DOK SE KOTRLJAO niz strmu liticu u Norveškoj, Alec Luhn znao je da mu je život u opasnosti. "Sjećam se da sam pomislio: ‘Ovo je stvarno loše. Ovo je početak filma katastrofe’", ispričao je Luhn u intervjuu za CNN, dodavši: "To je onaj trenutak kada sve krene jako, jako krivo."

Početak koji nije slutio na dobro

Luhn (38), klimatski novinar iz Wisconsina, krajem srpnja se uputio na četverodnevno planinarenje u norveški Nacionalni park Folgefonna. Iako je iskusan planinar, svjestan da će signal za mobitel biti slab, nije ni slutio što ga čeka.

Već prvog dana potplat lijeve čizme počeo mu se odvajati, no zakrpao ga je trakom i nastavio dalje. "Nisam se htio vratiti. Bio je to sami početak planinarenja", rekao je. "To je bila prva loša odluka koju sam donio."

Strmoglavi pad i teška ozljeda

Kasnije tog dana stigao je do ledenjaka Buarbreen, gdje je planinario do grebena. "Tada se dogodila katastrofa", prisjetio se Luhn. Jedan pogrešan korak bio je dovoljan da se strmoglavi niz planinu.

"Samo se sjećam da sam se prvo klizao, a zatim se vrtio, kotrljao i samo odbijao niz planinu", opisao je. Kada se konačno zaustavio, shvatio je da mu je pukla lijeva bedrena kost. "Moje lijevo stopalo samo je visjelo", rekao je. U padu mu se raspuknuo i ruksak, a mobitel i boca za vodu su nestali.

Dani očaja i borba za život

Bio je četvrtak, a Luhn je znao da ga supruga neće očekivati do ponedjeljka, što je značilo da ga danima nitko neće tražiti. Prvi dani bili su, kako kaže, "iskušenje sušom". Sunce ga je pržilo, a bez vode nije mogao jesti ono malo hrane što je imao.

"Usta su mi bila toliko suha, hrana se jednostavno pretvorila u beton u njima, i nisam je mogao progutati", rekao je. U očaju zbog dehidracije, pribjegao je pijenju vlastitog urina. "Sljedeći put kad sam morao piškiti, piškio sam u svoju vrećicu za vodu. Pio sam svoj urin, u osnovi da bih se malo hidrirao i da bih unio malo hrane", ispričao je.

Dramatično spašavanje

U Londonu je njegova supruga Veronika Silčenko počela paničariti kada se u ponedjeljak nije ukrcao na povratni let te je obavijestila norveške vlasti. Potraga je započela, no otežavala ju je jaka kiša.

Tračak nade pojavio se u srijedu ujutro, 6. kolovoza, kada je ugledao helikopter. Međutim, nakon šest dana u divljini, Luhn je halucinirao i pitao se je li prizor stvaran. Unatoč tome, mahao je i vikao, no letjelica ga nije uočila i nastavila je dalje.

Odlučan da ne propusti drugu priliku, na šipku od šatora zavezao je maramu. Kad se helikopter vratio 45 minuta kasnije, Luhn je dao sve od sebe da ga primijete. "Samo sam mahao i vikao iz sve snage. I konačno, bočna vrata helikoptera se otvaraju i netko mi je mahnuo natrag", rekao je. "Tada sam znao da je gotovo."

"Razbit ću te, ali za sada, volim te"

Nakon spašavanja, Luhn je prevezen u bolnicu gdje se ponovno susreo sa suprugom. "Rekao sam: ‘Volim te.’ A ona je rekla: ‘Razbit ću te, ali za sada, volim te’", ispričao je Luhn. Cijelo iskustvo dalo mu je, kaže, novi smisao života.

"Bio sam vrlo usamljen na toj planini. Cijelo vrijeme dok sam bio tamo, samo sam razmišljao o tome kako bih mogao umrijeti na ovom planinarenju i nikada više ne bih vidio svoju suprugu, roditelje ili braću i sestre", rekao je. "To je bila najbolnija stvar koju sam mogao zamisliti."