OSJETI se čovjek malenim dok prolazi pored sjajnih i visoko uzdignutih reflektora na zagrebačkoj Mladosti. Sportska akropola glavnog grada vrvi ljudima i automobilima navečer usred tjedna. Osim raznih treninga i rekreacija na rasporedu su bili i susreti Hrvatskog odbojkaškog kupa, u kojem su sudjelovale odbojkašice i odbojkaši Mladosti.

U takvom smo se ambijentu našli s Nikšom Prkačinom, čija je 18-godišnja kći Ana jedna od najboljih igračica Mladosti. Najdugovječniji kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije već dugo se ne eksponira u javnosti. Nakon sjajne igračke karijere, u kojoj je nastupao za Zadar, Split, Cibonu, Efes, Panathinaikos i Dinamo Moskvu, bio je ključan čovjek u vađenju Cibone iz ogromnih dugova.

Nakon toga radio je kao sportski direktor hrvatske reprezentacije, a tu je ulogu napustio krajem 2013. godine. Neke se umirovljene sportske zvijezde fizički zapuste i opuste kad prestanu trenirati, no 50-godišnji Prkačin izgleda kao da bi i sad na terenu mogao dati bar jednu dobru četvrtinu.

Palimo diktafon, a on pali bijeli Marlboro. Kroz plavičasti dim prodire dubok glas: "Znaš, pravi si novinar. Izbjegao sam u zadnjih pet godina valjda 500 intervjua i 20 podcasta. Ali bio si uporan i zato pitaj što god hoćeš." Pa smo i pitali.

Posljednji put kad ste se dirnuli u domaću košarku bilo je sredinom prošle godine. Tad ste htjeli opet pomoći Ciboni da se izvuće iz financijske krize.

Tako je. Stvarno mi je bilo žao Cibone i pokušao sam okupiti jedan skup ljudi, gospodarstvenika koji su mogli uložiti nešto novca u klub kroz sponzorstva i kroz par godina sanirati dug.

No pojavila se priča s nekim Indijcima koji su uložili veći novac, ali tražili su odmah povrat. Ja nisam mogao toliko novca skupiti u startu. Onda se pojavila priča s poduzetnikom Viktorom Dodigom, koji želi privatizirati Cibonu, tako da sam odustao.

Čime se onda danas bavite?

Zaradio sam nešto novca kroz svoju karijeru. Uložio sam većinu u turizam i neke poslove u Dubrovniku. Danas od toga živim.

Košarkaš ste iz grada vaterpola. Može se čuti da ste i solidan vaterpolist.

Recimo da sam bio dobar vaterpolist dok sam mogao plivati. Sad imam 50 godina pa više ne mogu. Dubrovnik ima tradiciju Divlje lige. To je svojevrsno prvenstvo kupališta u kojem se natječu ljudi koji su u nekom trenutku svog života trenirali vaterpolo. Zbilja je liga kvalitetna.

Dubrovnik je grad vaterpola i svi smo mi prošli kroz Jugovu školu. Ja ne igram zadnjih 10-15 godina, preuzimaju to neki novi klinci.

Grad gospara ujedno je i grad ne baš gosparskog sporta. Vaterpolo je vrlo grub i fizički naporan.

Dubrovnik je gosparski grad, ali je i grad sporta. Kad malo zagrebete ispod površine, ne radi se tu samo o vaterpolu. Jest da je to najpopularniji sport koji ima najveću tradiciju i jako puno osvojenih trofeja. Ako se ne varam, Jug je najtrofejniji klub u Hrvatskoj u svim sportovima. Dubrovnik je dao dosta dobrih košarkaša, odbojkašica, judaša, nogometaša...

Kako ste vi u takvom okruženju odabrali baš košarku?

Trenirao sam vaterpolo, ali imao sam sreću da mi je prvi susjed bio Milan Jejina, koji je prava legenda dubrovačke košarke. On je bio taj koji me nagovorio da dođem na trening košarke, bio mi je prvi trener. Tako je sve počelo.

Brzo ste napredovali i stigli u KK Split, koji se oprostio od svoje najbolje generacije u povijesti. Kako je bilo uskočiti na mjesto Dine Rađe?

Otišao sam najprije 1991. godine u Zadar, a nakon toga 1992. godine u Split. U to je doba Split bio izniman klub na razini Europe. Došao sam godinu dana nakon što su osvojili naslov prvaka Europe. Naravno da su očekivanja bila velika. Imali smo tad jako dobru ekipu i igrali smo u Euroligi.

