ODLUKA predsjednika Donalda Trumpa da pokrene vojni napad na Venezuelu, uhiti njezinog predsjednika i privremeno preuzme upravljanje zemljom predstavlja veliki zaokret za političara koji je godinama gradio imidž na kritici vanjskih intervencija i obećanjima da će izbjegavati strane sukobe, piše Reuters.

Trumpova vizija, predstavljena na konferenciji za novinare, otvara vrata daljnjim vojnim akcijama, miješanju u politiku i naftnu industriju Venezuele te čak i slanju vojnika na teren, raspoređivanja kojeg se američki predsjednici klone zbog straha od otpora javnosti.

"Vodit ćemo zemlju dok ne budemo mogli provesti sigurnu, ispravnu i razboritu tranziciju", najavio je Trump, ne precizirajući koliko je daleko spreman ići u preuzimanju kontrole nad zemljom u kojoj Madurovi najbliži suradnici, čini se, i dalje drže vlast.

Zaboravljena obećanja

Ironično, Trump je u siječnju prošle godine, na inauguraciji svog drugog mandata, poručio pristašama: "Naš uspjeh nećemo mjeriti samo bitkama koje dobijemo, već i ratovima koje okončamo, a možda najvažnije, ratovima u koje nikada ne uđemo."

Od tada je, međutim, odobrio bombardiranje ciljeva u Siriji, Iraku, Iranu, Nigeriji, Jemenu i Somaliji, uništio desetke navodnih brodova s drogom te uputio prikrivene prijetnje Grenlandu i Panami. Noćni napad na Venezuelu njegova je najagresivnija vojna akcija do sada.

U napadima na Caracas i druge dijelove zemlje uhićeni su predsjednik Nicolas Maduro i njegova supruga, koji će se suočiti s optužbama za trgovinu drogom u New Yorku. Ovi su potezi u suprotnosti s nadama dijela republikanaca da će se predsjednik usredotočiti na domaće probleme birača, pristupačnost, zdravstvo i gospodarstvo.

Sam Trump je na konferenciji za novinare ustvrdio da je intervencija u Venezueli u skladu s njegovom politikom "Amerika na prvom mjestu". "Želimo se okružiti dobrim susjedima. Želimo se okružiti stabilnošću. Želimo se okružiti energijom", rekao je, aludirajući na goleme venezuelanske rezerve nafte.

Unutarnje kritike

No, politički ulozi rastu, što potvrđuje i objava zastupnice Marjorie Taylor Greene, republikanke koja je prekinula s Trumpom zbog odstupanja od retorike "Amerika na prvom mjestu". Najavljujući ostavku u Kongresu, napisala je: "Ovo je ono što su mnogi u MAGA-i mislili da su glasali da se okonča. Kako smo se samo prevarili."

Trumpova zaokupljenost vanjskom politikom daje gorivo demokratima uoči ključnih međuizbora za Kongres u studenom, gdje bi kontrola nad oba doma mogla ovisiti o ishodu tek nekoliko utrka. "Da budem jasan, Maduro je nelegitiman diktator, ali pokretanje vojne akcije bez odobrenja Kongresa, bez federalnog plana za ono što slijedi, je nepromišljeno", poručio je vođa manjine u Senatu, Chuck Schumer.

Iako je Trump radio na okončanju sukoba u Ukrajini i Gazi, vojne akcije povijesno nose veći politički rizik. Ankete su još u studenom prošle godine pokazivale da je potencijalna američka vojna akcija u Venezueli izrazito nepopularna - tek je svaki peti Amerikanac podržavao upotrebu sile za svrgavanje Madura.

Podjele među republikancima

Unutar Republikanske stranke, Trumpov glavni diplomat i savjetnik za nacionalnu sigurnost Marco Rubio pokušavao je u subotu rano ujutro ublažiti protivljenje vojnoj akciji. Mike Lee, istaknuti senator libertarijanskih stavova, isprva je bio skeptičan, no nakon razgovora s Rubiom na društvenoj mreži X napisao je kako je zaključio da je operacija vjerojatno unutar predsjednikovih ovlasti.

S druge strane, česti Trumpov kritičar, republikanski zastupnik Thomas Massie, oštro je reagirao. Napisao je da Trumpova prijetnja daljnjim napadima "nimalo ne izgleda dosljedno" Rubijevim uvjeravanjima.

"Da je ova akcija ustavno ispravna, državni odvjetnik ne bi tvitao da su uhitili predsjednika suverene zemlje i njegovu suprugu zbog posjedovanja oružja kršeći američki zakon o vatrenom oružju iz 1934. godine", dodao je Massie u drugoj objavi.

Povijest se ponavlja?

Za predsjednika koji se često suprotstavljao republikanskim "neokonzervativcima", Trumpova vanjska politika pokazuje zapanjujuće sličnosti s onom njegovih prethodnika. Godine 1983. Ronald Reagan napao je Grenadu tvrdeći da je tamošnja vlada nelegitimna, što je isti argument koji Trump koristi za Madura.

Šest godina kasnije, George H. W. Bush napao je Panamu kako bi svrgnuo diktatora Manuela Noriegu, koji je, poput Madura, bio tražen u SAD-u zbog optužbi za trgovinu drogom. Elliott Abrams, koji je bio izaslanik za Venezuelu u Trumpovom prvom mandatu, smatra da predsjednik ne preuzima velik politički rizik "dok god američki vojnici ne ginu".

Ipak, priznaje: "Ne znam što znači voditi Venezuelu." "Ali učinio je pravu stvar uklonivši Madura", rekao je Abrams. "Pitanje je hoće li učiniti pravu stvar podržavajući demokraciju u Venezueli."

Brett Bruen, bivši savjetnik u administraciji Baracka Obame, upozorava da bi se SAD sada mogao uplesti u nadzor složenog tranzicijskog procesa. "Ne vidim kratku verziju ove priče", rekao je Bruen. "SAD će se zaplesti u Venezueli, ali će se također morati nositi s novim problemima vezanim uz njene susjede."