RODITELJSTVO je jedno od najljepših životnih iskustava, ali i jedno od najiscrpljujućih. Dani su dugi, noći još duže, a svakodnevica ispunjena bezbrojnim zadacima i obavezama, dok se istovremeno brine o djeci koja često zahtijevaju punu pažnju. U takvom ritmu posve je prirodno osjećati se iscrpljeno i preopterećeno.

U trenucima umora lako se stvori osjećaj da trud prolazi nezapaženo. Ipak, postoji jednostavan način da se ojača odnos između roditelja i djece, a temelji se na dvije riječi koje djeca jako žele čuti, a roditelji ih često zaboravljaju: molim i hvala.

Djecu učimo zahvalnosti, ali rijetko im zahvaljujemo

Roditelji djecu od malih nogu uče da budu pristojna - da kažu molim kad nešto žele i hvala kad nešto dobiju. No svrha tih riječi nije samo uljudnost, već i razvijanje osjećaja zahvalnosti i svijesti o trudu drugih ljudi.

Mnogi roditelji priznaju da se ponekad, kada djeca ne pokažu zahvalnost, osjećaju više kao pomoćno osoblje nego kao roditelji. S druge strane, kada djeca izgovore iskreno hvala, taj mali trenutak nježnosti često ima velik utjecaj - donosi toplinu i daje dodatnu snagu za sve što slijedi.

Ono što roditelji pritom često zaboravljaju jest - zahvaljuju li oni svojoj djeci dovoljno?

I djeci je teško, iako to rijetko pokažu

Djeca se također svakodnevno suočavaju s vlastitim izazovima. Teško je biti malen u svijetu koji očekuje da budeš poslušan, smiren i pažljiv, dok još ni ne znaš čitati. Igra je najvažniji dio njihova dana, a prekidanje igre radi presvlačenja, odlaska u vrtić ili školu, djeci se čini kao velika nepravda.

U mnogim obiteljima događa se slična situacija: dijete se igra, koristi maštu, zabavlja se, a roditelj dolazi i traži da prekine – jer negdje treba stići na vrijeme. I premda se djeca ponekad bune, na kraju ipak pristanu. Legnu kako bi ih se presvuklo, prihvate pjesmice koje ih smiruju i pripreme se za izlazak iz kuće. Rijetko dobiju hvala za to.

Ni starija djeca ne zaslužuju manje priznanja

Slično je i sa starijom djecom. Nakon dugog dana u školi, djeca se vraćaju kući umorna, a roditelji od njih traže da pišu zadaću. Iako bi najradije uzeli predah, mnogi ipak sjednu i napišu što treba - nekad uz prigovaranje, nekad uz više molbi, ali zadaća na kraju bude napisana. I to gotovo svaku večer.

Roditelji tada često zaborave zahvaliti. A jedna jednostavna rečenica, poput: hvala ti što si to napravio iako ti se nije dalo, može učiniti veliku razliku.

Snaga jednostavnog "hvala"

Kada dijete čuje iskreno hvala, njegov izraz lica se mijenja. Osjeća se prepoznato, važno, kao da je učinilo nešto vrijedno. Obavljanje svakodnevnih zadataka možda ne čini dijete junakom, ali trud koji ulaže u te sitnice svakako zaslužuje priznanje.

Zahvalnost roditelja ne koristi samo djeci. Ona pomaže i samim roditeljima da se sjete koliko su njihova djeca posebna. U užurbanosti dana često se zaboravi koliko djeca daju, koliko se prilagođavaju i koliko brzo uče.

Zato je važno s vremena na vrijeme zastati i zahvaliti im.

Hvala djeci za sve ono što čine, a ne moraju

Djeca često čine ono što im nije lako - prekidaju igru, pišu zadaće, slušaju upute, odgađaju svoje želje jer im odrasli to traže. U tom procesu oni rastu, uče i sazrijevaju.

Zahvalnost koju dobiju pomaže im da razviju osjećaj vlastite vrijednosti i nauče da je trud prepoznat. A kroz zahvalnost uče i kako sami biti zahvalni drugima . roditeljima, učiteljima, prijateljima.

Iznad svega, zaslužuju znati da su voljena, cijenjena i prihvaćena baš takva kakva jesu - znatiželjna, neuredna, glasna, kreativna. I da je svaki trenutak proveden s njima, iako često naporan, za roditelje istovremeno i dragocjen.