.

Do 1967. miješani brakovi bili su zabranjeni, a do 1977. godine crnim seljacima nije bilo omogućeno dobivati poticaje i pozajmice od lokalne samouprave kako bi razvili posjede na kojima su ih ostavili nekadašnji vlasnici.

Mnogi povjesničari i sociolozi smatraju da su Crow zakoni odredili rasnu budućnost i netrpeljivost više nego ropstvo. Pobjedom Unije u Građanskom ratu, SAD je imao šansu društvene silnice postaviti u ispravnom smjeru, ali je pao na tom testu.

Zanimljivo, Jim Crow nije, suprotno popularnom mišljenju, ime zakonodavca koji je osmislio te regulative. Jim Crow bio je pejorativni naziv za crnca još iz sredine 19. stoljeća kada su njihov fizički izgled i kultura bili predmet izrugivanja i karikaturiziranja u popularnoj kulturi. Na sve te fenomene nije ostao imun ni sport.

Za prvu pobjedu je osvojio jedan i pol dolar

Johnsonova avantura u New Yorku nije dugo trajala. Vratio se kući nakon što je na jednom hipodromu dobio otkaz jer je prilikom rastrčavanja i vježbanja jednog konja premorio prije važne utrke. Zaradio je dovoljno novca da kupi boksačke rukavice i prvo mjesto koje je posjetio u rodnom Galvestonu bila je boksačka dvorana gdje je sa 17 godina prvi put počeo u kontinuitetu trenirati.

Prvu borbu imao je protiv Davieja Persona. Oba boksača uhićena su jer su se kockala, a nakon puštanja iz zatvora odlučili su odmjeriti snage na obližnjoj plaži. Johnson je pobijedio i uzeo svoju prvu nagradu u životu od boksa - jedan dolar i pedeset centi.

Johnson je trenirao i sanjao najveće svjetske mečeve, novac i slavu, ali put do tamo je bio nemoguć. Prvi pravi svjetski teškaški prvak bio je John L. Sullivan. Njegovi posteri krasili su birtije diljem Amerike, a mnogi ga smatraju prvom velikom nacionalnom sportskom zvijezdom.

On je postavio dugogodišnji standard kada je na vrhuncu karijere rekao: "Nikad se neću tući s crn*ugom". Naime, boks je bio zabranjen u svim saveznim državama osim Nevade do 1920-ih. Svi svjetski prvaci dotad u suštini nisu službeni prvaci svijeta, više se radi o borcima koji su pobjeđivali najbolje borce i za koje se publika manje ili više jednoglasno slagala da su najbolji.

Tada je i boks bio segregiran pa su postojale dvije neslužbene titule - prvaka svijeta i crnačkog prvaka svijeta. Jako su rijetki bili bijelci koji su se uopće htjeli tući s crnim boksačima, a nisu postojali oni koji bi dali crncima borbu za prvaka. Johnson je svoj put morao tražiti preko najtežih mogućih prepreka.

Arene smrti i protivnici koji bježe od njega

Jedina šansa da veliki menadžeri i promotori primijete crne boksače bili su nastupi u takozvanim "kraljevskim bitkama". Iako zvuči kao ekskluzivan i glamurozan event, riječ je o morbidnoj praksi koja je za cilj imala zabavljati bogate bijelce, uglavnom kao predigra za velike "profesionalne" mečeve koji su uslijedili kasnije.

Spomenute kraljevske bitke u biti su bile arene smrti. U ringu bi se istovremeno našlo između pet i deset crnih boksača, a nerijetko su imali povez preko očiju. Kada bi sudac dao znak za početak, započela bi opća makljaža u kojoj se svatko tuče protiv svakog bez ikakvih sudačkih intervencija. Teške ozljede su bile najnormalnije, a rijetke nisu bile ni smrti.

Nagrada za stavljanje svojeg tijela kao topovskog mesa u ovom barbarskom ritualu bio bi sitniš koji bi bogataši tijekom borbe bacali u ring, ovisno o tome koliko su zadovoljni količinom krvoprolića. Johnson je nastupio u barem dvije takve borbe.

U jednoj od njih je nokautirao prvog suparnika nakon pet sekundi. Nakon toga su mu prišla još dva boksača. Uspio ih je svojim dugim rukama održati na distanci, a onda završiti brutalnim udarcima. Preostala dva borca su se bacila na pod i ispuzala iz ringa.

Jedan od najuglednijih sudaca tog doba, William Siller, počeo je svima pričati o velikom, mišićavom i 188 centimetara visokom opasnom crnom boksaču. Tada je rođena legenda o divu iz Galvestona.

Povratak u zatvor mu je promijenio karijeru

Svoj prvi profesionalni debi, ako se išta iz tog doba može nazvati profesionalnim, imao je s 19 godina. Nakon pobjede u prva tri meča, boksao je s Klondikeom Hayesom za titulu crnačkog teškaškog prvaka koja dotad nije postojala. Izgubio je tehničkim nokautom i bilo je jasno vidljivo da je Johnson fizički monstrum, ali i momak koji ne zna tehničko-taktičke osnove boksa.

Borio se tih godina posvuda. U podrumima krčmi, u stražnjim sobama kasina koji su sami po sebi bili stražnja soba neke legitimne radnje i na barkama. Boksački promotori su u to doba koristili svojevrsnu rupu u zakonu koja je rekla da su boksačke borbe zabranjene, ali dozvoljene su takozvane demonstrativne borbe.

Naravno, sve borbe bile su najavljivane kao demonstrativne iako su zubi i krv frcali na sve strane i o dobroj volji lokalne policije ovisilo je hoće li boksači nakon meča završiti u zatvoru. To da budu uhićeni nakon borbe je postalo toliko uobičajeno da su menadžeri iznos kaucije unaprijed uračunavali u nagradni fond za meč.

Tučnjava pred šerifom za manju kaznu

S 22 godine i osam profesionalnih mečeva iza sebe, Johnson je imao prvu borbu koja mu je stvarno promijenila tijek karijere. Izgubio je od Joeya Choynskog, židovskog borca koji nije imao nikakav problem da se bori protiv crnaca. Choynski je pobijedio, ali su oba borca završila u zatvoru nakon što je policijska racija prekinula event.

Kaucija je bila postavljena na nevjerojatan iznos od pet tisuća dolara, što bi danas bilo oko 200 tisuća. Jasno je da taj novac nisu imali pa su morali odležati nekoliko mjeseci. Nadležni šerif ipak im je ponudio dogovor - novo suđenje i blagonaklono gledanje suca, ako u ćeliji održe sparing na koji će šerif pozvati lokalce da ih gledaju.

Obećanje je ispunjeno s obje strane, a nakon 23 dana su oba borca puštena na slobodu. U zatvoru su se sprijateljili i dugo su ostali u kontaktu, a Choynski je bio prvi pravi trener koji je savjetima i treningom od nerafiniranog i grubog crnog dijamanta počeo stvarati pravog boksača.

Crnački prvak s kojim bijelci ne žele boksati

Johnson je nakon toga svoju sreću odlučio potražiti u Kaliforniji. Tamo je 1903. godine pobijedio Eda Martina i postao teškaški crnački prvak, ali je za njegovu karijeru još važnija pobjeda koja je stigla godinu dana ranije. Tada je svladao Jacka Jeffriesa, brata svjetskog prvaka Jamesa.

James Jeffries ga je izbjegavao i jasno je poručio da ne želi "prekoračiti bijelu liniju", što je bio izraz za činjenicu da bijeli, "pravi" svjetski prvaci nisu davali crnim borcima pravo da ih izazovu. Jednom su se Johnson i Jeffries slučajno sreli u baru u Los Angelesu.

Johnson ga je ponovno izazvao, a Jeffries je na šank stavio 2500 dolara i rekao da mogu odmah odraditi meč u podrumu bez gledatelja. "Ako se uspiješ nakon meča popeti nazad stepenicama, novac je tvoj", poručio mu je Jeffries, a Johnson je kratko odgovorio: "Ja se ne borim po podrumima".

Dio medija i puno više publike, posebno one tamne boje kože, željno je zazivao taj meč, ali Jeffries je bio jasan. Iako mu je bilo tek 29 godina, odlučio je povući se i predati svoju teškašku titulu. Zadnji ulazak u ring bit će mu u ulozi suca, a sudit će upravo meč za nasljednika svog pojasa između Kanađanina Tommyja Burnsa i Marvina Harta.

Naganjanje svjetskog prvaka i provociranje bijelaca njihovim lifestyleom

Johnson si je u tom trenutku zadao životnu misiju. Pratio je novog prvaka Burnsa po čitavom svijetu, toliko patološki da je vjerojatno riskirao dugogodišnji boravak u nekom od sanatorija na obalama Atlantskog oceana. Burns se borio u New Yorku - Johnson je u prvom redu u publici. Pratio ga je i u London i u Pariz, stalno tražeći svoju šansu.

U čitavom tom periodu, usporedno s njegovom legendom u ringu, rastao je i glas o Divu iz Galvestona i izvan njega kao vrhunskom bonvivanu koji je rušio čelične barijere društvenih uloga podijeljenih s obzirom na rasu. Prosječno je zarađivao oko tisuću dolara po meču, što je bio ekvivalent dvije prosječne američke godišnje plaće.

Za taj novac kupovao je skupe aute u kojima je vozio nešto jeftinije bijele djevojke koje je pokazivao kao trofeje pred razjarenom masom koja je s gađenjem gledala kako jedan crnac javno narušava koncept rasne čistoće. Konstantno je visio po bordelima, a počeo se i odijevati nesukladno svojoj boji kože.

Stavio je zlatne umetke na zube, kupovao je odijela, fine cipele i kravate, zimi je hodao u raskošnim balonerima i vrlo brzo je postao velika zvijezda i izvan ringa, a neki mediji su počeli pisati o "prvom bijelom crncu", aludirajući na to koliko se besramno Johnson ugurao u staleški i rasni viši stalež.

Čak je kupio i kuću u najbogatijoj bijeloj četvrti Chicaga. Jednom prilikom su mu susjedi zvali policiju žaleći se da nije platio stanarinu, što je bila laž. Nadali su se da će ga policija zbog toga izbaciti iz stana, ali je podastro dokaze da nemaju na to pravo.

Kada mu je njegov menadžer sugerirao da se preseli u neki drugi kvart kako ne bi uzburkivao nove duhove, Johnson mu je odmah dao otkaz. Preko noći je postao najpoznatiji i najbogatiji crnac u zemlji koju je i dalje žestoko drmao rasizam.

Upornošću do zvijezda i titule

Johnson je nastavio svoju misiju ganjanja Burnsa po cijelom svijetu. Kada je svjetski prvak organizirao turneju mečeva u Australiji, Johnson je već drugi dan kupio brodsku kartu do bivše engleske kolonije i najvećeg zatvora na svijetu.

Pod pritiscima sa svih strana, Burns je rekao da će prihvatiti meč samo pod uvjetom da za njega bude plaćen 30 tisuća dolara, misleći da nitko nije toliko lud da to plati. No, tu je u priču ušao promotor "Huge Deal" McIntosh, čovjek koji je držao cijelu sportsku zabavnu industriju u Australiji.

Burns je bio stjeran u kut i nije više mogao izbjeći meč. Sullivan, prvi teškaški prvak ikad, žestoko je osudio Burnsa što je prekinuo američku tradiciju i odlučio boksati "s tom crn*ugom", kako je izjavio za američke medije. Borba je održana u Sydneyu, na stadionu pred 20 tisuća ljudi.

Za razliku od Burnsa koji je u meč ušao sa željom da pobijedi 15 centimetara višeg i 20 kilograma težeg protivnika, Johnson je imao samo jednu misiju - da ponizi svog suparnika. Već od prvog zvona počeo ga je provocirati. Puštao je Burnsa da se razmahuje, da bi ga već u idućem trenutku stavio u kontrolu u klinč kao malo dijete.

Smiješkao se tijekom čitavog meča, a boksački povjesničari će reći da je to dan kada je rođen trash talk. "Što je, mali Tommy? Udaraš kao curica. Bijel si kao zastava za predaju", neumorno je brbljao Div iz Galvestona sve do 14. od 20 rundi kada je odlučio nokautirati suparnika.

Taj nokaut nikad nismo i nećemo vidjeti do kraja. Naime, tamošnja policija je, u trenutku kada je shvatila da će Burns izgubiti, uzela kamere i naglo prekinula snimanje. Tako će vječno ostati prizor Burnsa koji leti zrakom nakon Johnsonova krošea, ali samo je 20 tisuća ljudi uživo vidjelo kako Burns zaista pada na zemlju.

Prvak koji to nije

Povijest je ispisana. Boks je dobio prvog crnog teškaškog prvaka u povijesti i to na najslađi mogući način, u inat medijima koji su najavljivali meč između "bjelačke ljepote i superiornosti nasuprot crnačke ružnoće". Ako Johnsonova pobjeda i nije odmah imala okus poraza, uskoro ga je dobila.

Američki mediji su Johnsonovu pobjedu doživjeli kao katastrofu u najavi. Vidjeti crnca koji se izdigao iz pepela ropstva, koji je svojom vještinom prošao vrata kojima nikad ne bi smio i koji je pobijedio bijelce u njihovom sportu, bila je potencijalno velika opasnost za sustavni rasizam Jim Crowove Amerike.

Ocrnili su ga (pun intended) na više načina. Našli su mu aferu s bijelom Australkinjom, a uskoro su u javni prostor počeli puštati navodne (a lažne) iskaze iz crnačkih zajednica koje navodno ne vole Johnsona jer se ponaša kao da je predobar za ostale crnce. Kampanja je uspjela pa je tako, pomalo nevjerojatno, otkazana pobjednička parada i slavlje u njegovom rodnom gradu.

Zubi u rukavicama

Johnson se i nakon toga nastavio ponašati kao kralj u nekoj paralelnoj Americi koju je stvorio. S druge strane, propagandna mašinerija nije popuštala. Američki mediji su tvrdili da Johnson zapravo nije prvak, a argumentacija za tu tezu bila je pravna logička vratolomija.

Naime, Jack Jeffries, koji se oprostio od boksa 1908. godine (četiri godine ranije), nije izgubio pojas porazom, nego umirovljenjem. Samim time, nijedan od iduća tri prvaka - Hart, Burns i Johnson - nisu zapravo pravi prvaci. Johnson je obranio naslov četiri puta u samo godinu dana.

Najzanimljiviji meč iz tog doba bio je onaj protiv Stanleya Ketchela, njegovog bijelog prijatelja. Tada je u interesu boksačima bilo da meč što dulje traje iz financijskih razloga. Što je duže trajala snimka meča (a kasnije se to odnosilo i na TV prijenose), to ju se skuplje moglo prodati.

Ketchel i Johnson dogovorili su lakši tempo, ali je bijeli borac prekršio dogovor i poslao Johnsona u nokdaun u 12. rundi. Div se ustao i nokautirao suparnika samo deset sekundi kasnije, a snimka na kojoj iz svoje rukavice čupa Ketchelove zube i dalje je jedna od najupečatljivijih u njegovoj karijeri.

Velika Bijela Nada

Nakon mirovine, Jeffries je uživao na svojoj farmi u Ohiju, ali nije mogao pobjeći od javnosti koja ga je na silu htjela vratiti u ring. Dobivao je dnevno stotine pisama i telegrama fanova koji su rekli da mora izazvati Johnsona i vratiti najznačajniji svjetski pojas u ruke bijelca. Za Jeffriesa je prvi put upotrijebljen poznati izraz Great White Hope, a tako ga je prozvao poznati američki književnik i aktivist Jack London.

Borba takvih gabarita nije nikad viđena i bilo je pitanje tko ima dovoljno novca i logistike da ju organizira. Tu je u priču ušao promotor George Luis Rickard, poznatiji kao Tex Rickard, kojeg mnogi smatraju najvećim u povijesti sporta.

Njegova ponuda od 101 tisuće dolara bila je prihvaćena, ali Jeffriesovi i Johnsonovi menadžeri su odlučili dati pristanak samo ako Tex odmah potpiše bankovno jamstvo da ima tu lovu i da će ju pobjednik i gubitnik meča dijeliti u omjeru 75:25.

Tex je došao na sastanak i na stol istresao zlato u protuvrijednosti cijene borbe. Uz to je budućoj Johnsonovoj ženi kupio najskuplji krzneni kaput, a njenom dragom dao je aktovku. U njoj se nalazilo 25 tisuća novčanica od jednog dolara. Show je mogao početi.

Pripreme za borbu stoljeća

Za razliku od svih drugih promotora tog doba, Tex se nije plašio kako će izgubiti ogroman novac na organizaciji meča, već je imao plan kako da ovo napravi najvećim spektaklom u povijesti sporta u kojem će on zaraditi kao nikad u životu.

Dogovorio je da će meč biti održan u San Franciscu, na montažnom stadionu koji će primiti 30 tisuća ljudi i koji će biti sastavljen samo za tu prigodu. Znajući da ljudi pate od glamura, dao je borbi ime koju su mediji u potpunosti podržali - Fight of the century.

Po prvi put je uveo cjenovne razrede na stadion. Dotad su svi naplaćivali samo ulaz. Suprotno tome, Tex je dao širu ponudu u kojoj su oni najbogatiji mogli platiti nekoliko stotina dolara da svjedoče spektaklu uz sam ring, dok vam je pet ili šest dolara moglo donijeti mjesto daleko u pozadini.

Time je animirao bogataše i celebrityje iz cijele Kalifornije da dođu i sjednu na mjesta na kojima će biti pod stalnom pažnjom fotoreportera te neće, kao dotad, morati doći par sati ranije kako bi ulovili što bolja mjesta.

Za suca meča Tex je odabrao aktualnog predsjednika SAD-a Williama Howarda Tafta, a nakon toga i Arthura Conana Doylea, tvorca Sherlocka Holmesa. Obojica su ga odbila pa je Tex odlučio da će sam dijeliti pravdu u ringu.

New York Times na strani rasizma

Konačan, poseban i ključan detalj bio je datum borbe - 4. srpnja, kada se slavi najveći američki blagdan, Dan nezavisnosti. Datum koji je postao simbol nove države koja je propagirala demokraciju, druge šanse i pravdu postavljen je pred ultimativni ispit - je li Amerika zbilja zemlja jednakosti.

Dio medija oštro je kritizirao meč i uvjete pod kojima je ugovoren. "Eventualna pobjeda Johnsona mogla bi crncima dati krivu sliku, da se tu radi o nečemu većem i važnijem od čiste pobjede sirove fizičke snage", pisao je New York Times, a svećenici diljem SAD-a molili su nadležne da zabrane i ovaj meč i boks općenito.

Mjesec dana prije meča, guverner Kalifornije je popustio pritisku i nije dozvolio da se borba održi u San Franciscu. Ponudila su se dva grada iz susjedne Nevade. Tex je odabrao Reno, kao bolje povezan grad željeznicom i prema zapadu i prema istoku.

Sve je bilo spremno za Meč stoljeća, a ulozi u njemu su bili jasni svima bez obzira na medijsku mašineriju. Ideja o bijelom čovjeku kao vrhuncu evolucije nikad nije djelovala tanje i krhkije. Divu je preostalo samo da uđe u ring i razvali ju šakama.

Nikad viđeni nokdaun i velika pobjeda

U gradu koji je inače brojao 11 tisuća stanovnika, na dan borbe je imao njih 30 tisuća. Broj zatvorenika se u samo dva dana utrostručio jer su lokalni lopovi iskoristili šansu da probaju opljačkati bogate sjevernjake koji su proputovali cijelu zemlju kako bi pogledali meč.

Borba je dogovorena na tada normalnih, a danas nevjerojatnih 45 rundi. Ako ste se ikad zapitali zašto stari boks izgleda sporo, to je dijelom i zbog toga jer su boksači znali da moraju štedjeti snagu. Potencijalno trajanje meča bilo je dva sata i 15 minuta.

Johnson je boksao kao i uvijek, u tri faze. U prvoj je bio vrlo pasivan i samo se branio pokušavajući neutralizirati suparnikove napade. U drugoj je zatvarao distancu i tražio klinč iz kojeg bi suparnika udarao u tijelo kako bi osigurao kondicijsku prednost u zadnjoj fazi. U njoj je uglavnom bio toliko fizički dominantan da mu se nitko nije mogao oduprijeti.

Četvrtog srpnja 1910. godine, u petnaestoj od 45 rundi, Johnson je Jeffriesa prvi put bacio u nokdaun. Par sekundi kasnije mu je to uspjelo i drugi put što je po tadašnjim pravilima trebao biti i prekid meča. No, dogodio se jedan od najbizarnijih trenutaka u povijesti boksa kada je jedan novinar uskočio u ring i podigao Jeffriesa, a sudac nije reagirao.

Johnson je uskoro i treći put poslao suparnika na pod, a Jeffries se predao. Johnson je potukao jednog od najvećih bijelih boksača ikad. Doduše, on je bio u mirovini pet godina, ali ovo će zasigurno svi shvatiti kao veliku pobjedu Crne Amerike koja želi svoja prava, zar ne?

Masakr

I sami znate odgovor na to pitanje. Stvari u Renu su se završile prilično mirno i gledatelji su u mrtvoj tišini napustili stadion na kojem su sat vremena pobjedniku skandirali da će ga objesiti. "Ne bih ga mogao dobiti ni na svom vrhuncu. Danas je bolji borac nego je ikad bio. Nisam ga mogao nijednom pogoditi", iznenađujuće je pomirljivo rekao Jeffries.

Čak se i Jack London, uz danas nezamisliv vokabular, naklonio pobjedniku: "Jeffries je kombinacija špiljskog čovjeka i velikog grizlija, ali ova crn*uga nije kukavica." Ostatak Amerike poharali su jedni od najvećih nereda u povijesti. Crnci su diljem zemlje slavili pobjedu svog pulena što se bijelcima nije svidjelo.

U Houstonu je crnac koji se veselio pobjedi u gradskom tramvaju ubijen tako što je uboden u srce. U New Yorku je ubijeno barem četvero ljudi kada im je zapaljena kuća u kojoj su živjeli i zabarikadirani svi izlazi. Diljem zemlje odvijao se masakr. Neredi su zabilježeni u 25 saveznih država, a službeni broj je bio 20 ubijenih i poginulih. Neslužbeno ih je bilo i deset puta više.

Drugi dan je Los Angeles Times napisao članak "Poruka crnom čovjeku" u kojem mu je poručio da se ne hvali, da ne drži nos visoko i da ne dozvoli da mu ambicija ode u krivom smjeru. "Ne zaboravi da si i dalje isti član društva kakav si bio prošli tjedan i da ovo ništa ne mijenja", pisalo je u tekstu.

Johnson je u Chicagu pred okupljenim mnoštvom poručio: "Nadam se da crnci u Americi neće biti poput Francuza. Kada je Napoleon pobjeđivao u bitkama, svi su bili za njega. Kad je izgubio, svi su ga izdali. Kad izgubim, želim da me ljudi vole kao i kad sam bio šampion."

Bivši predsjednik države Theodore Roosevelt napisao je članak u kojem je zagovarao da boks treba biti zabranjen. Iste večeri spriječen je atentat na Johnsona. Rasistička Amerika, više nije bilo ni najmanje sumnje, poražena je spektakularnije nego ikad prije.

Tamna strana crnog prvaka

Koliko god je bio uspješan frontman potlačene Amerike, toliko je Johnson sve više pucao pod teretom i pritiskom glavne uloge u rasnom ratu Amerike. Nije mu pomagalo ni to što su ga mediji stalno pratili, a što svoj razvratni život i uživanje u kraljicama noći nije pretjerano dobro krio.

Jedna od prvih stvari u kojima se zamjerio sugrađanima iste boje je da je i on "držao bijelu liniju" - točnije, ni on nije dao crnom boksaču da se bori protiv njega za pojas. "Nikog nije briga za meč dva crnca", poručio je.

Godine 1911. istukao je svoju ženu, Ettu Duryeu jer je mislio da ga vara. Bilo je to samo godinu dana nakon što je doživio živčani slom i prijetio samoubojstvom. Bilo je to potpuno neprirodno za vječno, makar ironično nasmiješenog Johnsona.

Duryea je iduće godine počinila samoubojstvo, a u oproštajnom pismu je branila svog muža. "Jack je napravio sve da me izliječi, ali otkad mi je lani umro otac, ja samu sebe guram u grob", napisala je. Duryea je bila na ničijoj zemlji.

Muž kojeg je htjela voljeti i podržavati slamao se i varao ju pred očima i nje i cijelog svijeta. S druge strane, rastava nije imala smisla iz njenog pogleda. Već je odavno izopćena kao bjelkinja koja se udala za crnca i društvo ju nikad ne bi ponovno prihvatilo.

Johnsona su kritizirali i neki od pionira borbe protiv rasne represije, poput Bookera T. Washingtona. "Ne mogu podržati Jacka. Čovjek koji ima mišiće, a ne mozak, je beskoristan. Ima novac, a koristi ga da našteti svojim ljudima."

I dok je Washington ustajanje crne Amerike vidio u boljem obrazovanju i integraciji u društvo kroz razumijevanje i poslovnu suradnju, William Dubois je rješenje vidio u nagloj revoluciji, inspiriran komunističkim idejama koje je usvojio na svojim putovanjima u Sovjetski savez. Činjenica da je podržao Johnsona kao deklarirani revolucionar i marksist te čovjek koji je izvor rasizma vidio u američkom kapitalizmu, nije pomogla imidžu svjetskog prvaka.

Nisu ga mogli pobijediti u ringu. Odlučili su to napraviti na sudu

Johnson se počeo boriti sve rjeđe pa je u iduće tri godine "samo" četiri puta obranio naslov prvaka svijeta. No, nakon pobjede nad Jeffriesom nije mogao ni sanjati da će mu idući meč, pobjeda protiv Jima Vatrogasca Flynna, biti zadnja prava borba u Americi.

