NERIJETKO danas možemo čuti: "nema više ljevice i desnice, samo globalisti i suverenisti". To često kažu upravo desničari jer je dio takozvane "lijevo-liberalne" javnosti uspio od "desničara" stvoriti uvredu.

Što uopće znači ta podjela?

Neovisno o tome, što zapravo znači podjela na globaliste i suvereniste? Ima li tu u politološkom smislu konkretnog političkog sadržaja, dovoljnog da zamijeni tradicionalnu, i često doista krivo tumačenu, podjelu na ljevicu i desnicu? Ili je "globalizam vs. suverenizam" samo stvar razlike u metodi, mehanizmu suočavanja sa svjetskim problemima?

Globalistima se tako smatraju svi pristalice međunarodnih asocijacija i nadnacionalnih institucija, uglavnom onih stvorenih na "kolektivnom Zapadu", dok se suverenistima smatraju oni koji oponiraju tome, makar i sami često imaju "globalističke" tendencije. Primjerice, ako se vežu uz Rusiju i Kinu, teško ih se može nazivati suverenistima jer se radi samo o onom "kolektivnom Zapadu" konkurentskom polu. 

Kako bilo, tako se globalistima smatraju Macron, Biden, Merkel, von der Leyen i slični, dočim su suverenisti Orbán, Fico, Le Pen, Farage, Trump i slični. Ima li među prvima, kao i među drugima, toliko međusobnih političko-ideoloških sličnosti da bi ih bez problema mogli svrstati u isti tabor?

Primjer Reagana i Trumpa

Da budemo skroz konkretni, razmotrimo ovo na usporedbi nekadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Reagana i trenutnog predsjednika Donalda Trumpa.

Oba republikanci, oba prilično konzervativni (Trump, doduše, izgleda samo deklarativno, ali pustimo sada to), oba omiljeni među najkonzervativnijim slojevima američkog društva (Bible Belt), oba pasionirani protivnici "ljevice", bez obzira što ona znači danas u odnosu na ono što je značila u Reaganovo vrijeme... jedina razlika, za koju bi danas pristalice podjele "globalisti vs. suverenisti" rekli da je odlučujuća, jest ta što je Reagan bio globalist, dok je Trump suverenist. Bar se tako tumače.

Navodno slični, a zapravo toliko različiti

Reagan je bio konzervativni američki predsjednik u vrijeme kada su SAD u vanjskopolitičkom smislu itekako profitirale i mogle profitirati još više od procesa globalizacije - jak dolar, apsolutna dominacija u "Zapadnom svijetu", rušenje konkurentskog Istočnog bloka, ideološkog i geopolitičkog neprijatelja, imidž Amerike kao prve i prave (pax Americana)...

Trump je konzervativni američki predsjednik u trenutku kada SAD itekako osjeća posljedice te globalizacije, kada globalizacija sve više igra za Kinu, kada ugled Amerike u međunarodnim asocijacijama opada, kada je iscrpljena vanjskopolitičkim intervencijama...

Drugim riječima, dva predsjednika navodno slične ideologije, a toliko različiti (MAGA, pristaše Donalda Trumpa, nikad neće "dirati" u Reagana jer on je i dalje "svetinja" među Republikancima).

Reagan je nehotice stvorio Trumpova birača

Kada kažemo "navodno slične ideologije", možemo problematizirati i to da se u nekim bitnim elementima razlikovalo i njihovo biračko tijelo, ili bar biračko tijelo koje su nastojali zagovorom određenih politika privući. Dok je Reagan politikama deregulacije i deindustrijalizacije jedan od najodgovornijih za povlačenje i nestanak poslova iz takozvanog Rust Belta ("pojas hrđe" - Michigan, Ohio, Pennsylvania), Trumpu su upravo ta mjesta, nakon Reaganova vremena preuzeta od Demokrata, bila ključna za pobjedu na izborima 2016. i 2024. godine (swing-states).

