NA DJEČJIM rođendanima često se mogu vidjeti situacije u kojima jedno dijete vrijeđa drugo - gura ga, otima mu igračke ili prekida red. U takvim trenucima mnogi roditelji instinktivno reagiraju tako da svoje dijete vode do drugoga i traže da izgovori tri riječi: "Žao mi je." Naizgled pristojan i ispravan potez, no dječji psiholozi upozoravaju da prisilne isprike nisu najbolji način za učenje empatije i popravljanje odnosa među djecom.

Prema riječima Laure Markham, dječje psihologinje i autorice knjige Peaceful Parent, Happy Siblings: How to Stop the Fighting and Raise Friends for Life, prisiljavanje djece na isprike može im poslati pogrešne poruke. Takav pristup često nije usmjeren na popravljanje odnosa, nego na smanjenje nelagode roditelja u prisutnosti drugih odraslih osoba.

Markham objašnjava da isprika pod pritiskom nije učinkovita jer dijete koje nije spremno izraziti žaljenje iz toga neće naučiti pravu lekciju. Istraživanja na području ljudskih odnosa pokazala su da isprike izrečene bez iskrene želje za pomirenjem rijetko dovode do pozitivnog ishoda. Isto vrijedi i za dječje sukobe.

Takav pristup može dodatno posramiti dijete, što vodi u suprotnom smjeru od željenog. Posramljeno se dijete ne osjeća bolje i ne razvija empatiju. Umjesto toga, može postati obrambeno ili zatvoreno, čime se otežava buduća emocionalna povezanost s drugima.

Djeca često i sama osjećaju da prisilne isprike nisu iskrene. Neka otvoreno priznaju da ih ljuti kada ih roditelji tjeraju na ispriku, dok druga uočavaju kad netko drugi to čini bez stvarne namjere, što dodatno produbljuje njihovu frustraciju.

Što napraviti umjesto toga?

Umjesto da se dijete prisiljava izgovoriti "Žao mi je", Markham savjetuje da mu se pomogne razumjeti što se dogodilo i kako može popraviti situaciju. Na primjer, ako je dijete uzrokovalo plač drugog djeteta, roditelj može reći: "Pogledaj, Marko plače. Hajdemo vidjeti kako mu možemo pomoći." Tako se dijete potiče na razvijanje suosjećanja i preuzimanje odgovornosti.

Jednostavni postupci poput vraćanja igračke, pitanja prijatelja je li u redu ili pružanja zagrljaja znače više od mehaničke isprike. Time dijete uči da svojim postupcima može utjecati na druge i ispraviti ono što je pošlo po zlu.

Roditelji koji žele pokazati suosjećanje drugom djetetu mogu to učiniti i bez prisile prema svom djetetu. Umjesto toga, mogu vlastitim primjerom pokazati kako izgleda empatija i razumijevanje, primjerice: "Žao nam je što te Gabriel povrijedio, zaboravio je koristiti riječi. Drago mi je što si sad bolje."

Pružite vrijeme za smirivanje

Važno je omogućiti djetetu prostor da se smiri i obradi situaciju. Ako je uzrujano, možda mu je potreban trenutak da izrazi osjećaje prije nego što može razmisliti o posljedicama. Kod starije djece korisno je potaknuti ih da sama smisle kako mogu popraviti situaciju, umjesto da im se nameće gotova "kazna". Roditelj može ponuditi nekoliko ideja, ali bi konačan izbor trebao ostati na djetetu.

Djeca najbolje uče iz primjera

Laura Markham naglašava da je najbolji način podučavanja djece upravo osobni primjer. Kada roditelj pogriješi ili se udalji u odnosu s djetetom, važno je ispričati se i pokazati kako se ponovno uspostavlja bliskost i povjerenje.

Upravo kroz takve trenutke djeca uče pravu vrijednost isprike i razvijaju emocionalnu pismenost koja će im pomoći u svim odnosima tijekom života.