PROFESOR na Fakultetu političkih znanosti Hrvoje Cvijanović nekoliko je puta bio na prvoj liniji fronte u Ukrajini. Tijekom gostovanja u RTL Direktu ispričao je kako izgleda život u Ukrajini.

Prošli put kad ste gostovali, lani u 11. mjesecu, spominjali ste kako nosite pomoć. Kako izgleda jedan dan tamo?

Dan mora početi s dobrom pripremom. Pripremite se. Provjerite je li sva oprema na mjestu. Provjerite vrijeme. Molite se da pada kiša ili da su oblaci zbog toga što tada dronovi ne mogu letjeti zrakom. To je jedna od najvažnijih stvari da sve dobro pripremite. Loše vrijeme je dobro vrijeme. Ono što je najvažnije je da znate točno kuda idete i s kojim ciljem.

Mi smo išli puno puta, s ciljem da pomognemo onima koji su najugroženiji i djeca i nemoćni koji se ne mogu obično maknuti iz tih ratnih zona. I to su vam scene koje su takve da kad dođete tamo, recimo, stanete i ljudi odmah zgrabe svu pomoć koju smo nosili protiv opeklina.

Rusi su bacali fosforne bombe. To znači sve gori kao u filmu Apokalipsa danas. To su zastrašujuće stvari. Nema dovoljno vode za sve.

Tako da je ovo jedno od najstrašnijih, recimo, možda i meni najtežih scena je bilo kad smo došli u jedno danas okupirano mjesto Selidovo pokraj Pokrovska gdje smo obnavljali školu za djecu da bi vam onda par mjeseci potom Rusi raketirali školu i uništili sve što smo napravili.

Jeste li sad osjetili kakve promjene? Za razliku od one nabrijanosti Ukrajinaca 2022. je li sada nešto drugačije?

Pa je, apsolutno. Puno stvari je drugačije. Rat već traje dosta dugo. Imate situaciju da su 2022. Ukrajinci nakon one uspješne Harkivske i Hersonske ofenzive bili optimistični, da će rat završiti relativno brzo.

Međutim, to se tako nije dogodilo i sada se taj jedan naboj naprosto potpuno promijenio. 70 posto Ukrajinaca 2022. godine su smatrali da se rat može završiti vojnim putem relativno brzo. Danas imate potpuno obrnutu situaciju gdje 70 posto Ukrajinaca misli da bi se nekim pregovorima trebao završiti rat.

Ne možete u danom trenutku, uz najbolju volju istjerati neprijatelja, koliko god da ste bili uspješni, naprosto i neprijatelj se priviknuo na situaciju i promijenio taktiku.

Je li se išta promijenilo baš oko tih stvari? Kažete da je puno više sad onih koji su spremni na određene ustupke

Ljudi koje ja znam, nisu spremni. To su ljudi čiji su muževi ili neki pripadnici obitelji na frontu. Oni misle da sve ovo što su do sada napravili, naprosto nije vrijedno toga. S druge strane, postavlja se pitanje alternative što znači ustupak. Ova istraživanja o kojima se govori nisu ni sasvim precizna.

Kad se govori o ustupcima, kaže se da su to ustupci za neke teritorije. Međutim, to je pitanje mira. Ukrajinci žele mir, ali ne žele mir pod svaku cijenu. Tu imate nedvojbeno konsenzus u ukrajinskom društvu. Što se tiče brojeva, tu varira - je li to riječ o vojnom putu kako riješiti problem ili je riječ o mirovnom putu.

Sad dođe Trump u petak Zelenskom i kaže: "Slušaj, povucimo crtu tamo gdje je sad. Mir. Prekid vatre. Kasnije ćemo riješiti ove druge stvari." Kako bi Ukrajinci reagirali?

Zelenski je prije par dana rekao da bilo koji tip razgovora između Trumpa i Putina ne dolazi u obzir ako ukrajinska strana nije uključena. Dakle, to je nešto što ne možete preko ukrajinskih leđa naprosto diskutirati. Radi se o nečijoj zemlji, nečijim životima.

I Ukrajinci nisu spremni na takav kompromis. Dakle, sada smo vidjeli da Zelenski jakim diplomatskim putem je uspio i zemlje članice Europske unije, neke istaknute članice Europske unije, pridobiti za sebe da stanu iza njega i da zapravo kažu, ne može se nikakav dogovor dogoditi bez uključivanja Ukrajine.

Za koga je onda ovaj sastanak? Je li to za Trumpa da može reći: 'Evo, ponudio sam vam. Imao sam rješenje, a vi ga niste prihvatili'?

Tako nešto. Kontaktirao sam kolege u Ukrajini i oni kažu da je to vjerojatno jedan štos gdje se pokušava pokazati da ili jedna strana - ili ruska strana ili ukrajinska strana neće ispoštivati određene dogovore. Ali vi kad pogledate i ovo što ste sad u najavi imali Trumpa koji, kaže, ide u Rusiju na sastanak, na Aljasku.

Kad pročitate ruske blogove, oni veličaju ne samo ovo što je bilo uoči sastanka, dakle, činjenicu da ćete imati sastanak između Putina i Trumpa, dakle da se Putina uzima u obzir kao relevantnu stranu nego sad se govori o tome da je Aljaska nekada bila dio Rusije i to samo ide na mlin ovim imperijalnim težnjama koje Rusija pokušava ostvariti u Ukrajini.

Tako da bez obzira na ovo nema velikog optimizma oko ovog sastanka u ukrajinskom društvu, misli se da je to zapravo samo jedan pokušaj da se eventualno ili ublaže sankcije Rusiji ili da se naprosto nekud pokrene situacija. Ali, prema mojim izvorima iz Ukrajine, naprosto oni misle da se od toga neće dogoditi ništa.

BBC je nekidan imao zanimljiv članak o dronofobiji kao o nekom novom obliku PTSP-a koji je stvoren nakon ovog rata, odnosno unutar ovog rata

Ovaj rat je vrlo specifičan i tu već imate nekoliko studija o tome koliko je Ukrajina zapravo i koliko je ukrajinsko iskustvo nemjerljivo u smislu pitanja dronova i modernog ratovanja s dronovima.

Ukrajinsko društvo je već samo po sebi pod određenim terorom već godinama tih dronova koji padaju po civilnim objektima svaki dan i svaki dan čujem prijatelje koji mi se javljaju i naprosto ne znaju hoće li doći doma s jedne strane grada na drugi, a da dron negdje blizu padne.

Dronofobija nije samo nekakav fenomen koji je vezan uz vojnike, nego zapravo dobrano i uz civilno stanovništvo. Kad dođete tako negdje blizu, čim čujete nekakvo zujanje u zraku, naprosto vas sve to trese.

Danas kada dođem tu i čuješ nekakav dron u zraku nije ti svejedno tu. Svako zujanje, grmljavina i tako dalje će ostaviti posljedice. Neke stvari se teško mogu promijeniti nakon svega. Rat i dronovi su zapravo promijenili tijek modernog ratovanja.