AUTOR i redatelj dokumentarnih filmova Sikou Niakaté, danas 34-godišnjak, prerano je prekinuo svoj san o nogometnoj karijeri. Iako je kao dječak bio veliki obožavatelj Manchester Uniteda i Davida Beckhama, tjeskoba koju je osjećao u svlačionici i sram povezan s vlastitim tijelom postali su nepremostiva prepreka. U svojoj ispovijesti Niakaté govori o teretu nametnute muškosti i kako je to utjecalo na njegov život, piše francuski L'Équipe.

Nogometni snovi

"Kao dijete, želio sam samo jedno, postati nogometaš. Sanjao sam o Manchester Unitedu, crvenom dresu, broju 7, Davidu Beckhamu i Patriceu Evri. Sve sam davao za to. Nogomet sam igrao najmanje tri sata dnevno. Bio sam jak. Čak i izvrstan. Igrao sam veznog, ponekad desetku. Bio sam visok, vrlo visok - u srednjoj školi sam već mjerio 1.92 m - ali sam bio tehnički potkovan što je rijetko za visokog igrača.

Imao sam veću preciznost dodavanja od svih dečki s kojima sam igrao. Ja sam izvodio prekide, iako sam bio najviši, jer sam bio vrlo precizan. Po profilu sam podsjećao na Yayu Touréa", započinje svoju priču.

Igrao je u svom kvartu u Parizu i prirodno se nametnulo pitanje prelaska u klub. "Ali to je značilo prihvatiti ideju zajedničkih tuševa, a to je za mene bilo nezamislivo. Nemoguće. Ono što sam skrivao postalo bi vidljivo", objašnjava.

Zajednički tuš, nezamisliva ideja

Sve je počelo u djetinjstvu. "Kad sam bio mali, jednog dana sam se spremao tuširati dok je moja sestra prala kupaonicu. Počeli smo se svađati, ona se naljutila i kroz smijeh mi rekla 's tvojim malim pimpekom'. Njezina me rečenica probila, ubila me. Pomislio sam da nisam normalan, da moje tijelo nije lijepo i da ću ga morati skrivati."

Kasnije je uslijedio još jedan neugodan događaj. "Nakon nogometne utakmice, jedan od mojih prijatelja mi je pokazao svoje spolovilo, bez razloga, samo da se našali, i tražio da mu ja pokažem svoje. Njegovo spolovilo je bilo mnogo veće, ja nisam htio.

Nastavio me pritiskati, tvrdeći da je čudno što odbijam. Nisam imao izbora. Spustio sam trenirku i gaće. Pogledao je, suzdržao se od smijeha, a zatim eksplodirao: 'Imaš toliko mali pimpek da je to ludo'."

"Bio sam mrtav iznutra. Hodao sam iza njega gledajući u pod, spuštene glave. Bio sam čudovište. Stoga sam odlučio nikada ne igrati nogomet u klubu. Nikada, nikada. Neki kažu da nisu mogli napraviti karijeru jer su im pukli križni ligamenti, ja sam imao križne ligamente gaća!

Možda sam, kad sam igrao, bio dvostruko dobar jer sam kompenzirao činjenicu da ne mogu igrati u timu. Ne kažem da sam imao razinu za veliku karijeru, ali mislim da sam mogao igrati u nekom klubu, čak i u dobrim klubovima. Ali pokazati se gol nije dolazilo u obzir", iskren je Niakaté.

Sindrom svlačionice

O važnosti veličine spolovila progovorio je u svom dokumentarcu "U mraku, muškarci plaču". "Sa svim povratnim informacijama koje sam dobio, shvatio sam da to pogađa ogroman broj muškaraca. To se zove 'sindrom svlačionice'. Dok sam mislio da sam jedini čija je glava govorila 'kakva sramota imati takvo tijelo'. To me nikada nije napuštalo", kaže.

Taj osjećaj srama pratio ga je posvuda. "U srednjoj školi, na tjelesnom, nikad nisam išao na bazen. To bi značilo nositi kupaći kostim koji bi oblikovao moje međunožje. U kupaćem kostimu pod tušem? Nema šanse."

Ipak, igrao je košarku u klubu, ali samo zato što je razvio strategiju izbjegavanja svlačionice. Objašnjavao je da zbog nastave ne može doći ranije pa je na treninge dolazio već odjeven, a zajedničke tuševe je uvijek izbjegavao.

Unutarnji rat

"Svjestan sam da je veličina spolovila poprimila iracionalnu važnost u mom životu. Ali to je iracionalno na razini svijeta; na razini mog života, to je moj unutarnji rat", priznaje. Kao dječak se nadao da će se njegovo tijelo promijeniti, no kad je shvatio da se to neće dogoditi, počeo je razmišljati i o operacijama.

"Imam osjećaj da me kaznila genetska lutrija, osjećaj da ne ispunjavam svoju mušku obvezu, to oblikuje sve sfere mog života. Očito je to pretjerano, dobro sam vidio s partnericama koje sam imao koliko to nije bila prepreka za užitak, niti čak tema, da to nisu doživljavale kao ja. Govorile su mi 'o čemu pričaš?', dodaje Niakaté.

Danas mu je bolje, ali problem nije u potpunosti nestao. "Bolje mi je otkad sam si dopustio živjeti neke podijeljene intimnosti, što je dugo bilo nezamislivo. Ali ako je 'ja' u društvu, 'ja' odjeven, vrlo opušten, 'ja' gol je mnogo manje."

Sikou Niakaté je redatelj i autor. Režirao je dokumentarac o muškostima "U mraku, muškarci plaču", dostupan na YouTubeu. Također je autor autobiografske knjige "U mraku, ja vrištim" i podcasta "Crni dan".