HRVATSKA se i dalje ne uspijeva othrvati pogubnim posljedicama neuravnotežene strukture svojeg gospodarstva, koje je gotovo u potpunosti usmjereno na uslužni sektor, a izgledno je da će tako ostati i u idućoj godini. Dijelom možda i zato što nadležne institucije ozbiljniji zaokret uopće ne pokušavaju, piše DW.

Ekonomska situacija u Hrvatskoj uoči 2026. godine obilježena je dvama dugotrajnim procesima koji na gospodarstvo djeluju poput nakovnja i čekića. Prvi je snažna ovisnost bruto domaćeg proizvoda i državnog proračuna o potrošnji, što je karakteristično za ekonomiju gotovo isključivo oslonjenu na usluge.

Proizvodnja materijalnih dobara pritom ima marginalnu ulogu, a zapostavljeni su čak i poljoprivreda i energetika. U središtu sustava nalaze se turizam i prihodi od PDV-a, dok znatan dio stanovništva egzistenciju osigurava iznajmljivanjem smještaja i pružanjem popratnih usluga.

Inflacija kao trajno stanje

Takvo forsiranje potrošnje radi punjenja državnog proračuna neizbježno potiče inflaciju. Upravo po toj inflaciji Hrvatska je već treću godinu među najizloženijim zemljama Europske unije, a nedavne službene projekcije upućuju na mogućnost novog inflatornog skoka u 2026. godini. Ministar turizma Tonči Glavina početkom prosinca upozorio je da iduća turistička sezona neće biti uspješna ako ponuđači usluga ne snize cijene, no ukupno ekonomsko okruženje takvom razvoju ne ide u prilog. Prehrambeni i energetski sektor, primjerice, nemaju prostora za pojeftinjenje.

U takvim okolnostima Hrvatska s nelagodom iščekuje novu godinu, što su u posljednje vrijeme jasno istaknuli i brojni domaći analitičari. Neven Vidaković već dulje upozorava na problematičnu strukturu hrvatskog gospodarstva, govoreći o specifičnom obliku strukturne inflacije. Nedavno je upozorio i na očekivano znatno poskupljenje energije početkom 2026. godine, koje će se neminovno preliti na cijene svih ostalih proizvoda i usluga. Pritom je kritizirao i guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića zbog pasivnosti monetarne politike u borbi s inflacijom.

Sličan stav dijele i drugi ekonomisti. Bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić upozorava da Hrvatska već dugo nema uravnoteženu, stabilnu gospodarsku strukturu nalik piramidi, kakva omogućuje amortiziranje inflatornih šokova. Većina članica Europske unije zahvaljujući takvoj strukturi posljednjih se godina znatno lakše nosila s inflacijom.

Strukturni problem, a ne prolazna kriza

U skladu s tom neravnotežom, Hrvatskoj sada prijeti dodatno jačanje jednog od rijetkih materijalno-proizvodnih sektora koji trenutačno dobro stoje – građevinarstva. Tijekom 2026. taj bi sektor mogao dodatno rasti ako se aktiviraju mogućnosti predviđene nedavno usvojenim izmjenama zakona o prostornom uređenju i gradnji.

Problem, međutim, nije samo u liberalizaciji i pritisku na javni prostor, nego i u razlozima rasta tog sektora. Građevinarstvo se oslanja na nekretninski i kreditni biznis koji potiču trgovinu nekretninama kao oblik očuvanja kapitala. Posljedica je dugotrajan rast cijena nekretnina, produbljivanje stambene krize i dodatni inflatorni pritisci.

Situaciju dodatno pogoršava činjenica da Hrvatska postupno odustaje od poljoprivrede. U državnom proračunu za iduću godinu predviđeno je 17 posto manje sredstava za agrarne poticaje, dok sektor već desetljećima stagnira. Hrvatska danas uvozi više od 60 posto hrane koja joj je potrebna, a taj udio i dalje raste.

Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu upozorila je da domaći proizvođači nisu profitirali ni od rasta cijena hrane jer se stalno bore s tehnološkim i tržišnim zaostatkom u odnosu na snažnu inozemnu konkurenciju.

Radna snaga odlazi, euro u najgore vrijeme

Industrija je praktički napuštena, a domaća radna snaga masovno se iseljavala. Hrvatsku su u proteklom i ovom desetljeću napustile stotine tisuća ljudi, dok je uvozna radna snaga često slabije kvalificirana. Premijer Andrej Plenković za inflaciju redovito krivi vanjske čimbenike, što Željko Lovrinčević opisuje kao izbjegavanje političke odgovornosti.

Lovrinčević upozorava i na problem uvođenja eura u trenutku kada Hrvatska nije bila spremna za monetarnu izloženost u društvu znatno snažnijih ekonomija. Uz to, značajnu ulogu u inflaciji ima i oligopol nekoliko velikih trgovačkih lanaca s vrlo visokim maržama.

Vlada ističe kontinuirani gospodarski rast, no taj rast nije praćen poboljšanjem životnog standarda, jačanjem radničkih prava ni razvojem socijalne države. Umjesto toga, prioritet javne potrošnje sve više postaje obrana. U 2026. godini vojni proračun trebao bi porasti za 21 posto, čime će obrana i sigurnost postati još značajnija stavka državnih rashoda.

Inflacija, kao središnji problem hrvatskog gospodarstva, pritom ostaje netaknuta. Bez temeljite promjene strukture gospodarstva, za koju Hrvatska trenutačno nije ni politički ni institucionalno spremna, teško je očekivati njezino suzbijanje. Uz to, i dalje ostaje izražena nejednaka raspodjela tereta inflacije: ona znatno snažnije pogađa financijski slabije slojeve društva, dok je za dobrostojeće građane gotovo neprimjetna.