DOK SE U većem dijelu svijeta 40-satni radni tjedan i dalje smatra normom, Nizozemska već desetljećima živi u drugačijoj stvarnosti. S prosječnim radnim tjednom od samo 32 sata, Nizozemci imaju najkraće radno vrijeme u razvijenom svijetu, što otvara pitanje je li njihov model održiv i primjenjiv u drugim kulturama, piše Fortune.

Radnici u Nizozemskoj u dobi od 20 do 64 godine 2024. su u prosjeku radili 32,1 sat tjedno, pokazuju podaci Eurostata. Zemlja ima najkraći prosječni radni tjedan u Europi, a slijede je Austrija, Njemačka i Danska, sve s prosjekom od oko 34 sata.

Kako je nastao 'raj za skraćeno radno vrijeme'

Priča o nizozemskom radnom čudu započela je 1980-ih godina, kada se zemlja suočavala s visokom stopom nezaposlenosti. Glavni razlog zbog kojeg su Nizozemci tiho prešli na četverodnevni radni tjedan su – žene. Njihov ulazak na tržište rada promijenio je sve. 

Kao i u mnogim drugim zemljama, i u Nizozemskoj je radni model dugo bio usmjeren na muškarce kao glavne hranitelje obitelji. Tjedni su bili duži, slični američkoj normi od 40 sati. No od 1980-ih žene su počele ulaziti u radnu snagu kroz skraćeno radno vrijeme.

Tijekom sljedećih desetljeća, to je promijenilo strukturu obiteljskih prihoda i porezne zakone. Nizozemska je usvojila model „jedan i pol prihoda“, gdje jedan roditelj radi puno radno vrijeme, a drugi skraćeno. Sustav je potpomognut poreznim olakšicama i beneficijama, pa je s vremenom postao norma i za žene i za muškarce. Čak su i očevi koristili priliku da ranije izlaze s posla kako bi se brinuli o djeci ili prakticiraju  'papadag' (tatin dan), dan u tjednu koji očevi koriste kako bi proveli vrijeme s djecom

Kultura koja cijeni slobodno vrijeme

Ovaj zakonodavni okvir oblikovao je kulturu u kojoj se ravnoteža između poslovnog i privatnog života iznimno cijeni. Danas gotovo 75% zaposlenih žena radi na nepuno radno vrijeme. Rezultat je niska stopa nezaposlenosti i visoka produktivnost po odrađenom satu, no model ima i svoju tamniju stranu.

Danas ovaj model ne pomaže samo zaposlenim roditeljima u usklađivanju posla i brige o djeci - nego i održava ljude u radnoj snazi, dok se druge zemlje bore s visokom nezaposlenošću.

Godine 1991., kada je sve više žena u Nizozemskoj radilo skraćeno, stopa nezaposlenosti bila je 7,3 posto, pokazuju podaci Svjetske banke. Samo deset godina kasnije pala je na 2,1 posto. Unatoč oscilacijama, nezaposlenost se od 2018. drži stabilno nisko i trenutačno iznosi samo 3,6 posto. Zahvaljujući fleksibilnijim modelima rada, više ljudi može ostati zaposleno dok paralelno brine o privatnim obavezama.

Druga strana medalje

Kritičari upozoravaju da je masovno korištenje skraćenog radnog vremena, posebno među ženama, dovelo do značajnog rodnog jaza u plaćama i mirovinama. Žene rjeđe napreduju na vodeće pozicije, a njihova ekonomska neovisnost je smanjena. Osim toga, zemlja se danas suočava s ozbiljnim manjkom radne snage u ključnim sektorima poput zdravstva i obrazovanja, što je izravna posljedica kulture skraćenog rada.

Je li nizozemski pristup rješenje za sve?

Pitanje je može li se ovakav model primijeniti u zemljama s drugačijom radnom etikom, poput Sjedinjenih Američkih Država, gdje dominira kultura 'prezaposlenosti'. Dok stručnjaci poput profesorice Juliet Schor sa Sveučilišta u Bostonu tvrde da bi kraći radni tjedan mogao povećati dobrobit i produktivnost američkih radnika, kulturološke i zakonske prepreke su ogromne. Za razliku od Nizozemske, američki radnici nemaju zakonsku zaštitu pri zahtjevu za smanjenjem radnih sati. Nizozemska se vlada, ironično, danas trudi potaknuti građane da rade više kako bi popunila praznine na tržištu rada, pokazujući da ni njihov 'raj' nije bez problema.