SAD je tih godina poduzimao sve radikalnije mjere kako bi se suprotstavio epidemiji prostitucije. U sklopu toga je izglasan i takozvani Mannov zakon. On je u svojem ključnom dijelu zabranjivao trgovinu i transport ženama "u nemoralne svrhe". Ono što je u teoriji bila borba protiv svodnika, u stvarnosti se pokazalo kao najbolji put za rušenje Johnsona.

U listopadu 1918. godine uhićen je jer je svoju djevojku, bjelkinju Lucille Cameron, prevozio preko granice Illinoisa. Njena majka tvrdila je da ju je Johnson hipnotizirao i oteo, dok Cameron unatoč pritiscima i prijetnjama nije popustila. Na sudu je rekla da će se udati za Johnsona.

Slučaj se raspao, ali Johnsonu je oduzeta licenca za bar u centru Chicaga koji je bio desegregiran (for black and tan). Organiziran je cijeli odjel agenata koji je pratio Johnsona u nadi da će ga uloviti s pekmezom u prstima. Mjesec dana kasnije uhićen je pod istom optužbom.

Woodrow Wilson bio je američki predsjednik, a izbore je, između ostalog, dobio i zahvaljujući glasovima crnaca kojima je obećao borbu protiv represije i segregacije. Johnson je bio prvi veliki test na kojem je dokazao da su to bila samo predizborna obećanja.

Johnson je izveden pred kompletno bijelu porotu, a njegova ljubavnica Belle Schreiber svjedočila je protiv njega i Johnson je osuđen na godinu i jedan dan zatvora. Nakon što je platio jamčevinu, odlučio je pobjeći iz zemlje. Srećom, bio je jedini crnac u gradu koji je imao auto.

Došao je do granice s Kanadom, a u susjednu zemlju prošvercao se tako što se kamuflirao u člana crne bejzbol momčadi koja se spremala za turneju. Iz Kanade se brodom otisnuo u Europu nadajući se kako će napokon pobjeći predrasudama.

Rat prekinuo velike planove

Dugo je pokušavao, ali u Europi nije uspijevao dogovoriti borbu. Hoteli su mu odbijali izdavati sobu, zabavljači nisu htjeli nastupati na istim priredbama kao on, a njemu je počelo nedostajati novca. Borac koji je za pobjedu protiv Jeffriesa uzeo ukupno 160 tisuća dolara sada se borio za trocifren broj novaca.

Uspio je 1913. dogovoriti pomalo bizaran meč za "svecrnačkog" prvaka u kojem je pobijedio Jima Johnsona. Imao je velike planove nastaviti boksati u budućem Sovjetskom Savezu. U Parizu je upoznao ruskog plemića Fjodora Fjodorovića koji mu je obećao unosan ugovor i nove borbe za prvaka svijeta u Moskvi.

Prije nego što su uspjeli ostvariti taj san, Gavrilo Princip, sin poštara iz Obljaja pored Bosanskog Grahova, izašao je iz trgovine delikatesa Morisa Šilera u kojoj je kupio sendvič, a zatim je potegnuo pištolj na austrougarskog prijestolonasljednika i svijet više nikad nije bio isti.

Poraz od čovjeka koji ubija jednim udarcem

Johnson je odlučio da je Latinska Amerika jedina civilizacija na svijetu u kojoj će biti koliko-toliko siguran. Otputovao je u Argentinu gdje je nastavio s borbama, a onda je usred rata, u travnju 1915., dogovorio novu borbu za svjetskog prvaka.

Suparnik mu je bio dva metra visoki sunarodnjak Jess Willard, sirovina iz Kansasa poznata po smrtonosnom udarcu. Ovdje se ne radi o stilskoj figuri. Willard je samo dvije godine prije nokautirao Bulla Younga tako da je mladi boksač preminuo u ringu.

Borba je organizirana u Havani, glavnom gradu Kube. Logika organizatora bila je jasna - tražio se najbliži mogući grad SAD-u kako bi Amerikanci mogli doći pogledati svojeg izbjeglog prvaka. Stiglo ih je skoro 15 tisuća.

Ipak, Johnson više nije bio stari. Godine putovanja bez adekvatnog treninga i natjecateljskog ritma ostavile su traga. U dvadeset i šestoj od četrdeset i pet rundi pao je nakon teškog zadnjeg direkta i nakon malo manje od sedam godina predao je titulu prvaka svijeta.

