U PONEDJELJAK je američki predsjednik Donald Trump obrazložio kakav bi dogovor mogao proizaći iz njegova sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom ovaj tjedan u Anchorageu: "Bit će razmjene teritorija. Na dobro, za dobro Ukrajine. Dobre stvari, ne loše stvari", za The Washington Post piše politička analitičarka Anna Husarska.

"Bit će i nekih loših stvari za oboje", priznao je Trump. Zamislimo drukčiju vrstu razmjene. Pretpostavimo da je Kuba napala Sjedinjene Američke Države, okupirala veći dio Floride, pravdajući to tvrdnjom da ondje živi mnogo Kubanaca, kao i tri četvrtine Teksasa, pa potom pristala povući se iz Teksasa ako bi joj Amerika prepustile cijelu Floridu. Bi li se to kvalificiralo kao razmjena? I bi li to bilo "za dobro" SAD-a?

Loši presedani u sve kaotičnijem svijetu

Nepravedno je nagrađivati teritorijalnu agresiju teritorijalnim ustupcima. Takvi bi ustupci zasigurno postavili loše presedane u sve kaotičnijem svijetu. No dok su ta velika pitanja važna, ne smijemo izgubiti iz vida ni ljudsku cijenu koju bi takva "razmjena" nametnula ukrajinskom narodu.

Odmah prepustiti sve teritorije koje Ukrajina još drži u Donjeckoj oblasti, kako Rusija navodno zahtijeva, bilo bi pogubno za stotine tisuća nedužnih civila koji još uvijek pokušavaju živjeti u zoni rata.

Prvi sam put posjetila Donjeck 2015. godine, nastavlja Husarska, od ruske invazije često putujem u dijelove zemlje koji su još pod ukrajinskom kontrolom, dostavljajući medicinske potrepštine i automobile zajedno s humanitarnom skupinom Assist Ukraine. Ovoga tjedna obavljam svoju 32. isporuku.

Ovdje ljudi znaju što znači ruska okupacija

Gradove Slovjansk, Kramatorsk, Družkivku i sada razorenu Kostjantinivku nakratko su 2014. okupirale proruske paravojne snage, prije nego što su ih ukrajinske snage protjerale. Ovdje ljudi znaju što znači ruska okupacija i ne žele to ponovno iskusiti. Kad bi summit doveo do dogovora koji od Ukrajine traži povlačenje, većina bi stanovništva pobjegla u druge dijelove Ukrajine ili čak u inozemstvo.

Još uvijek ima nekih, poznatih kao "oni koji čekaju", koji bi možda rado dočekali rusku vojsku. No većina je simpatizera odavno pobjegla, ili u samu Rusiju ili na ono što Ukrajina naziva svojim "privremeno okupiranim teritorijima".

Situacija na okupiranim područjima očajna je i oni koji su se ondje preselili vjerojatno žale zbog toga. U Donjecku, nekoć uspješnom gradu koji je 2012. ugostio Europsko prvenstvo u nogometu, voda je dostupna samo nekoliko sati svakih nekoliko dana, a i ta voda nije pitka.

Tu su zatim uglavnom stariji ljudi, koji često govore: "Što me briga u kojoj valuti obavljam kupnju?" Oni su općenito više nostalgični za Sovjetskim Savezom svoje mladosti nego oduševljeni ruskom aneksijom. Nakon što su podnosili beskrajna ruska granatiranja i napade dronovima, i oni bi možda radije pobjegli.

Neki jednostavno neće moći ostati

A tu su i oni koji jednostavno neće moći ostati. Po onome što sam vidjela dok sam posljednje tri godine putovala tim krajevima, većina civila u neokupiranim dijelovima Donjecke oblasti dolazi u dodir s oružanim snagama Ukrajine i od toga živi.

Ukrajinci koji iznajmljuju svoje kuće vojnicima ili im daju popuste u svojim zalogajnicama s piletinom i borščem bili bi pod dolazećim ruskim režimom tretirani kao suradnici koji "materijalno" podupiru "neprijatelja". Bili bi uznemiravani ili još nešto gore.

Ako bi povlačenje bilo nametnuto, Ukrajina bi se našla suočena s valom ljudske bijede od otprilike četvrt milijuna ljudi. Premještanje stanovništva bilo bi usporedivo s onim koje je uslijedilo nakon invazije u veljači 2022. Samo što bi sada bilo nametnuto zemlji iscrpljenoj s više od 1267 dana nemilosrdnog rata.

Oni koji su već otišli, poput moje prijateljice Olge Aleksandrovne iz Kostjantinivke, koja se toliko nadala vidjeti kako joj tulipani cvjetaju, barem su mogli spakirati kofere i pronaći invalidska kolica za svoje ostarjele roditelje te kaveze za svoje kućne ljubimce. Oni koji bi danas morali otići morali bi se na brzinu snaći s obeshrabrujućom logistikom.

Zimski rat u Finskoj je stvorio 400.000 izbjeglica

Budući da dolaze jesen i zima, ne bi mogli preživjeti u šatorima. No s obzirom na štetu koju je rat nanio infrastrukturi i stambenom fondu, osobito zbog nedavno pojačanih noćnih valova dronova i projektila, nije jasno koje bi alternative uopće postojale.

Tijekom prošle godine dvaput sam posjetila Finsku, piše Husarska, najnoviju članicu NATO-a. Razgovarala sam s lokalnim stanovništvom, aktivistima uključenima u pomoć Ukrajini i onima koji žive blizu ruske granice i prate vijesti o ratu.

Svaka osoba koju sam susrela spomenula je Zimski rat, tijekom kojega je Sovjetski Savez napao Finsku, navodno kako bi stvorio tampon-zonu oko Lenjingrada (današnjeg Sankt-Peterburga). Svatko s kim sam razgovarala poznaje nekoga iz Karelije, otprilike 12 posto finskog teritorija koji je Finska morala ustupiti kako bi sačuvala neovisnost.

Zimski rat odnio je živote oko 25.000 Finaca i možda deset puta više sovjetskih vojnika. Više od 400.000 stanovnika pokrajine Karelije postali su izbjeglice i morali su se preseliti u druge dijelove Finske.

"Bijedno i smrdljivo odlagalište smeća!

Finci koji su posjetili sovjetsku (a sada rusku) Kareliju kažu da je u vrlo lošem stanju. Oporbeni ruski Telegram kanal izrazio se izravnije: "Sovjeti su nekoć prosperitetnu finsku regiju pretvorili u bijedno, smrdljivo odlagalište smeća."

Možda će na kraju Ukrajina morati ustupiti dio teritorija kako bi udovoljili Rusiji. Ukrajinci govore da bi možda nakon Putinove smrti diplomacija mogla ispraviti te očite nepravde. No ljudska cijena takve odluke bila bi nevjerojatno visoka. Za one koji će pobjeći, naravno, ali i za one koji će ostati. Uz dužno poštovanje prema Trumpu, fraza "neke loše stvari" to možda ne obuhvaća u potpunosti.