VOLKSWAGEN je još 1986. imao auto s krilnim vratima, jednim stražnjim kotačem i potrošnjom ispod 4 litre.

Danas se štedljivost automobila mjeri baterijama i električnim dosegom, ali desetljećima prije hibrida i električnih vozila recept je bio jednostavan: maleno, lagano i aerodinamično vozilo sa skromnim motorom. Upravo tim putem još 1980-ih krenuo je Volkswagen.

Galerija

Na Ženevskom salonu automobila 1986. predstavljen je Volkswagen Scooter, radikalna studija štedljivog vozila s tri kotača, gdje je jedan kotač bio straga. Imao je i krilna vrata, detalj koji se u automobilskoj povijesti najčešće povezuje s legendarnim Mercedesom 300 SL, no ovdje nije bio simbol sporta i luksuza.

Manji i lakši od gotovo svega

Scooter je bio dug svega 3175 mm, kraći čak i od Mazde Autozam AZ-1, često spominjane kao najmanji auto s krilnim vratima. Masa praznog vozila iznosila je samo 550 kilograma, uz raspodjelu mase 69:31 između osovina.

Tehnika je preuzeta iz Pola, ali ugrađena u konstrukciju s tri kotača. Dakle, pogonio ga je 1,1-litreni atmosferski motor od 40 KS, uparen s četverostupanjskim ručnim mjenjačem, koji je snagu slao na prednje kotače.

Aerodinamika ispred svog vremena

Ključ koncepta bila je aerodinamika. S koeficijentom otpora zraka od 0.25 i izduženom kapljastom siluetom karoserije razvijenom u zračnom tunelu, Volkswagen je naveo potrošnju od 3,9 l/100 km pri stalnih 90 km/h. Bilo je to iznimno dostignuće za 1980-e.

Ubrzanje do 100 km/h trajalo je 14,8 sekundi, a najveća brzina iznosila je 160 km/h. Postojala je i snažnija verzija s 1,4-litrenim motorom od 90 KS, ubrzanjem do 100 km/h za 8,5 sekundi i maksimalnom brzinom od čak 220 km/h, svojevrsni Scooter GTI.

Zabavan poput motocikla

Unatoč neobičnoj konstrukciji, sigurnost nije bila zanemarena. Scooter je bio projektiran da štiti vozača u frontalnom sudaru pri 50 km/h, zahvaljujući integriranoj deformacijskoj zoni. Cilj je bio zadovoljiti propise u Europi i SAD-u. Tadašnje brošure opisivale su ga kao "siguran poput automobila, a zabavan poput motocikla".

Stražnje staklo moglo se ukloniti kako bi se dobio osjećaj otvorene vožnje, a vrata su se mogla skinuti uklanjanjem plinskih amortizera. Prostor za njihovo spremanje nije postojao, trebalo ih je ostaviti kod kuće i nadati se lijepom vremenu.

Unutra je bilo mjesta za dvije osobe, uz nosivost od 210 kilograma. Spremnik goriva od 35 litara bio je smješten straga, a zbog niske potrošnje omogućavao je solidan doseg.

Scooter je bio potpuno funkcionalan prototip, testiran na VW-ovu poligonu u Ehra-Lessienu. Projekt je trebao dobiti maloserijsku proizvodnju, no to se nikada nije dogodilo.

Ideja se nastavila

Ipak, ideja ultra-učinkovitih vozila nastavila je živjeti kroz koncepte 1L (2002.), L1 (2009.) i naposljetku XL1 (2013.), proizveden u samo 200 primjeraka.

XL1 je koristio plug-in hibridni pogon, kombinaciju elektromotora i 0,8-litrenog dvocilindričnog dizela, uz masu od 795 kilograma i cijenu od 111.000 eura. Šteta, snažniji XL1 Sport s Ducati motorom nikada nije realiziran.

Volkswagen se 2006. ponovno poigrao vozilom s tri kotača kroz GX3, zabavni koncept s 1,6-litrenim motorom od 125 KS (i 152 Nm) i masom od 570 kilograma, koji je do 100 km/h ubrzavao za 5,7 sekundi. Planirana proizvodnja za SAD također je ostala samo ideja.