NEDAVNI napadi na postrojenja za desalinizaciju u Perzijskom zaljevu izazvali su strah od eskalacije sukoba usmjerenog na najranjiviju točku regije - opskrbu pitkom vodom. Nakon što je Iran optužio SAD za napad na svoje postrojenje, a Bahrein potom prijavio udar na vlastitu infrastrukturu pripisujući ga Iranu, činilo se da je regija na rubu opasne spirale. No, napadi su iznenada prestali, otvarajući pitanje zašto nijedna strana nije nastavila gađati kritičnu infrastrukturu, piše The Guardian.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Upozorenje staro četiri desetljeća

Još 1983. godine američka Središnja obavještajna agencija (CIA) utvrdila je da najvažniji resurs u Zaljevu nije nafta, već desalinizirana pitka voda. U tadašnjem izvješću stoji kako bi se gubitak jednog postrojenja mogao pretrpjeti, no da bi "uspješni napadi na nekoliko postrojenja u najovisnijim zemljama mogli izazvati nacionalnu krizu koja bi mogla dovesti do paničnog egzodusa i građanskih nemira".

Kao najveću prijetnju vodoopskrbi u regiji CIA je tada označila Iran. Četiri desetljeća kasnije, svijet je prošle subote s napetošću pratio događaje kada je iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi optužio SAD za "očit i očajnički zločin" nakon napada na postrojenje za desalinizaciju na otoku Qeshm u Hormuškom tjesnacu.

"SAD je postavio ovaj presedan, a ne Iran", izjavio je. Sjedinjene Države odbacile su odgovornost za napad. Već sljedećeg dana, s druge strane Zaljeva, Bahrein je objavio da je jedno od njegovih postrojenja pogođeno, a kao krivca naveo je "iransku agresiju".

Ovisnost o pretvaranju morske vode

Pitka voda oduvijek je bila dragocjena u Zaljevu. Količina padalina na Bliskom istoku je niska i nepredvidiva, a većina zemalja nema velikih stalnih rijeka koje bi zadovoljile njihove potrebe. Povijesno se regija snalazila crpljenjem iz ograničenih podzemnih zaliha.

Međutim, s rastom naftne industrije od 1950-ih, potražnja je ubrzo premašila ponudu, iscrpivši podzemne rezervoare. Brzorastuće zemlje regije bile su prisiljene okrenuti se desalinizaciji - procesu pretvaranja morske vode u pitku.

Prema posljednjim podacima, 70 % pitke vode u Saudijskoj Arabiji dobiva se iz postrojenja za desalinizaciju. U Omanu taj udio iznosi 86 %, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 42 %, a u Kuvajtu čak 90 %.  Čak se i Izrael, koji ima pristup rijeci Jordan, za polovicu svoje pitke vode oslanja na pet velikih obalnih postrojenja.

Bliski istok čini otprilike 40 % svjetske proizvodnje desalinizirane vode, s ukupnim kapacitetom od gotovo 29 milijuna kubičnih metara dnevno."U nekoliko zaljevskih država, moderni gradovi jednostavno ne bi mogli funkcionirati bez toga", rekao je Nima Shokri, direktor Instituta za geohidroinformatiku na Tehnološkom sveučilištu u Hamburgu.

Posljedice napada

Stručnjaci ističu da se ova ključna strukturna slabost može iskoristiti protiv arapskih susjeda Irana. "Ciljanje postrojenja za desalinizaciju moglo bi brzo stvoriti nestašice vode u nekoliko zaljevskih država", kazao je Shokri.

"Mnogi gradovi ovise o malom broju velikih obalnih postrojenja, što znači da bi uspješan napad mogao prekinuti opskrbu pitkom vodom u roku od nekoliko dana. Za razliku od naftnih postrojenja, ova se postrojenja ne mogu lako zamijeniti ili brzo popraviti. U ekstremnim slučajevima, vlade bi mogle biti prisiljene na racioniranje vode za cjelokupno urbano stanovništvo."

Oštećenje postrojenja imalo bi i teške ekološke posljedice. Organizacija Conflict and Environment Observatory upozorava da bi napadi mogli dovesti do ispuštanja opasnih kemikalija, uključujući natrijev hipoklorit, željezov klorid i sumpornu kiselinu.

Iranska suzdržanost

Ipak, od napada dronom na Bahrein u nedjelju nije zabilježen nijedan novi udar na postrojenja. Shokri smatra da bi se moglo raditi o "strateškoj suzdržanosti". "Postrojenja za desalinizaciju ključna su civilna infrastruktura i napad na njih nosi rizik od ozbiljnih humanitarnih posljedica", rekao je.

"Eskalacija napada na vodne sustave mogla bi izazvati međunarodnu osudu i potencijalno proširiti sukob." Iako manje ovisan o desalinizaciji, i Iran se suočava s ozbiljnim problemima s vodom. Zemlja se godinama bori sa sušom, koju su, slažu se stručnjaci, znatno pogoršale klimatske promjene.

"Iran se već suočava s ozbiljnom nestašicom vode zbog suše, prekomjernog crpljenja podzemnih voda i smanjenja protoka rijeka", objasnio je Shokri. Osvetnički napadi na vlastitu vodnu infrastrukturu mogli bi samo pogoršati te poteškoće.

Problemi s nestašicama

"Oštećenje rezervoara, crpnih stanica ili postrojenja za pročišćavanje moglo bi produbiti postojeće nestašice." U izvješću CIA-e iz 1983. navodi se da je Teheran obećao svojim arapskim susjedima da neće napadati njihova postrojenja. Ostaje neizvjesno hoće li to obećanje vrijediti i danas.

Nakon što je američki ministar obrane Pete Hegseth u utorak zaprijetio "najintenzivnijim danom napada" u dosadašnjem ratu, predsjednik iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf poručio je da će Iran usvojiti pristup "oko za oko". "Ako započnu rat protiv infrastrukture, mi ćemo bez sumnje ciljati njihovu infrastrukturu", rekao je.