U VRIJEME pripreme filma Autocesta zločina (Crime 101) njezini su autori sigurno bili svjesni kako se projekt filma Vrućina 2 već debelo zahuktao. Odranije je bio poznat interes Michaela Manna za takav projekt da bi 2022. godine s Meg Gardiner objavio prequel roman Heat 2 koji će poslužiti kao temelj za službeni početak pretprodukcije filma koja je još u tijeku.

Iako Autocesta zločina nema nikakve direktne veze s Vrućinom, ipak to je jedna od prvih asocijacija koja pada na um svakom filmofilu dok gleda film Barta Laytona snimljen prema pripovijesti jednog od najcjenjenijih američkih suvremenih pisaca krimića Dona Winslowa. Jesu li Winslow i Layton svjesno zaigrali na terenu ovog slavnog filma ili je do toga došlo slučajno, teško je reći, no rezultat uopće nije loš.

Više od još jednog krimića

Priča je smještena uzduž zapadne obale SAD-a, odnosno autoceste 101 koja služi kao savršena ruta za bijeg nakon pljački koje profesionalni lopov Davis (Chris Hemsworth), obavlja vješto i uspješno, ali pomno pazeći da nekoga ne povrijedi. 

Iako je Davis iznimno inteligentan i oprezan, njegov modus operandi ne promiče policijskom veteranu kojega igra Mark Ruffalo. Dok ga nadređeni pritišću da se okani svojih osebujnih teorija o pljačkašu s ceste 101 i počne završavati slučajeve jer ima najgoru statistiku u stanici, detektiv Lou razvija fiksaciju koja mu ne dozvoljava da odustane od lova na Davisa.

Iako djeluje pomalo ofucano, usporeno i nimalo glamurozno, Ruffalov Lou je pametan i moralan policajac koji neodoljivo podsjeća na čuvenog Columba pa ga nije teško zavoljeti. 

Karika koja će spojiti ova dva lika i pretvoriti film u igru mačke i miša, odnosno lopova i pandura, je visokoprofilna agentica osiguranja Sharon (Halle Berry) koja se igrom slučaja zbližava s obojicom.

Tada na scenu stupa i četvrti važan lik filma kojega maestralno igra Barry Keoghan (Saltburn, Duhovi otoka). On je čista suprotnost Davisu, divlji, punkerski izblajhani nasilnik kojega fikser Nick Nolte uvodi kako bi preuzeo poslove koje Davis ne želi.

Od samog početka očito je da Autocesta zločina želi biti nešto više od još jednog krimića, da nije lišena većih ambicija te pokušava vratiti na scenu triler srednjeg budžeta kakav je vladao kinima osamdesetih i devedesetih.

Film pričom, ritmom i atmosferom sunčanog kalifornijskog noira podsjeća na Vrućinu, barem koliko je moguće asocirati na nju bez onih genijalnih kompozicija kadrova Michaela Manna i, naravno, bez Roberta De Nira i Ala Pacina. 

Bart Layton ne samo što nije redatelj Mannovog formata, već mu je ovo praktički prvi angažman u pravom cjelovečernjem igranom filmu, nakon nekoliko dokumentarnih ostvarenja i dokudrame American Animals, stoga ugodno iznenađuje s koliko sigurnosti uspijeva voditi vrlo komplicirani narativ u kojemu se isprepliću čak četiri priče s četiri protagonista. 

Klasni, spolni i širi društveni kontekst

I ne samo što će ta četiri pripovjedna rukavca na kraju spojiti na istom mjestu i u isto vrijeme te tako kreirati začudan i originalni finale, već će nas Layton na to pripremiti i portretirajući glavne junake tako da imaju vrlo jasnu zajedničku crtu - svi su na ovaj ili onaj način u svom okruženju gurnuti na marginu. Ruffalo mora trpjeti omalovažavanja na poslu jer pokušava raditi svoj posao umjesto da frizira statistiku.

Halle Berry je izmanipulirana na poslu i uskraćeno joj je partnerstvo, a u njezinim godinama perspektiva nije ružičasta. Pljačkaš s moralnim kodeksom Chrisa Hemswortha čudnovati je kljunaš među kolegama stoga ga se posrednik i pokušava riješiti.

Barry Keoghan svojim izgledom i ponašanjem signalizira da je njegova marginaliziranost sasvim drugačijeg karaktera, očito je riječ o luzeru iz nižih slojeva koji ne preže ni od čega kako bi konačno zauzeo istaknutije mjesto u ovoj kriminalnoj hijerarhiji.

Iako film daje jasan klasni, spolni i širi društveni kontekst u kojemu su ukotvljeni protagonisti filma, osnovni ton mu ipak osigurava naglašena moralistička potka koja će, uostalom, imati presudnu ulogu na razrješenje filma.

Ono što bi se u nekim drugim filmovima činilo banalnim pojednostavljivanjem ili staromodnim moraliziranjem, ovdje je nekako dobro uklopljeno i u likove i u priču. Ili smo, možda, jednostavno prezasićeni dobom ironije i nihilizma.

Layton za sada ne pokazuje izrazitije autorske ambicije niti uočljivije stilske osobitosti, no impresionira vještina kojom uspijeva ukrotiti vrlo kompleksnu priču i pohvatati njezine brojne socijalne, psihološke i emocionalne layere.

Layton uspijeva uspostaviti vlastiti ritam pripovijedanja, pomalo usporen i, zahvaljujući naglašenoj elektronskoj glazbi, hipnotički dojmljiv kako bi nas posve u uvukao u film i u njemu zadržavao punih 140 minuta, a da niti u jednom trenutku ne postane redundantan ili dosadan.

O ambicioznosti filma svjedoči i jaka glumačka ekipa u kojoj je daleko ispred svih sjajni Mark Ruffalo, koji je srećom upao u film zamijenivši Pedra Pascala. Jako su dobri i Halle Berry i Barry Keoghan, dok je Chris Hemsworth ipak klasa ispod.

Iako ga Netflix filmovima poput Extractiona pokušava pretvoriti u akcijsku zvijezdu, jer nikako da se pojave uvjerljivi mlađi nasljednici Stallonea, Schwarzeneggera i drugih veterana pred mirovinom, u zahtjevnijem kontekstu i zahtjevnijoj ulozi, on je tek podnošljiv, ne mnogo više od toga.

Tu ocjenu, međutim, ne prenosi na Autocestu zločina, koja je ipak mnogo više od solidnog krimića, riječ je o zanatski vještom, no istovremeno vrlo inteligentnom, slojevitom i napetom filmu, meni dovoljno.

Ocjena: 4/5