REČE Marko Perković Thompson na koncertu u Sinju: "Gospodo drugovi, Jugoslavije više nema. Jugoslavija je mrtva."

Fizički da, Jugoslavija se u krvi raspala 1991. godine. U svojih 70 godina većinu vremena je provela kao diktatura, prvo Karađorđevića, potom i Broza, zadnjih deset godina bila je u stalnoj recesiji i finalni udarac bila je ideja Velike Srbije. No, koliko god bila fizička prošlost, i koliko god obnova Jugoslavije bila čista fantastika – Jugoslavija nije mrtva.

Jugoslavija je među nama. Više od trideset godina nakon raspada, i dalje živi u glavama, navikama, institucijama i ponašanjima mnogih Hrvata. U tom smislu, Thompson nije u pravu. Dejugoslavizaciju Hrvatska tek treba napraviti! Ne vjerujete?

Kao u serijalu Malo misto

Sjećate se, barem stariji, genijalnog serijala Malo misto, gdje zamišljenim dalmatinskim gradićem upravljaju isti tajnik i načelnik, vječno rotirajući se po funkcijama? Došli su na vlast preko partije, postavljeni odozgo, neuki, ali podobni (poznato?) i više nisu puštali nikoga. Sve je prolazilo kroz njih.

Danas, u Hrvatskoj 2025., u čak 112 općina i sedam gradova na izborima je bio samo jedan kandidat za čelno mjesto (grado)načelnika. U bivšoj državi su bar glumili konkurenciju preko Saveza socijalističkog radnog naroda. Danas ni toliko.

Naravno, u većini lokalnih jedinica ipak imamo više kandidata, no ne pomaže to puno. Najčešće se pretvaraju u lokalne šerife. Oni odlučuju o svemu – tko će dobiti prenamjenu zemljišta, tko dozvolu za poslovanje, tko će voditi školu, vrtić, komunalno poduzeće. Natječaji su samo formalnost. Proći će, zna se, naš čovjek. Kao i nekada u Malom mistu.

Crvena pa plava iskaznica – ista stvar

Naš čovjek naravno ima plavu iskaznicu. E, to se promijenilo, nekada je bila crvena! No, smisao se nije promijenio. Partija, danas zajednica je i otac i majka. Uz plavu iskaznicu otvaraju se mogućnosti bolje plaćenih poslova u lokalnoj samoupravi, uz plavu iskaznicu lakše se ulazi u dobro plaćene državne firme. Olakšava i javljanje na javnu nabavu! S plavom iskaznicom život postaje lakši, a poslovni put strelovitiji.

Nema diplome koja može zamijeniti snagu iskaznice s tri slova! Je li tako u Njemačkoj? Nije. Je li tako u Francuskoj? Nije. Je li tako u Ujedinjenom Kraljevstvu? Nije.

U cijelom zapadnom svijetu, na koji se tako volimo pozivati, stranačka iskaznica je privatna stvar, osim ako se ne bavite aktivno politikom. U Hrvatskoj ona je pitanje egzistencije. Što je to nego Jugoslavija među nama?

Voljeni i manje voljeni gradovi

U Jugoslaviji ste imali povlaštene gradove. Recimo, Sisak. NOB, partizani, Željezara, INA, topli društveni stanovi, sve u paketu. Od nadprosječnih plaća do društvenog stana spojenog na povoljnu toplanu ustaničkog grada. S druge strane, Imotski. Kriva strana povijesti, bez dobrih poslova, bez jakih firmi, bez masovne izgradnje društvenih stanova. Čak i bez svoje registarske oznake. Tko je htio nešto više od crkavice u Jugoplastici, išao je u Njemačku.

Danas? Promijeni se vlast u gradu, evo premijera osobno s obećanjima projekata! Štoviše, lokalni šerifi brane mogućnost da istovremeno budu i saborski zastupnici jer "mogu pomoći svom kraju"!

Imaš funkciju na nacionalnoj razini kako bi je koristio za lokalne podobnosti i pogodnosti. Što je to nego Jugoslavija među nama?

Država kao najveći poslodavac

Država je najveći poslodavac – najveći novci se vrte preko sustava javne nabave. Država vas pelješi ogromnim porezima, a onda dijeli novce svojim podobnicima, svojim medijima, svojim gradovima, a ponešto i svima "besplatno", kako kažu.

Država vam uzima kako bi prvo namirila sebe, a onda ponešto i ostavila vama, jer eto brine se za "opće dobro". Što je to nego Jugoslavija među nama?

Tjeranje nepodobnih

Niste zadovoljni plaćom, lokalnim šerifom, cijenom nekretnina, naručivanjem kod liječnika naredne godine? Slobodno možete otići – štoviše, hrpa njih će vam, ako se opravdano bunite na ono što je loše, reći: "Ako ti se ne sviđa – idi."

Jednako kao što se odlazilo 60-ih. Da je tada bilo društvenih mreža, našlo bi se i "samoupravljača" koji bi vam rekli kako se bunite bez veze, kako ne volite Jugoslaviju i da slobodno odete. Kritiziraš državu i politiku? Onda si izdajnik. To je refleks iz jednopartijskog sustava. Isključivost gdje se opravdana kritika smatra napadom na nacionalne vrijednosti. Što je to nego Jugoslavija među nama?

Neki bi određivali tko bi što pjevao

Hoćete na koncert? Bila je u Jugoslaviji jedna udruga koja se zvala SUBNOR (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) koja je voljela jako određivati što tko piše, kakve stihove tko pjeva i gdje tko nastupa. Danas ih više nema, no tu su brojne braniteljske udruge, obično sa samo par aktivnih članova koji se ponajmanje bave problemima ratnih veterana. Ne dijele se više petokrake, ali dijele se domoljubne značke i etiketira tko nije "na liniji" partije i domovine.

Uvijek šute na propuste vladajućih, čak i kada ti vladajući Vučića pozovu u Dubrovnik, no zato su tu kada treba određivati što se smije pjevati, tko smije gdje svirati, kome se daje prostor, što je "neprimjereno", a što je "domoljubno". Što je to nego Jugoslavija među nama? 

Mediji kao nekadašnje republičke redakcije

A mediji? Mnogi su danas kao što su bile redakcije republičkih televizija, generatori lažne, ušminkane stvarnosti. Umjesto da nadziru vlast, oni joj se ulizuju. Umjesto da ministre koji pričaju gluposti raskrinkaju odmah na tiskovnoj konferenciji, oni ih samo prenose.

Kao da su daktilografi, a ne novinari! U televizijske emisije zovu poslušnike s istim stavovima. Što je to nego Jugoslavija među nama?

Jugoslavija je i dalje među nama

Thompson nije u pravu. Jugoslavija nije mrtva. Raspala se fizički, ali mentalno je tu. Nije problem u Titu ni u socijalizmu. Problem je u mentalitetu, u političkoj nekulturi, u osobnoj nezrelosti gdje se traži dragi vođa. Problem je u zazoru prema odgovornosti.

Problem je u obrascu gdje je država i dalje božanstvo, a svaki koji kaže "ja bih sam radio, ja bih sam stvarao, otvorio bih obiteljski biznis", e taj vam je odmah sumnjiv! Taj je za državu "bogati poduzetnik" kojem treba poslati inspekcije, a za jalan narod "privatnik" koji se samo na brzinu bogati. Kulak, izrabljivač, bogataš, sve jer se usudio uspjeti!

Ako Hrvatska želi doživjeti budućnost kakvu želimo sebi i svojoj djeci, treba proći ono što nikad nije prošla – stvarnu, bolnu, duboku dejugoslavizaciju. Ne onu gdje preimenujemo trg i promijenimo spomenik. Prava dejugoslavizacija će doći kada kao narod raskrstimo s državom kao glavnim poslodavcem, s partijom kao majkom, s političarom kao ocem. Kada raskrstimo sa stavom da je stranačka pripadnost važnija od diplome, mišlju da je svatko drugačijih stavova neprijatelj i s idejom da se politika na bilo koji način treba baviti koncertima.

Tek tada bit ćemo slobodan narod, stvarni dio europske civilizacije. Do tada Jugoslavija nam se i dalje ceri iz vlastitog ogledala.