Međutim, rat je napravio svoje. Kako u cijelom sportu, tako i u košarci. Gospodarstvo je bilo mrtvo i uprava kluba financijski nije mogla pratiti ambicije navijača. Zato je klub otišao na nešto niže grane.

Koju utakmicu posebno pamtite iz tog perioda u Splitu?

Igrali smo 1997. godine protiv Partizana na neutralnom terenu. Bio je to prvi susret hrvatske i srpske momčadi nakon rata. Svaki sportaš ima neke utakmice koje su mu obilježile karijeru i posebno mu se urezale u sjećanje. Meni je ta s Partizanom puno značila.

Partizan je imao stravično jaku ekipu, mislim da su ušli u polufinale Eurolige te godine. Pobijedili smo ih u obje utakmice na neutralnom terenu. Te su utakmice bile iznimno medijski popraćene, a prva me lansirala u ozbiljnu košarku. Odlično sam odigrao i odmah stekao dobar status. Nisam više sjedio na klupi kao dotad.

Jako dugo ste bili kapetan Hrvatske. Što za vas predstavlja uloga kapetana?

Kapetan se postaje sa statusom. Kad jednom postaneš kapetan, moraš napraviti baš veliku glupost da izgubiš taj status. Ljudi s godinama postanu zreliji. Nije slučajno da su kapetani uglavnom igrači s najviše iskustva. U novije vrijeme je postalo moderno da se za kapetana postave mlađi igrači. Time im se daje neka važnost.

Ali prije se nije postajalo lako kapetan. Morao si imati iskustvo i staž. Kapetan mora biti spona između trenera i momčadi. Bio sam kapetan manje-više gdje god sam igrao - u Ciboni, u Turskoj i reprezentaciji. Kapetan je osoba koja će treneru ukazati na propuste i loše stvari s igračke strane, a suigraču će ukazati s trenerske strane, bez da ugrozi drugu stranu.

To je vrlo osjetljivo. Ne smiješ suigrača ogovarati jer igraš s njim, a opet moraš treneru nekako dati do znanja da se on mora drugačije ponašati. Ali ne smiješ ispasti pizda prema tom suigraču ni pizda prema treneru. Ne smiješ ugroziti nikoga ako si pravi kapetan. Imaš velike ovlasti, ali i veliku odgovornost.

Vaša je reprezentacija na velikim natjecanjima osvajala šesta, sedma i 11. mjesta. Za današnje pojmove ti su rezultati odlični. No jeste li onda, u drugoj polovici devedesetih i kroz dvijetisućite, smatrali da su ti vaši rezultati neuspjeh?

Danas, kao košarkaški penzioner, mogu reći da smo nosili teret očekivanja i breme generacije koja je prije nas bila sjajna. Imali smo jako puno nesreće. Izgubili smo četiri četvrtfinala koja bi nas odvela u borbu za medalje.

Izgubili smo ih u samim završnicama. Bili smo uvijek među 7-8 najboljih momčadi u Europi. Na Olimpijskim igrama bili smo šesti. S današnjeg stajališta, to su bili dobri rezultati. Nažalost, nismo uspjeli zakačiti medalju i tu ostaje žal.

Tko vam je najdraži trener koji vas je vodio?

Od klupskih trenera izdvojio bih Vinka Jelovca, s kojim sam proveo dvije prelijepe godine u Ciboni. On je prije svega bio čovjek, a onda trener. Bez premca je on trener kojeg sam najviše volio u karijeri.

Proslavili ste se igrajući za Cibonu. Što najviše pamtite iz igračkih dana u zagrebačkom klubu?

Pamtim predivnu klapu. Generacijski smo bili bliski, čak i oni stariji su se spustili na naš nivo. Izlazili su s nama i družili se. Svakom je njegova mladost najbolji period života, ali ipak su još na prelasku u dvijetisućite godine igrači Cibone bili prepoznatljivi, igrala se Euroliga, bilo je lijepo biti košarkaš u to doba u Zagrebu.

Da ste danas igrač, biste li bili uspješni kao i prije? Biste li morali naučiti pucati trice, trčati brže, smršaviti?

Sportaši imaju stvarno jednu anomaliju. Svatko misli da je njegova generacija bila najbolja. Svako vrijeme nosi svoje. Jedan sam od igrača koji su igrali kad se košarka drastično mijenjala. Skratio se napad na 24 sekunde i skratila se trica, što na mene nije utjecalo jer sam igrao pod košem.

Dobro sam se aklimatizirao na nova pravila. Funkcionirao sam dobro i po starim pravilima i po novim. Košarka je danas brža nego što je bila. Igra se jednostrano. Prije je bilo više igrača koji su bili raznovrsni, mogli su igrati vani i unutra. Danas se sve svodi na pick and roll i atleticizam.

No moja generacija je bila fizički snažnija. Više smo išli u teretanu. Više se tuklo ispod koša, nije bilo kamera toliko, bila su dva suca, a ne tri. Igralo se prljavije. Naglasak je bio na snazi, a danas je na brzini. Mi smo ipak bili statičniji, sporiji.

Jeste li ikad htjeli otići u NBA ligu?

Imao sam pozive u NBA ligu. Ne u vrijeme drafta, nego dvije-tri godine poslije. Međutim, u to doba je NBA bio drugačiji nego danas. Tad je minimalac u NBA-u, koji sam ja mogao dobiti, bio 360 tisuća dolara po sezoni. Uzmu ti odmah pola zbog poreza, ostane ti 180 tisuća dolara za godinu dana. Puno isplativije mi je tad bilo igrati u Europi.

Mogao sam ići u Ameriku i zakačiti taj minimalac, ali nije mi to bilo zanimljivo. Danas je situacija drugačija. Najmanji NBA ugovor je veći od svakog ugovora u Europi. U moje doba nije bilo tako. U Europi su zvijezde dobro zarađivale, ali u NBA-u su za takve igrače davali minimalac.

Je li vam žao što nikad niste igrali u najjačoj ligi na svijetu?

Po prirodi sam čovjek koji ne žali ni za čim. Jednostavno o takvim stvarima ne razmišljam. Donosim odluke i s njima živim. Ne razmišljam jesam li pogodio ili sam promašio. Ne mislim samo tu na košarku, nego općenito na život. Lakše mi je tako živjeti, nego razmišljati s odmakom od nekoliko godina jesam li pogriješio ili nisam.

Proveli ste četiri godine u Efesu. Kakvo iskustvo nosite iz Turske?

Igrao sam u Efesu koji je u to doba bio možda i najorganiziraniji klub u Europi. Vjerojatno je i danas. To je druga dimenzija sporta. Dođeš iz Cibone, gdje imaš deset zaposlenih, u Efes, gdje ima deset oružara. Došao sam u trening kamp u Turskoj, koji je imao sve, od stana, automobila, pa sve do banke za igrače.

Nismo morali ići u grad u poslovnicu. Turci su sportski fanatici. Nisam imao priliku igrati za neki od najvećih turskih klubova - Fenerbahče, Bešiktaš ili Galatasaray. Igrao sam u Efesu, koji je njihov najbolji košarkaški klub, ali ipak ne pripada ovoj skupini jer nema toliko navijača.

Organizacija, ulaganje u sport, uvjeti života u Istanbulu u to doba... Stvarno su učinili da se mi sportaši osjećamo tamo dobro i razmišljamo samo o košarci. Sve osim treniranja i igranja nam je netko drugi rješavao.

Zvuči sjajno.

Sjajno je to za igrača, ali te i razmazi. U četiri godine nisam natočio gorivo u auto niti sam ga oprao. Nisam nijednom otišao na banku. Sve ti to radi netko drugi. Imaš čovjeka kojem kažeš da ti ode na banku i digne novac, imaš čovjeka kojem kažeš da ti ode natočiti gorivo. Drugačiji je mentalitet.

Turci su velika nacija koja je tada, polovicom 2000-ih, imala puno siromašnih ljudi. Imaju potpuno drugačiji mentalitet u odnosu na Hrvatsku. Kod nas, ako imaš kućnu pomoćnicu, svi će ti reći da si snob. To je uvriježeno mišljenje. A u Turskoj, ako imaš kućnu pomoćnicu, ti si nekome pomogao, zaposlio si ženu.

Ako nemaš kućnu pomoćnicu, onda si da ne kažem što, jer nikome ne pomažeš. Takva je tradicija u Turskoj. Nije to socijalna država kao Hrvatska. Ne možeš tamo od socijalne pomoći živjeti tri dana. Ali ako radiš i snalaziš se, uvijek ćeš raditi i zaraditi, makar i na crno. Ako nisi sposoban raditi, puste te da prosiš na ulici.

Jednu sezonu prije mirovine odigrali ste još za Cibonu, a onda ste krajem 2010. godine ušli u klub. Bio je tad u teškoj financijskoj situaciji, trebalo mu je spašavanje.

Ušao sam u klub na Božić 2010. godine. Dug Cibone bio je tad 107 milijuna kuna. Izašao sam za Božić 2012. godine, dug je bio 36 milijuna kuna. Bili smo prvaci, pobijedili smo Cedevitu u finalu. Tada se Milan Bandić dosta angažirao oko Cibone. Bilo mu je stalo do kluba.

Tražio je od nas, to jest od mene kao sportskog direktora, da budžet bude veći nego što je trebao biti. Ja bih smanjivao taj budžet, rušio bih ga skroz. Bili smo toliko dužni i bilo me strah obećavati igračima nekakav novac, a nisu plaćeni neki koji su igrali godinama prije.

Kad nekome daš 200 tisuća eura ugovor, kako da kažem nekome tko je igrao prije par godina da još uvijek mora čekati svoju lovu? U tom sam se periodu borio totalno kontra od svog posla. Svaki sportski direktor bori se da ima što veći budžet za svoju ekipu, a ja sam se borio da imam što manji budžet. 

Kakav je odjek vaš rad imao u javnosti?

Lakše je bilo prihvatiti javnosti da imaš jeftinu ekipu ako si dužan, nego da imaš skupu. Osim u slučaju Šarića. Kad smo ga kupovali, možda smo ga i preplatili. To sam učinio na svoj obraz jer sam znao da radimo dobru stvar. Znao sam da tu klub može zaraditi. I isplatilo se. Platili smo ga Zagrebu 550 tisuća eura, a prodala ga je Cibona za 1.2 milijuna. I osvojio je ABA ligu.

Nokautirali ste bivšeg košarkaša Sinišu Kelečevića 2012. godine nakon utakmice finala prvenstva između Cedevite i Cibone. Bili ste tad sportski direktor Cibone, a on menadžer jednog od bivših igrača Cibone, s kojim je klub ima zakonski spor. Kako danas gledate na taj incident i jeste li se zbog njega povukli s funkcije u Ciboni?

Pričao sam već da ti neke utakmice obilježe karijeru. Isto tako, i neki događaji znaju ostaviti traga. Žao mi je što se to dogodilo i žao mi je što sam ga udario. Volio bih da nisam to napravio, ali ne bježim od svoje odgovornosti. 

Jeste li imali velikih problema zbog toga?

Nisam, moram biti iskren. Siniša je stvarno tu reagirao korektno prema meni. Nije me teretio on, teretila me država po službenoj dužnosti jer se incident dogodio na utakmici. Nisam zbog toga ni otišao iz Cibone.

Tvrdoglav sam. U tom trenutku mi je bila puna kapa tog posla. Ali kad su svi rekli da trebam otići, ja baš nisam htio tada. Rekao sam da ću otići kad ja hoću. Da su šutjeli i da me nisu prozivali, vjerojatno bih se sam povukao. Ali ponos mi nije dozvolio. Povukao sam se par mjeseci kasnije.

Bili ste nakon odlaska iz Cibone neko vrijeme i sportski direktor reprezentacije. Hrvatska je te 2013. godine igrala polufinale Eurobasketa. Smatrate li da ste imali velik utjecaj na tu momčad?

Tu ulogu u reprezentaciji odradio sam s guštom jedno ljeto. Cilj mi je bio pripremiti ekipu za Svjetsko prvenstvo. Ne želim glorificirati svoju ulogu u uspjehu na Eurobasketu. Nemam ja tu neke zasluge. Mogu reći samo da su mi se odazvali gotovo svi, to je bio moj posao. Odazvali su mi se dečki s kojima sam igrao.

Danas bi me drugačije gledali igrači koji nisu sa mnom dijelili svlačionicu. Uzimam za primjer Krunu Simona i Luku Žorića. Oni su voljeli igrati za Hrvatsku. Bila je to jedna od posljednjih ozbiljnih momčadi Hrvatske. Ne zaboravimo da je nakon toga Aco Petrović imao dobru momčad na Olimpijskim igrama.

Pretkvalifikacije su ovih dana normalna stvar za hrvatske košarkaše. Zašto?

Prije 20 godina imao si Cibonu u kojoj je igralo deset Hrvata i dva Amerikanca. I igrala je Euroligu s ozbiljnim budžetom. I svake godine od nas deset Hrvata iz Cibone dva najbolja bi se prodala, a dva nova bi došla i stasavala. U svakom trenutku si imao deset ili dvanaest ozbiljnih igrača, koji igraju na ozbiljnom nivou u Europi.

Nivo pravi igrače. Postojao je pot od dvadesetak igrača koji su imali značajne uloge u euroligaškim ekipama. Onog trena kad je Cibona izgubila Euroligu, sve se to izgubilo. Uzmite Gvardiola u nogometu. Otišao je iz Dinama u Leipzig, s kojim je igrao Ligu prvaka.

Od tamo je otišao u Manchester City, jedan od najboljih klubova na svijetu. Dobio je priliku u Leipzigu jer je u Dinamu pokazao da može igrati u Ligi prvaka, na tom nivou. Mi ne znamo može li najboji igrač Cibone igrati na razini Eurolige i zato ga nitko neće kupiti. Da je Gvardiol igrao za Hajduk, on nikad ne bi završio u Leipzigu.

Završio bi u Varšavi pa bi išao u nekakvu Benficu pa bi onda možda u Manchester City. Taj put bi trajao pet godina, a ne dvije. Isplivao bi on jer je ekstra klasa. Ne bi ni u reprezentaciji dobio priliku da je igrao na nižem nivou. Problem hrvatske košarka je što nemamo ozbiljan klub u Europi.

Bili ste cimer s Damirom Markotom, koji je pričao kako ste ga slali po burek kad ste bili na pripremama.

Pa neću valjda ja ići po burek? Damir Markota je bio moj cimer u reprezentaciji od onog trenutka kad se Matej Mamić ozlijedio. Onda sam dobio Šveđu za cimera. Bilo je svega. Markota je imao tad 18 godina, a ja 30. Pričamo o periodu u kojem sam već bio jedan od najstarijih u reprezentaciji.

Bila je to ekipa koja je dobro funkcionirala zajedno. I mlađi i stariji. U svakoj momčadi ljudi se druže po tome kakve interese imaju. Netko voli popiti kavu, netko voli zapaliti cigaretu, netko voli izaći... Bili smo jako dobra klapa i kvalitetno se družili. Ako bi jedan bio ugrožen, svi bismo za njega skočili ako treba.

Mislite li da biste bili bolji igrač da niste pušili cigarete?

Ne da mislim, nego znam da bih bio bolji. Nikad nisam u životu pio alkohol i nisam baš puno izlazio. Cigarete su jedini porok koji me pratio kroz cijelu karijeru. Ne želim sad savjetovati mladim igračima da ne puše cigarete, a ja pušim dvije kutije dnevno. Loša je to navika za sportaše. Ali ne želim biti licemjer.

Jednom su me zvali da se pojavim u reklami koja je promovirala prestanak pušenja. Odbio sam ih jer pušim. Kako da ja budem u reklami kad i sam pušim? Onda sam kasnije vidio da je Goran Bare bio u toj reklami. Našli su mi zbilja dobru zamjenu.

Tko vam je najbolji košarkaš današnjice?

Teško mogu pričati o NBA ligi jer je ne pratim toliko. Mogu reći da mi je od hrvatskih igrača Ivica Zubac trenutno broj 1. Stvarno je velik pomak napravio u karijeri. Bio je još dijete kad sam ga doveo u Cibonu, vjerovao sam u njega i vidite da je napravio karijeru vrijednu divljenja.

Što se tiče Europe, Hezonja se pretvorio u zrelog košarkaša koji nosi Real Madrid. Dario Šarić bi mogao igrati jako dobro u Europi kroz narednih četiri-pet godina. On će obilježiti europsku košarku ako pogodi dobar klub. Šarić je podcijenjen igrač, u NBA ligi nije dobio pravu priliku koju igrač te kvalitete zaslužuje. Siguran sam da je pobjednik i jak karakter, nije mu kasno da to pokaže u Europi.

Pratite li neki sport osim košarke i imate li omiljeni klub?

Pratim nogomet. Ne navijam ni za koga. Po vokaciji sam nekakav dinamovac, ali nisam onaj zagriženi navijač. Pratim i američki nogomet. Pratim, naravno, i žensku odbojku zbog kćeri.