NJEZINA prva velika, druga ukupno i ujedno definitivno posljednja uloga proglašavana je više puta - desecima puta - najboljom ikad. Različiti filmski autori, kritičari i glumci isticali su je kao nešto neponovljivo i, iako je teško uspoređivati izvedbe u nijemim i zvučnim filmovima, ta je pozicija posve utemeljena u stvarnosti. Vjerojatno nikada ona samohvalna teza Norme Desmond, "Nisu nam bili potrebni dijalozi, imali smo lica", nije dobila blistaviju potvrdu.

Glumica je Renée Jeanne Falconetti, ili Maria Falconetti, ili Renée Maria Falconetti, ili najčešće samo Falconetti; film je Stradanje Ivane Orleanske, a doista, stradanje Jima Caviezela tek je pjesmica u usporedbi s onim što je ona prošla tijekom snimanja pod redateljskom palicom i budnim, neumoljivim okom Carla Theodora Dreyera.

Slavni Danac, takoreći otac svih velikana danske režije, uočio je Renée Mariju u jednoj laganoj kazališnoj komediji i, što drugo, pozvao je u grozomornu tragediju koju je namjeravao stvoriti. Rekao je kako se i u vedrom izdanju mogla primijetiti crta unutarnje tmine na njezinu licu, pa je shvatio da je to prava glumica i pravo lice.

Snimanje kao (gotovo) stvarno mučeništvo

Ništa nije prepustio slučaju: doslovno ju je tjerao da kleči na kamenu i muči se sve dok joj se izraz lica potpuno ne smiri, a tek je tada snimao krupne kadrove - ne kada je zgrčena i očito u boli, nego kada se ta patnja može samo naslutiti.

To je bila tek jedna od metoda; manje-više cijeli film niz je neprekidne torture, i verbalne i fizičke, koju Ivana Orleanska proživljava. Njezine suze nisu samo stvarne, nego izgledaju kao da se iz njih može osjetiti miris soli. Ne bih se začudio ni da je na kraju filma doista spaljena Falconetti, a ne lutka. Da, ovo je bio spoiler… pa što da vam kažem, ako niste znali - Ivanu spaljuju, eto.

Remek-djelo krupnog plana

Nije samo nju snimao neprestano u krupnom planu, nego i njezine dušmane. Ostvarenje gotovo u potpunosti počiva na licima sudionika, pa budžet praktički nije ni morao ići na scenografiju, jer se od nje gotovo ništa i ne vidi. Vrlo originalan i efektan pristup; upravo zbog njega Stradanje Ivane Orleanske jest takvo remek-djelo.

Dreyer, dakle, mora biti najzaslužniji, svakako i Rudolph Maté za kamerom, ali realno i Falconetti jednako koliko i redatelj. A tko zna, možda je doista i spaljena, budući da snimljenog materijala s njom nakon Ivane nije bilo.

Malo hiperboliziramo, no šteta je što se nije vratila platnu. Više nego zanimljivo i intrigantno bilo bi vidjeti je u bilo čemu drugome, jer njezine ekspresije ostavile su tako dubok trag u povijesti kinematografije i u sjećanju svakoga tko je pogledao film da je pitanje kako bi ljudi reagirali kada bi je vidjeli bez agonije u očima i bez pregadnih Engleza koji stoje oko nje i osuđuju je.

Uvjerljivost iznad godina i tragičan privatni epilog

Čak nije teško povjerovati da glumi osobu od 19 godina, iako je u to vrijeme imala 35; jednostavno je sve (pre)uvjerljivo, otprilike kao "povijesni dokument iz vremena kad film nije ni postojao", kako bi rekao Jean Cocteau.

No, i unatoč tome što je u vrijeme Ivane bila mlada (ne baš tinejdžerica, ali mlada), Falconetti se poslije nije vratila filmu, a tužnu je priču prenijela i u stvarnost: patila je od duševnih bolesti i 1946. preminula u 54. godini. Njezina se smrt službeno vodi kao samoubojstvo, budući da se izgladnjivala zbog neke dijete koju je sama sebi nametnula, i tako je skončala.

Izgubljeni pa pronađeni klasik

Psihijatrijske ustanove ne vežu se samo uz nju, nego i uz sam film, premda na posve drukčiji način. Naime, Stradanje Ivane Orleanske dugo se nakon nastanka 1928. i kratkog prikazivanja (uz mnoge zabrane) smatralo izgubljenim djelom.

Međutim, u jednoj bolnici za mentalne bolesti u Oslu 1981. godine otkriven je primjerak, pa je Dreyerov klasik nastavio ondje gdje je stao pola stoljeća ranije - u misiji da svojim veličanstvenim mučeništvom na platnu nadahnjuje generacije budućih autora.

Već smo rekli, ali nije zgoreg ponoviti i 50 puta: neprocjenjive zasluge za to pripadaju osobi kojoj je ovaj tekst posvećen - Renée Falconetti.