NEDAVNO je govor kanadskog premijera Marka Carneya na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu postao viralan. U tom govoru opisao je trenutno stanje međunarodne politike i geopolitičke situacije, s naglaskom na potrebi zadržavanja, ili ponovne obnove, savezništva unutar kolektivnog "zapadnog svijeta".

Galerija

Taj je govor bio svojevrsna reakcija na trenutna globalna zbivanja u kojima se SAD pod Donaldom Trumpom, kao lider tog zapadnog svijeta, sve više odmiče od starih saveznika u Europi, ističući nedostatke multilateralizma i globalnog zapadnog partnerstva. Ta je politika posve u skladu s ideologijom "America first", trumpizma i novih republikanaca, na što je Carney reagirao.

Dva govora, dvije vizije Zapada

S druge strane, Marco Rubio, američki ministar vanjskih poslova i jedan od predstavnika te politike "America first", na Minhenskoj je sigurnosnoj konferenciji održao govor koji na prvi pogled zapravo ima dosta dodirnih točaka s Carneyevim. I on je naglasio važnost američko-europskog savezništva, odnosno "svezapadnog" partnerstva.

Razlika je u tome što drugačije vidi odnos između Amerike i Europe, odnosno ulogu jednog zapadnog saveznika u odnosu na drugog. Rubio, za razliku od Carneya, nije toliko pozornosti posvećivao međunarodnom pravu, odnosno poretku koji počiva na pravilima globalne suradnje, niti potrebi za multilateralizmom, nego je pod egidom "svezapadnog" savezništva izrazio, u blažoj varijanti svojeg govora, žal za starim imperijalističkim poretkom, a u grubljoj varijanti napao nasljeđe zapadnog svijeta stvoreno na temeljima rezultata Drugog svjetskog rata. Slično je prošle godine učinio i Trumpov potpredsjednik J. D. Vance.

Velik dio Zapada podržao američko-izraelski rat protiv IRana

Nakon toga uslijedio je napad Izraela i SAD-a na Iran. Većina "zapadnih saveznika" iz Europe podržala je, makar često s oprezom, taj napad, izuzev Španjolske čiji je premijer Pedro Sanchez nedvosmisleno osudio akcije Amerike i Izraela.

Dok po pitanju rata u Ukrajini i Gazi prevladavaju podijeljenija razmišljanja među zapadnim saveznicima, čini se da prema ovom napadu na Iran prevladava puno jedinstveniji stav, i to u obje varijante, bilo Carneyevoj, po kojoj hegemonijski poredak mora biti zasnovan na multilateralizmu i liberalnoj demokraciji, bilo Rubiovoj, koja naglašava "civilizacijski" primat kako bi uskrsnuo stari imperijalizam.

Kontradikcije zapadnog savezništva

Rubio je, naravno, podržao napad svoje zemlje i Izraela, no isprva se izmotavao tvrdnjom da se pretpostavljalo kako će Izrael napasti, a kasnije je rekao da je to bila Trumpova odluka. Carney je djelomično podržao napad na Iran, u smislu "stajanja uz saveznike", što se u potpunosti uklapa u njegov govor o budućnosti Zapada. Rekao je i da eskalacija tog rata predstavlja još jedan primjer sloma međunarodnog poretka.

Time je zapravo kazao kako se još uvijek postojeći hegemonijski poredak suočava s unutarnjom kontradikcijom: postoje misije u kojima zapadni saveznici moraju biti zajedno, ali one su same po sebi takve da ruše međunarodni poredak. Prema tome, teško je istovremeno braniti multilateralizam i međunarodno pravo te zagovarati jedinstvo Zapada kao takvo. Nekoć možda nije bilo teško, mada je i to upitno, danas sigurno jest.

Obojica, i Carney i Rubio, na konkretnom su primjeru potvrdili ono što su ranije načelno govorili. Zapad može biti hegemon u svijetu uz poštivanje standarda međunarodnog prava i multilateralizma, što je Carneyeva pozicija, ali to nas neizbježno dovodi u kontradikcije.

Ili pak Zapad može biti hegemon u svijetu posve po svojoj volji, po "civilizacijskoj misiji", što je Rubiova pozicija, ali to razara međunarodni poredak utemeljen na "vrijednostima Zapada", ako pod njima podrazumijevamo liberalnu demokraciju, ljudska prava i multilateralizam.

Iran kao ogledalo svih intervencija

Obje vizije, prožete nerješivim kontradikcijama, međusobno se približavaju upravo na slučaju Irana. Pojednostavljeno, neposlušnu islamsku teokraciju valja srušiti, a pitanje je samo nijanse koliko pri tome treba poštovati međunarodno pravo, držati do multilateralizma i odnosa s ostalim saveznicima te što uopće postaviti kao alternativu. Malo istinskih promjena može doći "izvana", bilo iz zabrinutosti za ljudska prava, bilo iz čiste "civilizacijske misije".

U tom smislu, rezultati obiju politika na kraju dana vjerojatno su isti: potencijalno još jedna zemlja razorena iznutra, podijeljena na vjerske i političke frakcije, na rubu građanskog rata, s uništenim gospodarstvom i društvom. To je uglavnom priča koja prati sve američke intervencije na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, neovisno o tome jesu li ih predvodili demokrati ili republikanci.

Trumpizam je samo grublja verzija onog što SAD radi već dugo

Trumpizam je u praksi samo grublja verzija, i nešto prilagođenija svijetu u kojemu Amerika više nije pobjednica globalizacije, svake dotadašnje republikanske politike.

Pa kad imamo urušavanje postojećeg poretka koji se svim silama, ali sve manje uspješno pokušava obraniti, a zapravo samo proizvodi kontradikcije, te kada se kao alternativa nadvija nešto već davno viđeno i nikako pravedno, imperijalizam s prijelaza 19. u 20. stoljeće, onaj koji je doveo do Prvog svjetskog rata, nije li možda konačno vrijeme da uključimo malo više političke imaginacije i osmislimo nešto novo, nešto što još nismo isprobali? Ili je Iran tek jedan u nizu mnogih iranâ kojima ćemo svjedočiti?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala