U PRVOJ godini ruske invazije ukrajinski su branitelji uspijevali nadmudriti tromog neprijatelja, oslanjajući se na improvizaciju i prosudbu ljudi na terenu. Tri godine poslije, ukrajinska se vojska vratila u hijerarhijski način ratovanja s korijenima u sovjetskom dobu, što izaziva sve veće frustracije zbog nepotrebnih žrtava te urušava moral civila i novačenje.

Ukrajinski vojnici žale se na centraliziranu kulturu zapovijedanja koja često kažnjava inicijativu i rasipa ljudske živote. Generali naređuju frontalne juriše s malo izgleda za uspjeh i odbijaju zahtjeve iznurenih postrojbi za taktičkim povlačenjima i spas ljudstva. Gubici se gomilaju u operacijama s malom strateškom vrijednošću, piše The Wall Street Journal.

Željezna hijerarhija koja ljude tretira kao potrošnu robu

"Naša se vojska održava ponajviše zahvaljujući inicijativi ljudi do razine zapovjednika bojne", rekao je bojnik Oleksij Pasternak. Ali ne održava se svugdje. Posljednjih su dana male skupine ruskih vojnika probile ukrajinske linije u Doneckoj regiji. Kijev pokušava zaustaviti njihovo napredovanje.

Ruska vojska pati od još većih problema željezne hijerarhije koja ljude tretira kao potrošnu robu. Njezina neučinkovitost pomaže objasniti zašto Rusija dosad nije iskoristila brojčanu prednost za odlučujući prodor. No ukrajinski je problem kritičniji, jer ne može tako lako nadoknaditi gubitke kao Rusija.

Mnogi ukrajinski vojnici ponavljaju gorak refren: "Velika sovjetska vojska pobjeđuje malu sovjetsku vojsku". Kapetan Oleksandr Širšin, zapovjednik bojne u 47. mehaniziranoj brigadi, svoje je frustracije iznio u javnost. U svibnju je na Facebooku osudio vrh vojske, govoreći o "glupim" zapovijedima i gubicima te o raširenom strahu od generala koji su "sposobni samo za ukore i izricanje kazni".

Prijelomni trenutak, kaže Širšin za The Wall Street Journal, bila je zapovijed da se njegovi ljudi vrate u Kursk, rusku regiju koju su ukrajinske snage djelomično zauzele prije godinu dana, ali su se naposljetku morale povući. Smjer napada bio je predvidljiv i Rusi su bili spremni. Mnogi ljudi su poginuli, uključujući svježe i dobro obučene ročnike.

"Oni su brojniji, mi moramo biti bolji"

"Moramo promijeniti svoje metode iz kvantitete u kvalitetu. Ne možemo pobijediti Rusiju našim resursima. Oni su brojniji, mi moramo biti bolji", rekao je Širšin, koji je potom ukoren zbog nediscipline. No mnogi su suborci poduprli njegove kritike.

Duž tisuću kilometara bojišnice, mnogi ukrajinski vojnici iznose priče slične Širšinovoj: zapovjednici su u više navrata odbili odobriti taktičko povlačenje, ostavljajući ljude u opasnosti od okruženja i uništenja. Časnici na prvoj crti kažu da takva odbijanja pokazuju rasipnički odnos prema ljudskim životima.

Krajem prošle godine, potpukovnik Serhij Kostišin želio je povući svoju bojnu s izloženog položaja u južnom dijelu Donecke regije. Stožer mu nije dopustio povlačenje. Stoga je Kostišin preuzeo inicijativu i krišom proveo je borbeno povlačenje. Većina bojne izvukla se iz klopke, ali je vod koji je ostao pokrivati povlačenje gotovo u potpunosti uništen.

Mjesecima nakon toga, Kostišina su ispitivali vojna policija i protuobavještajna služba. Na kraju su odustali. "Ako si glup i poslušan, ostavit će te na miru. To je sovjetska tradicija", rekao je Kostišin, koji je kasnije promaknut u zamjenika zapovjednika brigade.

Uporna obrana Bahmuta bila je pogreška

U ranoj fazi rata, vojnici su zajedno s veteranima i civilima bili naoružani mješavinom zapadnog, sovjetskog i domaćeg oružja. Njihova domišljatost, poput pionirskog korištenja komercijalnih dronova za uočavanje ruskih kolona, dovela je do niza uspjeha 2022. godine. Prkoseći očekivanjima o brzoj ruskoj okupaciji, ukrajinski su branitelji vratili polovicu teritorija koji su osvajači zauzeli.

