ŠTO BISTE učinili da se zateknete na pustom otoku sami s Rachel McAdams? Kakav god scenarij osmislili, a slutim o kakvom bi scenariju moglo biti riječ, to sigurno nije onaj koji je napisao scenaristički par filma Poziv u pomoć (Send Help) Damian Shannon i Mark Swift. Doduše, i u tom vašem scenariju sigurno bi bilo razmjene tjelesnih tekućina, no ne baš istih tekućina koje su korištene u filmu. Filmovi Sama Raimija mogli bi se brendirati kantama krvi koje prije ili kasnije završe na glavama junaka pa ih niti ovdje ne nedostaje.

O čemu se radi?

Poziv u pomoć počinje u uredu u kojem pratimo toksičnu dinamiku odnosa između sposobne financijske analitičarke Linde (Rachel McAdams) i njezinog novog šefa Bradleyja (Dylan O’Brien) kojemu je ova fizički odbojna i antipatična. Njega kao novopečenog nasljednika uspješne kompanije više zanimaju golf i atraktivne dugonoge zaposlenice nego ova neugledna, kako će je kasnije nazvati, "kučka iz računovodstva".

Ipak, budući da jedina zna nešto o poslu kojim se firma bavi, morat će je povesti na službeni put. Avion, međutim, strada u oluji, a jedini preživjeli upravo su Linda i Bradley. Usput, Lindin hobi je preživljavanje u prirodi o čemu drži i onlajn tečajeve pa će to odigrati važnu ulogu u zamjeni moći koja će se početi odvijati čim se dvoje preživjelih probudi na pustom otoku.

Srećom, kako je red i običaj u holivudskim filmovima, riječ je o pustom otoku s nepreglednim pješčanim plažama i palmama koji se nameće kao idealno poprište sumanutog horor-trilera-komedije u kojem se, također, neće štedjeti na umjetnoj krvi.

Moglo bi se uživati u tom ambijentu, no Bradley jednostavno nije taj tip. Dok on ne pokazuje nimalo interesa za prirodne ljepote, vješta i dobro obučena Linda počinje uživati u dominaciji nad njim, arogantnim, ali krajnje nespretnim i nesposobnim šefom koji bi bez nje umro i od gladi i od žeđi.

Rast njezinog samopouzdanja i zadovoljstva ogleda se, između ostalog, i u njezinom naglom fizičkom proljepšavanju i boljem tenu pa konačno počinjemo prepoznavati onu Rachel McAdams koju poznajemo kao vrlo atraktivnu glumicu iz filmova kao što su State of Play, Spotlight ili Doctor Strange.

S vremenom se opravdana frustracija zapostavljene zaposlenice pretvara u patološku dominaciju koja sve više podsjeća na slučaj iz filma Misery, u kojemu je Kathy Bates sa sličnim osmjehom na licu maltretirala Jamesa Caana. No, ma kolika bila progresija njezinog ludila, Bradley uvijek ostaje dovoljno antipatičan da gledatelj i dalje navija za Lindu, što film s vremenom pretvara u urnebesno zabavan sadistički vodič za zlostavljanje vlastitog šefa. 

Čista uživancija za redatelja

No, kakav je zapravo taj Misery na pustom otoku? Upravo onakav kakav od Raimija očekujemo, ekstreman, groteskan, napet i duhovit komad campa kakav se rijetko viđa. Nije to neki velik ni posebno važan film, riječ je o visokobudžetnom B filmu (ma koliko to oksimoronski zvučalo) za koji imam dojam kako ga je Raimi preuzeo tek rekreacije radi, kako bi malo rastegao mišiće. 

Naime, s budžetom od 40 milijuna dolara, mnogo manjim od visokobudžetnih studijskih filmova kakvi su bili Doctor Strange in the Multiverse of Madness i Oz the Great and Powerful, ovaj je film za njega čista uživancija, budžet nije premali, ali ni prevelik pa nema kreativnih ograničenja niti pritisaka odozgo.  

Film sadrži većinu klasičnih Raimijevih postupaka kao što su niski, vrlo brzi i naglašeni pokreti kamere koji su toliko specifični da ih često nazivaju “Raimi-cam”. Tu su i efektni ekstremni krupni planovi, stripovsko kadriranje i dinamika te za Raimija karakteristično miješanje horora i komedije, svojevrsni slapstick horor u kojemu lica junaka često umjesto tortama završe oblivena krvlju. 

Usprkos tome, film nije sav u hiperkinetici, već sadrži i kontrastne, klasično režirane mirne prizore kojima Raimi postupno gradi napetost koja između Linde i Bradleyja polako tinja te je samo pitanje vremena kada će konačno zakuhati.

S obzirom na nevolje s financiranjem svojih filmova, slutim kako je Sam Raimi - kultni i genijalni redatelj horora kojega publika uglavnom povezuje s trilogijom Spider-Man, dok upućeniji filmofili vole i njegove rane, groteskne horore iz serijala Evil Dead – prekinuo podužu pauzu od horora (posljednji je bio Drag Me to Hell iz 2009.) upravo kako bi snimio film u kojem će si dati oduška prizorima mučenja arogantnog i nesposobnog šefa. 

Scenarij za film završen je 2019. godine te je snimanje više puta odgađano, između ostalog i zbog pandemije, no na kraju je realiziran tek prošle godine pa je inače duhovit i zabavan završni obrat izgubio na snazi zbog gotovo identičnog kraja filma Trokut tuge Rubena Östlunda iz 2022. godine. 

Urnebesno smiješno, maštovito i napeto

Projekcije Raimijevih filmova oduvijek su ispunjene uzvicima iz publike, bilo od iznenađenja, straha ili smijeha pa je imao dobar razlog da odbije snimati ovaj film za Hulu. Njegovi filmovi izvrsna su ilustracija moći zajedničkog gledanja filmova u kinu, a prvi podaci o gledanosti potvrđuju da publika uživa. 

Siguran sam da je još više uživala Rachel McAdams snimajući film te napravila jednu od svojih najboljih, ali i najduhovitijih uloga u karijeri. Koliko je pak u ulozi Bradleyja uživao Dylan O’Brien teško je reći budući da veći dio filma ima izraz lica kao da je progutao, recimo, divovsku tropsku stonogu. 

Kompletan vizualni i zvučni dizajn filma ima u sebi neki oldskul pečat koji filmu daje poseban šarm. Glazbeno je zaokružen s Blondie koja otvara i zatvara film, dok fotografija starog majstora i Raimijevog čestog snimatelja Billa Popea ima elegantan vintage look. Čini mi se da isto vrijedi i za glazbenu partituru Dannyja Elfmana, sjajnog filmskog kompozitora koji je eksplodirao još osamdesetih godina, a koji, poput Popea, također s Raimijem surađuje još od Darkmana.

I tako, dok strpljivo čekamo i nadamo se najavljenom nastavku Raimijevog Darkmana, kultnog superherojskog filma snimljenog na samom početku ere superheroja, a koji se također suočava s poteškoćama u financiranju, možemo uživati u Pozivu u pomoć. Ne dajte se pokolebati nemaštovitim hrvatskim naslovom, ovaj je film sve suprotno od njega, maštovita, napeta, groteskna i urnebesno smiješna gonzo-ludorija kakve suvremeni Hollywood zaista prerijetko proizvodi.

Ocjena: 4/5