VUKOVARSKA bolnica pretrpjela je tijekom tromjesečne opsade grada 1991. velika oštećenja, iako je na njezinu krovu bio znak Međunarodnoga Crvenog križa, a pomoć ranjenicima pružana je u nemogućim uvjetima u podrumu, prisjeća se vukovarska ratna liječnica Mirjana Semenić Rutko.

Život u opkoljenom i razrušenom Vukovaru u jesen 1991. godine bio je iznimno težak, nije bilo struje niti uredne opskrbe vodom i hranom. Živjelo se od dana do dana, a posebno su kaotični bili posljednji dani obrane grada u kojem su mnogi spas od neminovnog potražili u vukovarskoj bolnici.

"Nije bilo dovoljno lijekova i medicinskih instrumenata, niti vode i hrane. Vode smo pred kraj imali po dvije litre dnevno, tako da smo odlučivali hoćemo li je popiti ili koristiti za kavu ili tuširanje", kaže Semenić Rutko, koja je u bolnicu došla u ljeto 1991. godine kao stažistkinja s osječke medicine, gdje je netom diplomirala.

U tri mjeseca opsade u bolnici liječeno 4000 ranjenika

I odmah je uletjela u pakao, a njezino stažiranje brzo je preraslo u liječnički posao u kojem je morala birati kojem će ranjeniku dati analgetik, a kojem će to uskratiti. "Bilo je strašno stresno raditi u tim uvjetima. Jedna od najtežih situacija bila je kada su mi na ruke donijeli ranjeno šestomjesečno dijete", kazala je.

"Gledate ga bespomoćnog i želite mu pomoći i činite sve da mu pomognete, ali svjesni ste da mu ne možete pružiti potrebnu skrb u takvim uvjetima. Bilo je dana kada je bio takav priljev ranjenika da ne znate kamo ćete s njima, pa srećom i niste imali vremena razmišljati o emocijama", dodala je.

Ističe da je vukovarska bolnica odigrala ključnu ulogu u obrani Vukovara. U tri mjeseca opsade tamo je liječeno oko 4000 ranjenika, a u iznimno teškim uvjetima izvedeno oko 2250 operacija. Na bolnicu je dnevno padalo od 70 do 80 granata, a bilo je dana kada je na nju palo i do 700 projektila.

Stanje je, kaže Semenić Rutko, postalo kaotično s prvim danima studenoga kada se gotovo osjećalo u zraku što se sprema jer obrana neće još dugo izdržati sve žešće nalete neprijatelja. Već je nedostajalo hrane pa se gledalo da ono malo što je bilo prvenstveno dobiju pacijenti, a liječnicima i medicinskom osoblju što ostane.

"Bilo je groznih trenutaka. Bolnica je znala biti toliko bombardirana da ste mislili da se približava kraj svijeta. U jednoj takvoj situaciji, jedan ranjenik je počeo pjevati 'Glory, Glory, Aleluja' i svi su ga počeli slijediti. Bio je to iznimno emotivan trenutak u kojem smo bili toliko nemoćni, ali opet ujedinjeni", priča ratna liječnica.

Iz grada izašla s konvojem 20. studenoga

Rat u Vukovaru pokazao joj je da ne postoje ljudske granice izdržljivosti. "Budite se s mišlju da će danas sigurno biti bolje jer od onoga što ste proživjeli jučer gore ne može, onda kako dan odmiče vidite da može biti još gore i traumatičnije, ali mehanički nastavite raditi jer jedino u tome vidite neki smisao koji vas još drži i tako pomičete granice izdržljivosti do gotovo nemogućega", kaže.

Po ulasku pripadnika JNA u krug bolnice bila je uplašena kao i svi jer nije znala što će se dalje događati. Iz Vukovara je izašla s konvojem koji je 20. studenoga napustio grad.

"Pozdravljali smo se s 'vidimo se u Zagrebu' ne znajući da mnogi neće dočekati sutra. Tek kada smo došli u Zagreb vidjeli smo da nekih nema, a kasnije smo saznali za njihovu tragičnu sudbinu i ubojstva na Ovčari", govori Semenić Rutko.

Prolazeći u konvoju kroz razrušeno Sajmište prema Negoslavcima, bila je šokirana razmjerima uništenja. "Kada sam vidjela tu silinu i brojnost vojske koja nas je okružila i mjesecima pokušavala ući u grad, shvatila sam da drugačije jednostavno nije moglo završiti", navodi liječnica.

"Zaboraviti ne smijemo"

U rodni Vukovar vratila se 1999. godine. U ratnom Vukovaru izgubila je zaručnika, a otac i šogor završili su u srpskim logorima.

"Nakon povratka prvo sam radila u bolnici, a onda sam u vukovarskom Domu zdravlja osnovala Službu za primarnu zdravstvenu zaštitu žena. Nakon toga sam 2004. pokrenula vlastitu medicinsku ginekološku ordinaciju želeći doprinijeti Vukovaru, ali i dokazati sama sebi da život bez obzira na sve tragedije mora ići dalje. Nisam se željela prepustiti tuzi i žalovanju jer od toga nitko nema koristi", istaknula je.

"Ne želim biti teret sama sebi ni svom sinu, niti živjeti u 1991. godini. Ali, zaboraviti ne smijemo i stalno moramo pričati o tome što se ovome gradu dogodilo 1991. godine koliko god nam to bilo teško. Jer ako mi stariji ne prenesemo istinu na mlade naraštaje - tko će", ustvrdila je.