Pušiona: Odgojna
KAD GOD se u petom ili šestom mjesecu preznojavam u tramvaju, sjetim se didovih odgojno-obrazovnih metoda.
Općenito, kad god naletim na neki nepredviđeni životni zajeb, iskrsne neka od njegovih rečenica i skužim da su svi ti, kao, problemi zapravo pičkin dim.
Ukratko, bio je živa legenda, a ako ne vjerujete, pročitajte pa se uvjerite sami.
Bija je šesti misec i peka je zvizdan. Gleda san dida kako macon razbija stine. Već peti dan smo on i ja ravnali tu meju.
Probudija bi me u pet uri, sija prida se na konja i doveja na meju. Prije je to bila ledina sa stinan šta su svako par metri virile iz zemje. Onda je dida doveja bager da sve te stine povadi, a posli toga smo dolazili na nju i ravnali je po najvećon žegi. On je macon razbija te stine šta ji je bager povadija, a ja san te razbijene komade kupija u mašur i nosija na gomelu. Od nji se posli radija zid.
Sa svete Mare zvonilo je podne. Bija san gol do pasa, crn ka zemja i mokar ka da je neko na me izlija deset litara vode. Nosija san mašur pun stine.
"Ajde prinesi još toga pa ćemo počinit." - reka je dida crven u licu.
Skinija je sa konja korpu i sili smo pod trišnju, a onda je uzeja demežanu od deset litara bevande šta je cilo vrime stala pod trišnjon i da mi je.
"Drži! Napij se dok izvadin spizu."
Pija sam. On je vadija iz korpe pet-šest kuvani jaja, sir, izrizani pršut i brašenicu babina kruva.
"Boga mi se baba opoštenila, metila nan spizu ka da je svetac." - reka je i otpija iz demežane.
Jili smo. I mučali. Za vrime obida, večere i uvik kad se jilo, mučalo se. Takvi je bija red. Ako bi ko i govorija, to bi bija dida.
Izili smo. Gleda je meju.
"Boga mi smo je izravnili." - reka je i brisa znoj sa čela - "Još onu ćošu tamo da očistimo i gotovo. To smo do večeras, jesmo li?"
"Jesmo, dida."
"Bit će to lipi vinograd." - okrenija se prema meni - "Daj da ti vidin ruke."
Ispružija san dlanove.
"Zareslo je. Reka san ti odma da će zarest, a ti plaka ka ženska."
Prva dva dana dok smo radili svi mišići su me bolili, a od žuljeva ruke nisan moga stisnit. Onda bi on pjunija vino u zemlju, zamiša to i stavija na žuje.
"Ajde, lezi. Počinit ćemo dok prođe zvizdan." -nastavija je.
Probudija me dvi-tri ure posli. Sunce je još peklo. Izvadija je iz trave bocu cila vina, popija dva-tri dobra guca i da mi.
"Napij se pa iđemo. Tribamo je izravnat do zdravomarije."
Popija san guc i stresa se. Cilo vino je vraćalo snagu i ima san osjećaj da bi moga još deset dana ovako nosit mašure. Nastavili smo. Po zvizdanu.
Izravnali smo je do zdravomarije. Sidili smo pod trišnjon i gledali meju.
"Boga mi smo je izravnali." - reka je, diga se i upra prston u gomelu - "Gospe mi si je cilu prinija."
Gleda san u gomelu cili sritan, a onda se njegova ruka trznila i svon snagon mi je da plesku. Oči su mi se počele punit suzan.
"Ne plači, nisi ništa krivo naprija, to ti je da zapantiš."
"Šta?" - cidija san kroz suze.
"Gomelu, sinko moj. Iđeš ća za pet dana i ko zna di ćete život odnit posli, ko zna oćeš se ikad više vratit ovde."
"Oću, dida!"
"Muči dok ja govorin! Ko zna šta te sve čeka, luda vrimena dolaze, ali uvik kad ti bude teško, siti se da si sa deset godina prinija pet tona stine."
Nisan ga razumija šta govori, guca san slinu i brisa oči. A onda mi je da da popijen još cila vina i sta isprid mene.
"Udri!"
"Šta?!"
"Udri me u drob šta jače moš!"
"Dida, šta ti je?"
"Udri ili ću ti još jednu dat."
"Neću!"
Opet me plesnija. Pobisnija san i udrija ga šta san jače moga.
"Dobro je." - reka je - "Boje nego prvi dan. Iđemo doma."
Puten, dok san sidija prid njin na konju, samo je reka "Nemoj babi i materi govorit da san te trisnija i da si me udrija, to su muška posla. I, nemoj, Gospe ti, plakat više. Odsa ćeš bit jedino muško u kući, ka si mene vidija da plačen?"
Denis Lalić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati