U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

JESTE li znali da je jedan prvak Formule 1 rođen na području današnje nam Hrvatske? Iako sama Hrvatska u tom sportu nikad nije imala svojeg predstavnika, istinska legenda automobilizma rodila se prije 85 godina u Motovunu.

Ili možda točnije, rodila se u Montoni, s obzirom na to da je ovaj istarski grad tada bio dio Kraljevine Italije. Iz Motovuna je izbjegao još kao dječak, a sreću je nakon teškog djetinjstva pronašao preko bare, u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ondje je krenuo od nule te marljivim radom od dječaka izbjeglice postao jedan od najvećih vozača u povijesti automobilizma. Dominirao je na američkim stazama, okitio se naslovom prvaka Formule 1 i izgradio najveću dinastiju u ovom sportu, pritom proživljavajući te za dlaku izbjegavajući osobne tragedije.

Rat i promjene obilježile su mu djetinjstvo. S obitelji je izbjegao iz Istre

Mario Gabriele Andretti rođen je, dakle, 28. veljače 1940. godine u Motovunu. Iako je oduvijek poznat pod prezimenom Andretti, treba spomenuti da postoji i istraživanje čiji je zaključak da je to zapravo samo talijanizirani oblik prezimena Andretić.

Istraživanje je proveo Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije, a prema njemu obitelj Andretti vuče porijeklo upravo iz naselja Andretići, koje se nalazi u Rukavcu u općini Matulji. Početkom 19. stoljeća preselila se u Istru, a istraživači tvrde da je nakon Prvog svjetskog rata, kada je Istra dopala pod Talijane, obitelj Andretić talijanizirana u Andretti.

U periodu između dva svjetska rata Andrettiji su živjeli u popriličnom blagostanju. "Otac Gigi imao je sedam farmi, a moj djed po majci, Piero Benvegnù, bio je vlasnik malog hotela i restorana", prisjećao se Mario.

"Potom je rat sve promijenio. Strijeljanja, nacistički teror, njihove borbe s partizanima, nesigurnost i strah. Ništa više nije bilo kao prije. Nacisti su smjestili svoj stožer u djedovom hotelu. Moja obitelj bila je spašena od pogroma zahvaljujući ujaku svećeniku koji je govorio njemački. Bili su to užasni dani, sve dok 1945. Motovun nije prepušten Jugoslaviji", nastavio je.

Premda je rat završio, nesigurnost obitelji Andretti nije nestala. Istra je pripala Jugoslaviji, a komunistička vlast oduzela je Andrettijima gotovo sve što su imali. Pritom, ako je suditi po Marijevim riječima, priča o njegovom hrvatskom porijeklu možda baš i ne drži vodu.

"Morali smo odabrati: zadržati nekretnine u mjestu koje više nije bilo talijansko ili izgubiti sve i preseliti se da ostanemo tricolori. Nije bilo sumnje. Morali smo ostati Talijani. Tri godine živjeli smo pod komunističkom vlašću i na kraju je bilo prirodno reći dosta. Besmisleno je bilo živjeti dalje u Motovunu. Sva dobra moje obitelji rekvirirala je nova vlast za simboličnu svotu, za ništa", ispričao je u jednom davnom intervjuu za talijanske novine Corriere della Sera.

Živjeli su u izbjeglištvu bez vode i struje

Obitelj Andretti stoga je sudjelovala u masovnom Istarskom egzodusu, što je termin kojim se označava period nakon Drugog svjetskog rata u kojem je Istru napustio velik broj ljudi, velikom većinom Talijani. Hrvatski i slovenski znanstvenici tvrde da se radi o oko 200 tisuća ljudi, dok se u Italiji govori o gotovo dvostruko većoj brojci.

"Sklonili smo se u izbjeglički kamp u Udinama. Bila je 1948. i tada mi je bilo osam godina. Nakon dolaska u kamp osam smo dana bili odijeljeni, muškarci na jednoj strani, a žene na drugoj. Bilo je teško meni i Aldu (Marijev brat blizanac, op. a.) biti odvojeni od majke i sestre. Potom smo se premjestili u toskansku Luccu, u drugi izbjeglički kamp. Svi u jednoj sobi, bez vode i struje", govorio je Mario o teškim životnim uvjetima u izbjeglištvu.

Otac Gigi uspio je zaraditi nešto novca pa su Andrettiji dobili još jednu sobu i vodu, a i Mario i njegov blizanac Aldo počeli su raditi u automehaničarskoj radnji još kao djeca. Otud seže i njihova ljubav prema automobilima, iako su se njih dvojica još po motovunskim ulicama utrkivali u drvenim trkalicama.

"Prvi put kad sam upalio automobil, osjetio kako se motor trese i kako volan u mojim rukama dobiva život, navukao sam se. Ne mogu opisati taj osjećaj. Još uvijek ga imam kad god uđem u trkaći automobil", napisao je Mario u autobiografiji.

Vlasnici radnje odveli su blizance 1954. na utrku Mille Miglia, gdje je Mario mogao vidjeti Alberta Ascarija, prvaka Formule 1 i svojega idola. Iste godine su Mario i Aldo otputovali u Monzu - iako nisu imali karte za Veliku nagradu Italije, uspjeli su doživjeti spektakl početnih godina Formule 1 i gledati kako se Ascari utrkuje protiv Juana Manuela Fangija.

Novi početak

Premda se situacija u obitelji Andretti poboljšavala, bila je daleko od idealne. Nitko ne želi živjeti u izbjegličkom kampu, a izlaz iz njega nije se nazirao. Stoga je otac Gigi zaključio da im američki san može pružiti najbolju šansu da ponovno stanu na noge te da mu djeca nešto postignu u životu. Nakon što su tri godine čekali vize, obitelj Andretti preselila se u SAD 1955. godine i smjestila se u gradu Nazarethu u Pennsylvaniji. Mariju je odlazak iz Italije teško pao, a u pismu koje je 2016. napisao 15-godišnjem sebi stoji:

"Znam da si gotovo čitavo vrijeme u onih devet dana na brodu - brodu na koji se nikad ne bi ukrcao da te se pitalo - mislio samo na Monzu. Na Mille Migliju. Na Veliku nagradu Italije. Zatvorio bi oči i umjesto gomile imigranata oko tebe na brodu, vidio bi Alberta Ascarija, svjetskog prvaka, kako leti po stazi u Monzi. Umjesto zvuka Atlantskog oceana, čuo bi zvuk motora Ascarijevog Ferrarija dok izlazi iz zavoja."

Ipak, nešto zreliji Andretti nedvojbeno je zaključio da njegove karijere ne bi bilo da je ostao u Italiji. Ali ni u Americi na početku nije bilo lako. Danju škola, noću posao. Mario i Aldo bi poslije škole išli raditi na benzinsku postaju. Svaki je zarađivao 45 dolara tjedno, od čega su po 35 davali ocu, a po deset ostavljali sebi.

Sa svojim novcem blizanci su bili vrlo štedljivi. Znali su što žele. Znali su da žele izgraditi trkaći auto. U dvije godine su zajedno s dva prijatelja prikupili 500 dolara, a uz pomoć jednog poduzetnika posudili još 500. Bio je to njihov početni kapital. Snalazeći se na razne načine, pa tako i koristeći ukradenu (ili posuđenu, kako u grižnji savjesti kaže Mario) pivsku bačvu kao rezervoar, u dvije godine sastavili su trkaći stroj od Hudson automobila iz 1948.

Blizanci su radili sve da se utrkuju. Otac se s razlogom protivio

Postojala su dva problema. Prvi je bio taj da Gigi nije htio ni čuti da mu se sinovi utrkuju. Automobilizam kao sport tada je bio vrlo nesiguran, a fatalne nesreće bile su česte. Iste godine kada su Andrettiji došli u Ameriku, poginuo je Alberto Ascari, Marijev idol. I to baš na stazi u Monzi. Gigiju se ledila krv u žilama na samu pomisao da se takvo nešto dogodi njegovim sinovima.

A ako ih već on ne bi mogao zaustaviti, tu je bio zakon. Utrkivanje je u SAD-u bilo zabranjeno mlađima od 21 godine. No, možete pretpostaviti, to Mariju i Aldu nije bila prepreka. Upoznali su čovjeka koji im je pomogao krivotvoriti datum rođenja na vozačkim dozvolama pa su tako dva 19-godišnjaka preko noći postali 21-godišnjaci. To je bilo to, mogli su se utrkivati na lokalnim natjecanjima u Pennsylvaniji.

Njih su bila dvojica, a auto samo jedan. Bacanjem novčića odlučivali su tko će voziti. Ali to nije bilo ni važno. Tko god da je vozio, pobjeđivao je. A otac za to vrijeme nije ni slutio što mu sinovi rade. Sve do jednog dana.

Aldo je u jednoj utrci stradao. U teškoj nesreći razbio je Hudson i zadobio puknuće lubanje. Proveo je 62 dana u komi. Srećom, izvukao se. Prve riječi uputio je bratu: "Drago mi je da si ti, a ne ja, bio taj koji se morao suočiti sa starim."

A stari je poludio, ali kod Marija i oporavljenog Alda ništa se nije promijenilo. Gigi im je prijetio da će ih se odreći, ali njima je na umu bilo samo utrkivanje. Napunili su 21 godinu i više ih nitko nije mogao zaustaviti. Pomirivši se sa sudbinom, i Gigi je s vremenom omekšao. Trebala mu je koja godina, ali čak je počeo dolaziti i na utrke svojih sinova.

Mario je dominirao Amerikom, a Aldo se nakon još jedne nesreće prestao utrkivati

Aldo nikad nije dosegnuo visine kakve će doseći Mario, a za to je dobrim dijelom kriva još jedna velika nesreća. U Iowi je 1969. teško ozlijedio leđa i zadobio 14 fraktura na licu. "Bile su mu potrebne plastične operacije do te mjere da moj identični brat blizanac više nije izgledao kao ja", zapisao je Mario. Aldo se nakon te nesreće prestao utrkivati.

Mario je u međuvremenu prerastao lokalne utrke i težio većim uspjesima. Iz modificiranih klasičnih automobila prešao je u trkaće jednosjede. Do 1965., odnosno do svoje 25. godine, dogurao je do IndyCara, najprestižnijeg američkog natjecanja jednosjeda. U njemu je dominirao. Od 1965. do 1969. triput je bio prvak.

Ipak, nije se ograničavao na jednosjede. Tako je 1967. pobijedio na Daytoni 500, najprestižnijoj NASCAR utrci. Do danas je ostao jedan od tek dvojice u povijesti koji su pobijedili na Daytoni, a da nisu bili vozači takvog tipa automobila u "punom radnom vremenu".

Dvije godine kasnije ostvario je i najveći dotadašnji pojedinačni uspjeh u IndyCaru, pobijedivši na Indianapolis 500, utrci koja je uz VN Monaka i 24 sata Le Mansa dio "trostruke krune automobilizma".

Nakon predomišljanja prihvatio je zov Formule 1  

Andretti je pokorio Ameriku i bilo je jasno da je vrijeme za nešto više. Počeo je povremeno sudjelovati na utrkama Formule 1, a debitirati je trebao u bolidu Lotusa, gdje drugdje nego u Monzi. Na testiranjima je postavio dotad najbrže vrijeme u povijesti staze, ali je diskvalificiran zbog nesporazuma s organizatorima, koji mu nisu dopustili da uoči utrke u Monzi odradi i jednu utrku u Americi na koju je bio ugovorno obvezan.

Iste godine vratio se u Lotus na Velikoj nagradi SAD-a te ostvario pole position u svom pravom debiju u Formuli 1. Ipak, na utrci je morao odustati zbog kvara na bolidu. Na kraju sezone Andrettiju je ponuđeno stalno mjesto u Lotusu jer je njihov prvi vozač Jim Clark, dvostruki prvak Formule 1, te godine poginuo.

Andretti je to odbio jer nije želio riskirati svoju stabilnu karijeru u Americi pa je u nadolazećim godinama tek povremeno sudjelovao u Formuli 1. Prvu pobjedu ostvario je 1971. u Južnoafričkoj Republici vozeći bolid Ferrarija.

Zov Formule 1 konačno je prihvatio 1975. godine, kada se natjecao u nekompetitivnom bolidu Parnellija. Nakon razočaravajuće sezone, Parnelli se ugasio, a Andretti prešao u Lotus, čiji bolid također nije bio na zadovoljavajućoj razini. Ipak, uz promjene regulacija u Formuli 1, Lotus je kroz dvije godine, dijelom zahvaljujući i Andrettijevoj pomoći, izgradio puno bolje vozilo.

Tako je 1977. Andretti počeo redovito ostvarivati uspjehe u Formuli 1. Pobijedio je u najdražoj mu Monzi te se borio za titulu, no ipak je završio na trećem mjestu u ukupnom poretku. Za to je bio kriv i on sam zbog nekoliko kobnih grešaka, ali i nepouzdanost još uvijek novog Lotusovog bolida. Nepouzdanost je i obilježila Andrettijeve uvodne godine u Formuli 1, a još u Parnelliju imao je sreću da je izbjegao tešku nesreću kada su mu jednom prilikom otkazale kočnice.

Nije htio prijatelje među vozačima. Razlog je bio bolan

U takvim trenucima Andretti se prisjećao Billyja Fostera, svojeg velikog prijatelja iz Amerike. Foster je također bio trkač, a 1967. trebali su nastupiti na istoj utrci u Kaliforniji. Na treningu uoči utrke Foster je vozio prije Andrettija, koji je bio idući na redu. Mario je promatrao svojeg prijatelja, a onda - užas. Foster se zabio u zid i na mjestu izgubio život.

U ranije spomenutom "pismu 15-godišnjem sebi", Andretti je zapisao: "Ovo će biti prvi put da te smrt zaista pogodi u tvojem trkaćem životu. Tvoja i Billyjeva obitelj provest će mnogo vremena zajedno izvan staze - nešto što mnogi vozači neće dopustiti tijekom tih godina jer će smrt biti toliko prisutna u sportu da će htjeti smanjiti svoje izlaganje njoj."

"Najteži dio bit će povratak u tvoju hotelsku sobu. Ti i Billy dijelit ćete sobu, a nakon njegove smrti na stazi toga dana, ti ćeš biti taj koji će čistiti njegovu sobu i pakirati njegove stvari."

Zakleo se Andretti da si nakon Fosterove smrti više neće dopustiti tako blisko prijateljstvo s kolegom vozačem, ali život je čudna biljka i prijateljstva se nekad jednostavno dogode. Šveđanin Ronnie Peterson bio je Andrettijev momčadski kolega u Lotusu te mu je postao obiteljski prijatelj.

"Šveđanin, predivan i zgodan, jedan od najljubaznijih tipova na svijetu. I danas ga se sjećam jako dobro. Igrao je žestoko, nebitno jesmo li igrali tenis, utrkivali se ili se samo zafrkavali. Uvijek je davao sve od sebe", prisjeća se Andretti.

Slavlje koje to nije bilo

Tri utrke prije kraja sezone 1978., Andretti je bio prvi u ukupnom poretku. Peterson je bio drugi. Slijedila je Monza i Andretti je već ondje imao priliku osigurati naslov. Kakva bi to bila priča...

Pole position pripao je Andrettiju, a Peterson je kretao peti. Mario je dobro startao i zadržao prvo mjesto, no iza njega nastao je kaos - dio vozača tvrdi da se to dogodilo zato što je zeleno svjetlo upaljeno prerano. U prvom zavoju došlo je do velikog sudara, a James Hunt je udario Petersonov bolid. Šveđanin je doživio težak udarac u ogradu i bolid mu se zapalio.

Hunt i još dvojica vozača izvukli su Petersona iz bolida. Bio je pri svijesti, ali noge su mu bile teško ozlijeđene. Toliko da Hunt nije dozvoljavao Petersonu da ih gleda. Prevezen je u bolnicu zajedno s još nekoliko vozača koji su zadobili ozljede u sudaru, čiju snimku možete vidjeti na poveznici ispod.

Utrka je nastavljena, a Andretti je završio na petom mjestu. To mu je bilo dovoljno da postane prvak Formule 1. Baš u Monzi, gdje se kao dijete ušuljao da gleda svojeg idola Ascarija. Baš u Monzi, o kojoj je maštao dok je danima na brodu putovao u Ameriku, ne znajući što ga čeka. Bilo je to ispunjenje svih njegovih snova.

Ali slavlja nije bilo. Andrettiju je u mislima bilo samo što će se dogoditi s njegovim prijateljim Ronniejem. A dogodilo se najgore. Iako se mislilo da mu život nije ugrožen, Ronnie Peterson umro je u bolnici jutro nakon nesreće. Uzrok smrti bilo je otkazivanje bubrega nakon masne embolije, rijetkog i iznenadnog oblika embolije.

"U isto vrijeme doživjet ćeš nešto najbolje moguće - ostvarenje svojeg sna da postaneš prvak svijeta - ali i nešto najgore moguće - smrt velikog prijatelja. Ironija je u tome što mi je upravo Ronniejeva nesreća osigurala naslov svjetskog prvaka. Taj naslov svjetskog prvaka, ostvarenje ultimativnog sna, i danas bih rado zamijenio samo da mogu vratiti svojeg prijatelja. To je surova realnost utrkivanja", napisao je Andretti.

Izgradio je najveću dinastiju u povijesti automobilizma

Andrettijeva karijera u Formuli 1 počela je opadati nakon osvajanja titule te u njoj više nikad nije pobijedio ni na jednoj utrci. Utrkivanjem se aktivno bavio sve do 1994., odnosno do svoje 54. godine, pritom nastavivši pobjeđivati na IndyCar utrkama i na utrkama izdržljivosti.

Njegov sin Michael često mu je bio konkurent na IndyCar utrkama, a istovremeno i suvozač na utrkama izdržljivosti. Njegov drugi sin Jeff prekinuo je trkaću karijeru nakon što je u nesreći zamalo ostao bez obje noge. 

Pored sinova, uspješne karijere u automobilizmu imali su i Marijev nećak John (Aldov sin) te unuk Marco. Mario, Michael i John čak su zajedno nastupali na velikim utrkama kao što je 24 sata Le Mansa. 

Mario Andretti i ostatak njegove obitelji tako su izgradili vrlo vjerojatno najveću dinastiju u povijesti automobilizma. Obitelj Andretti aktivna je i danas pa je tako bila ključna u uvođenju Cadillaca kao nove momčadi u Formuli 1 od iduće sezone. Prvotni je plan bio da se momčad zove Andretti Racing, ali je on odbačen. Mario, sada 85-godišnjak, bit će jedan od direktora momčadi. 

Svaki dan "broji blagoslove"

A isto tako, zgodno podsjetiti se da je najveća dinastija u povijesti automobilizma, kao i karijera jednog od najvećih trkača u povijesti, započela na onome što je danas hrvatsko tlo, u drvenim autima na motovunskim ulicama. "Brojim svoje blagoslove svaki dan", danas govori Mario Andretti.

"Brojim svoje blagoslove jer mi brat i sin nisu poginuli u svojim nesrećama na stazi. Brojim svoje blagoslove što ja sam nisam umro na stazi kao mnogi moji veliki prijatelji. Brojim svoje blagoslove što sam, iako je Aldova karijera prerano prekinuta, imao sreću da moja trkaća karijera traje pet desetljeća i da sam pritom osvojio gotovo svaku utrku pod suncem te se povukao pod vlastitim uvjetima, što nikada nisam mislio da je moguće."

"I brojim svoje blagoslove što, nakon što sam napustio sve što sam ikada poznavao u Italiji zbog neizvjesnosti Amerike, danas mogu reći da sam iskoristio svaku priliku i živio svoje najveće snove."