Povratak kući

"Etiopljanin je gotov! Svijet više nikad neće imati crnog prvaka u boksu!", likovao je New York Times, a Johnson se javio kao dobrovoljac u rat. No, Ministarstvo pravosuđa ga je odbilo. Otputovao je u Madrid, u zemlju koja je bila relativno neutralna u globalnom sukobu i u kojoj je mogao raditi mečeve.

Nakon toga je otišao u Meksiko. Nastavio je dominirati, iako je borba između njega i Jerryja Smitha prekinuta policijskom intervencijom nakon nereda u publici. Iako je to dugo krio, SAD mu je jako nedostajao. Bio je depresivan i sanjao je povratak kući, a za isti se i odlučio.

Otputovao je vlastitim autom do Tijuane, tamo je prešao granicu u SAD i mirno se predao američkoj policiji. Znao je da ide u zatvor, ali se, kako su njegovi prijatelji kasnije svjedočili, na njegovo lice vratio osmijeh. Dva mjeseca kasnije počeo je služiti svoju kaznu u Kansasu.

Zanimljivo, upravitelj zatvora bio je James Gillett, isti čovjek koji je kao guverner Kalifornije zabranio borbu stoljeća na teritoriju svoje države. On je promovirao Johnsona u svojevrsnog trenera ostalih zatvorenika. Bivši prvak svijeta držao je satove boksa i kondicijske pripreme. Pušten je nakon manje od godine dana, dva mjeseca ranije od predviđenog.

Ljutit je odjurio u smrt

Bilo mu je 45 godina kad je izašao iz zatvora, a do kraja karijere odradio je još 11 mečeva. Karijeru je završio s 53 godine i omjerom od 68 pobjeda, jedanaest poraza, deset remija i četiri prekinute borbe.

Do kraja života bavio se svime i svačime. Godine 1924. ušao je u novi, treći brak. Obnovio je svoj kafić, pokušao je biti i propovjednik, a počeo se baviti i politikom tako što je podržao predsjedničkog kandidata Franklina Delana Roosevelta.

Johnsona je afinitet prema brzim autima i brzim vožnjama stajao života 1946. godine. Vozio se s jednim prijateljem iz New Yorka prema Texasu, a u Sjevernoj Karolini su stali kako bi nešto pojeli u jednom lokalu u kojem je i dalje važila segregacija.

Konobarica im je rekla da ih neće poslužiti ako ne sjednu u dio predviđen za crnce. Neki svjedoci kažu da je Johnson bio gladan i da je poslušao konobaricu, dok su drugi govorili da je bijesno napustio lokal. Sjeo je u auto i odjurio, a par kilometara kasnije zakucao se u telegrafski stup.

Prijatelj je preživio, a Johnson je nakon borbe cijelu večer ujutro podlegao ozljedama. Pričalo se dugo po SAD-u da ga je glave koštalo bogatstvo. Nijedan crnac tada si nije mogao priuštiti tako brz automobil.

Trump ga je "pomilovao"

Pokopan je u Chicagu pored svoje prve žene, Ette Duryee. Ispočetka mu je grob bio neoznačen, da bi se naknadno i stidljivo dodalo prezime Johnson, bez ikakve naznake da ovdje leži čovjek koji je nekoć bio najbolji na svijetu. Koliko je komplicirana i slojevita rasna povijest Amerike najbolje svjedoči politički status Johnsona nakon smrti.

Još 2007. aktivističke udruge su tražile od Baracka Obame, prvog crnog američkog predsjednika, da mu uruči posmrtno "pomilovanje" kako bi se poslala jasna poruka da je njegovo zatvaranje bilo čisto izigravanje i silovanje zakona.

Obama je bez objašnjenja odbio tu inicijativu što su mnogi smatrali izdajom, da bi ga 2018. godine pomilovao ni više ni manje nego - Donald Trump. Dijete ropstva i rata cijeli život je bio u pokretu. Bježao je od školskih nasilnika, siromašnih roditelja i zadrte konobarice u opskurnoj birtiji.

S druge strane, lovio je svjetske prvake čije je zube čupao iz rukavica i bijele žene kao statusne simbole i trofeje. U svemu tome izgradio je jedan paralelni svijet i Ameriku kakvu su mnogi sanjali. Stvarao ju je, vrijeme je pokazalo, samo za sebe. Ali i to je bilo dovoljno da generacijama crnaca iza sebe pokaže da i oni mogu prekoračiti bijelu liniju.