BIVŠA ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić gostovala je sinoć u RTL Direktu. Govorila je o tome kakve će posljedice rat u Iranu imati za svijet.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Vjerujete li da je Iran stvarno spremao napad na Ameriku, kao što tvrdi američki predsjednik Donald Trump?

Naravno da Iran nije spremao napad na Ameriku, ali razlozi su se u nekoliko dana mijenjali, gotovo svaki sat se nešto novo događalo.

Jedan je razlog bio taj, a bio je i razlog da bi Iran "u roku od 100 dana imao atomsku bombu", bio je i razlog da "pomognemo demonstrantima koje ubijaju po cesti i nad kojima provode smrtne kazne", što je i samom Trumpu bilo dovoljno apsurdno da je od toga vrlo brzo odustao.

Međutim, najbliže istini čini se ono što je rekao ministar vanjskih poslova Marco Rubio: "Mi smo znali da će Izrael napasti, pa smo se onda i mi uključili, zato što smo znali da ćemo, ako Izrael napadne, i mi trpjeti posljedice." Time je rekao da je zapravo Izrael vodio, odnosno na neki način gurnuo Ameriku, odnosno Donalda Trumpa u taj rat.

Trump je prvo rekao da će rat biti brzo gotov, a par sati kasnije rekao je da su tek počeli.

I onda je rat praktički gotov. Međutim, nakon toga izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je da rat uopće nije gotov, da nisu ni blizu toga. Za razliku od Trumpa, Netanyahu de facto ima cilj. On zna što mu je cilj. Kao što je sam rekao, taj rat sanja već četrdeset godina. I sad je konačno došlo do toga.

Njegov cilj je da od Irana napravi slabe, propale države, takozvani failed state, kao što je, recimo, učinio od Libanona, koji onda bombardira kad god mu se učini da se tamo događa nešto što je protiv interesa Izraela. Trump ne zna što je cilj. On ne zna točno zbog čega je u ratu, a to je dosta opasno jer ne znaš kad si postigao cilj i kad je kraj. Govorio je da je cilj promjena režima.

Promjena režima se nije dogodila, sada je sin ajatolaha novi vrhovni vođa.

I sam Trump rekao je da bi za njega idealni scenarij bio venezuelanski scenarij, onaj s Delcy Rodriguez, odnosno da režim ostane isti, a da se samo ključna osoba makne. Ključnu osobu ubili su prvog dana i smatrali su da su time taj problem skinuli s dnevnog reda.

Međutim, sada nakon Hameneija, dakle starog ajatolaha, imaju mladog Hameneija, koji je po svim opisima još puno radikalniji i ekstremniji, a naročito je vjerojatno sada neskloniji bilo kakvim dogovorima, nakon što su mu u tim napadima ubijeni otac, žena i dijete.

Trump za napad na školu za djevojčice u kojoj je poginulo 175 ljudi krivi Iran, iako imamo video i satelitske snimke na kojima se jasno vidi da ih je razorio američki Tomahawk, na što on kaže da i druge zemlje imaju Tomahawk.

To je baš strašno i cinično, a nama dosta blisko jer jako podsjeća na vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Kad su ljudi ubijeni u napadu na Markale, na tržnicu za vrijeme opsade Sarajeva. I kad je onda interpretacija bila da su oni sami sebe ubili, odnosno da su sami na sebe pucali. Tada je to bilo, naravno, užasno.

Ali tada mi se činilo da je to zadnji trzaj nekog starog režima, nekog vremena koje upravo prolazi. Iz današnje perspektive, ako usporedite taj slučaj s ubojstvom tih djevojčica i napadom na školu, to izgleda više kao najava onoga što će tek doći, kao najava budućnosti koju danas živimo.

Kako biste ocijenili odgovor Europe? Jedino je Pedro Sanchez, španjolski premijer, imao hrabrosti reći da je ovaj rat nelegitiman te je kritizirao Trumpa.

Europa je, rekla bih, ako gledamo srž, dakle ključnu Europu, bez obzira na to što nisu svi u Europskoj uniji, Francuska, Njemačka i Velika Britanija. Europa je, mislim, razumjela i javno rekla da razumije, nakon incidenta s prisvajanjem Grenlanda od strane Trumpa, da Amerika nije saveznik.  Ali Europa još nema dovoljno snage ni koordinacije.