Drugim riječima, on je obećao povratak radnih mjesta izgubljenih uslijed procesa globalizacije. Nije rekao, doduše, da je taj proces globalizacije koji je uništio te poslove bio onaj proces čiji je najveći i najdjelotvorniji zagovornik bio Ronald Reagan, i dalje nedodirljivo lice među Republikancima. Reagan je nehotice stvorio Trumpova birača, ogorčenog bijelog Amerikanca iz niže srednje ili radničke klase.

Paradoksi suverenizma u globalnom svijetu

Vratimo se sad na opreku između globalizma i suverenizma. Na primjeru Reagana i Trumpa vidjeli smo - ista (slična) ideologija, a praktički oprečni polovi u dihotomiji "globalizam vs. suverenizam". Dajmo još neke primjere. Imamo danas najveće suvereniste, političke potomke nekadašnjih zapadnih globalista, rušitelja Berlinskog zida i Istočnog bloka, koji se retorički oslanjaju na Rusiju i Kinu - Americi i "kolektivnom Zapadu" konkurentski globalistički blok.

Nije li paradoksalno biti retorički suverenist, a oslanjati se na novce i naftu iz Moskve? I/ili plastiku iz Pekinga? Na prvi pogled, baš zbog toga jer živimo stvarnost Europske unije koja je čardak ni na nebu ni na zemlji, ova nam se podjela čini kao temeljna podjela političkog svijeta danas - jedni vjeruju u međunarodne institucije, otvorena tržišta i globalnu suradnju, a drugi u nacionalnu samobitnost, granice i veću kontrolu.

Globalist u službi američkog suvereniteta vs. suverenist radi obnove globalne dominacije Amerike

No, već i na primjeru dva republikanska američka predsjednika vidimo da je jedan bio globalist u službi američkog suvereniteta (Reagan), a drugi suverenist radi obnove globalne dominacije Amerike (Trump) - razlika je samo u tome koji proces u koje vrijeme više "igra" na ruku američkim interesima.

Nema to nikakve veze ni s nekakvim liberalizmom ili antiliberalizmom - Trump je svojim protekcionističkim politikama možda stvarno antiliberal (ekonomski anti-Reagan je na primjeru Rust Belta), ali suverenizam ne ide nikako nužno uz antiliberalizam - nekadašnja britanska premijerka Thatcher i nekadašnji češki premijer Klaus bili su izraziti ekonomski liberali i suverenisti.

Ono što se od Reaganova vremena i zapadnog optimizma u proces globalizacije promijenilo nije suština politike, nego jezik kojim se ona opisuje. Ljevica i desnica ostaju političko-ideološki razlikovni pojmovi koji se prvenstveno referiraju na prirodu i odnos pojedinca i institucija u političkoj zajednici, dok su "globalizacija" i "suverenizacija" procesi koji obuhvaćaju nacije-države i nadnacionalne institucije koje čas rade više u interesu jednih, čas više u interesu drugih.

Sjeverna Koreja je bolji primjer suverenizma od Mađarske, pa ne može ništa bez Kine i Rusije

Jedni se pozivaju na globalne strukture koje više ne kontroliraju, a drugi na nacionalni suverenitet koji je nemoguće obnoviti na devetnaestostoljetni način. Niti Francuska pod "globalistom" Macronom ne kontrolira stvarno globalne strukture i tokove, niti Mađarska pod "suverenistom" Orbánom jest stvarno neovisna o Bruxellesu (ili Washingtonu, ili čak Moskvi). Sjeverna Koreja, sigurno bolji primjer suverenizma od jedne Mađarske, ne može ništa bez Kine i Rusije.

Ukratko, odjela na globaliste i suvereniste prazna je u sadržaju. Ona ne opisuje stvarne društvene sukobe, nego samo skreće pozornost na metode rješavanja problema ili trenutnu situaciju u kojoj se nalazi neka svjetska sila.

No, ima jedna dimenzija, politički primordijalna, u kojoj pojmovi "globalnosti" i "suverenosti" nisu floskule. Ona se ogleda u pitanju tko danas globalno uopće ima (političku) suverenost nad vlastitim životom? Odgovor na to seže dublje od petparačkih instant-dnevnopolitičkih podjela.