Ubrzo se, međutim, pojavio zastarjeli, stožerni način zapovijedanja. Donijeta je kontroverzna odluka koja je trajno utjecala na moral: devet mjeseci braniti grad Bahmut u istočnoj Ukrajini, gurajući mnoge iskusne vojne brigade u uništenje. Bitka za Bahmut nastavila se dugo nakon što je postalo jasno da će se ukrajinske snage morati povući iz grada, što su naposljetku i učinile u svibnju 2023.

General Oleksandr Sirski (60), koji je 2024. postao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, nije popularan među ukrajinskim vojnicima. Mnogi ga vide kao oličenje sovjetskog sindroma: u Moskvi školovan karijerni časnik koji mikroupravlja postrojbama na terenu, odgađa povlačenja ili naređuje juriše koji dovode do moralno pogubnih gubitaka za ciljeve s malo strateške vrijednosti.

No mnogi ukrajinski časnici kažu da problemi sežu dublje od Sirskog. Stožeri još uvijek uključuju brojne časnike koji su se obučavali u vojsci sovjetskog tipa. Zbog ekspanzije vojske mnogi su izvučeni iz mirovine i ne razumiju visokotehnološki rat dronovima na terenu.

Ukrajina je dosad imala 100.000 poginulih u ratu

Tijekom neuspjele ukrajinske protuofenzive 2023. u Zaporižju, generali su vikali preko radija na zapovjednike brigada, pa čak i na dočasnike na bojištu, da neprestano napadaju, iako su gubici čini postrojbe nesposobnima za borbu.

Ukrajinske su snage pretrpjele oko 400.000 ukupnih žrtava, uključujući do 100.000 poginulih, prema nedavnoj procjeni Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washingtonu. Ruske ukupne žrtve približavaju se milijunu, od čega do 250.000 poginulih, prema procjeni CSIS-a. No ukupno stanovništvo Rusije gotovo je četiri puta veće.

U zemlji u kojoj svatko ima prijatelja ili rođaka koji se bori, priče o ročnicima gurnutima u vatru nakon jedva manjkave obuke koče ukrajinske napore novačenja. Nakon početnog vala domoljubnog entuzijazma 2022. godine, dobrovoljci su postali rijetki.

Jedan 50-godišnji muškarac iz Kijeva rekao je da se početkom ove godine dobrovoljno prijavio u vojsku i ubrzo zažalio zbog toga. Obuka se sastojala od skupljanja drva za ogrjev: "Nisam ni vidio pušku."

"Rado ću služiti domovini, ali neću na front bez ikakve obuke."

Kad se prijavio, obećano mu je mjesto u dron-jedinici, ali je poslan na front kod Pokrovska kao običan vojnik. Otišao je natrag u Kijev, pridruživši se desecima tisuća muškaraca koji su otišli bez dopuštenja ili dezertirali: "Rado ću služiti domovini, ali nisam htio ići na front bez ikakve obuke."

Za mnoge je vojnike ukrajinski napad na Kursk bio simboličan primjer kako zaostale sovjetske navike odnose živote. Prodor je počeo dobro. Najbolje ukrajinske postrojbe iznenadile su Ruse i zauzele su značajan teritorij. Ukrajinska vlada nadala se da bi ovaj teritorij mogao poslužiti kao pregovarački ulog u mirovnim pregovorima.

No Kursk se ubrzo pretvorio u još jednu bitku iscrpljivanja. Rusija je dovela pojačanja, uključujući svoje najbolje dron-jedinice i oko 10.000 sjevernokorejskih vojnika. "Počeli su nam presijecati logistiku", rekao je Širšin: "Do zime nismo mogli učinkovito nastaviti operaciju. Morali smo promijeniti situaciju na bojištu ili se povući. Ali samo smo čekali, dok se sve nije počelo raspadati."

Kaotično i pogibeljno povlačenje iz Kurska

Kad su se Ukrajinci napokon povukli iz Kurska, to je često bilo očajnički i kaotično. Postrojbe su napuštale svoja vozila, vojnici su se povlačili pješice. Glavna cesta natrag prema Ukrajini, tada već pod snažnom ruskom vatrom, bila je posuta tijelima ukrajinskih vojnika i onesposobljenim vozilima.

Neki su zapovjednici vodova koji su se povukli bez dopuštenja kako bi spasili živote svojih ljudi bili predmet istraga. Drugi su se ljudi zatekli napušteni u Kursku bez ikakvih zapovijedi. "Ljudi su umirali ne shvaćajući zašto. Zapovjednicima nije bilo stalo do ljudstva", rekao je jedan ukrajinski vojnik.