Ima bogatstva, bez daljnjega, ali nema koordinacije, ni vojne ni političke, da se odupre Americi i zbog toga taktizira i pokušava dobiti na vremenu. Potpuno je jasno da Europa, mislim, ne odobrava to što se događa, ali rekla bih da u ovom trenutku procjenjuje da nema ni snage ni koordinacije da se tome odupre. Europa ovdje ima svoju ulogu, po mom mišljenju, jer nitko ne razmišlja o danu poslije.

Amerikanci svakako ne razmišljaju o tome što će biti s Bliskim istokom, s Iranom, s državama Zaljeva kad rat završi. To netko mora osmisliti. U ovom trenutku, ako Europa nije dovoljno snažna vojno, u tom projektu svakako mora sudjelovati. Po mom mišljenju, taj projekt mora zajedno s partnerima na Bliskom istoku i voditi.

Tko je najveći pobjednik ovog rata, a tko je najveći gubitnik? Je li u pravu predsjednik Europskog vijeća koji kaže da je Rusija pobjednik?

Mislim da je Putin apsolutno pobjednik. Htjela sam reći Rusi, ali jadni Rusi nisu ni u čemu pobjednici, oni već stoljećima trpe razne vrste poludjelog diktatora. Ali Putin je apsolutno pobjednik. Najveći gubitnik su prodemokratske snage u Iranu.

Ti su ljudi de facto izdani na više načina i od jednog režima koji se, koliko god bio pod pritiskom i napadom, homogenizirao, pa se i društvo sigurno homogeniziralo, što je naprosto ljudski i psihološki razumljivo.

Drugi red gubitnika su države Perzijskog zaljeva, a treći, rekla bih, Amerika. Jer su incidentom oko Grenlanda i govorom potpredsjednika Vancea u Münchenu prošle godine narušili, da ne kažem izgubili, europske saveznike, a ovim su izgubili saveznike u Perzijskom zaljevu, kao što su Saudijska Arabija, Emirati i Oman.

Ne u tom smislu da su oni s njima u ovom trenutku u sukobu, ali svatko od njih zna pročitati signale koji su ovdje na dnevnom redu, a to je: ako se ovo može dogoditi Iranu s 92 milijuna ljudi, zašto se pod nekim drugim okolnostima ne bi moglo dogoditi i nama.

Biste li rekli da je ovo ekonomski rat?

Ne, ne bih rekla. Mislim da to apsolutno nije ekonomski rat, nije rat koji se vodi zbog nafte, nije rat koji se vodi zbog ekonomskih razloga, ali je apsolutno rat koji će imati velike ekonomske posljedice, i to za gotovo svakog čovjeka na planeti, jer će cijene nafte porasti. U ovom trenutku između 25 i 30 posto svjetske nafte ne ide nigdje.

Katar je potpuno zaustavio proizvodnju. Saudijska Arabija proizvodi pola, a Emirati 20 posto od onoga što su proizvodili. I ništa ne ide kroz Hormuški tjesnac. To nije samo cijena goriva i nafte. To je cijena hrane, kruha, mlijeka. To je sve, jer je taj energent u svemu.

Treba li strahovati od trećeg svjetskog rata?

Mislim da ne. Jer svjetski ratovi obično izbijaju između velikih sila, a ova tri velika diktatora, Trump, Putin i Xi, odlično se slažu. Dakle, između njih neće biti nikakvog rata, koliko ja vidim. Ali ono od čega trebamo strahovati jest niz regionalnih, takozvanih malih ratova, a kao što znamo, za one koji sudjeluju u njima nema puno razlike između svjetskog i malog rata. Ako ste uključeni u taj rat, jednako je grozan.

Bi li Trump mogao brzo odustati od rata?

Sigurna sam da on, i po tome što govori, recimo da je sam rekao da je praktički završio taj rat, sada traži način kako da se iz toga izvuče. Međutim, ima partnera Netanyahua, izraelskog premijera, koji vjerojatno procjenjuje da je ovo zadnja prilika da uništi Iran ili ga barem toliko oslabi da postane neka vrsta propale države.

Njemu je jasno da je i u Americi javno mišljenje, naročito među mladim ljudima, nakon Gaze, nakon Libanona i sad nakon Irana, okrenulo leđa Izraelu kao što to nekad nije bio slučaj.

I u tom smislu vjerojatno više nikada neće biti ovakve prilike da se Iran potpuno, ako ne uništi, onda onesposobi za funkcioniranje kao država. Sada je pitanje samo ima li Trump sposobnosti, snage i načina da se iz toga izvuče, jer Izrael taj rat ne može voditi bez Amerikanaca.