KUBA ulazi u najpresudnije razdoblje od raspada Sovjetskog Saveza. Produbljujuća gospodarska kriza, česti nestanci struje, masovno iseljavanje i rastuće nezadovoljstvo spojili su se s još jednim ključnim razvojem događaja, izravnim pregovorima s Amerikom o budućnosti otoka.

Kriza se sve više oblikuje kroz agresivniji pristup Washingtona. Američki državni tajnik Marco Rubio, koji je kubanskog podrijetla, vodi pregovore s havanskim vlastima, istodobno nadzirući kampanju pritiska usmjerenu na iznuđivanje političkih i gospodarskih ustupaka.

„Sustav se mora dramatično promijeniti jer je to jedina prilika za poboljšanje kvalitete života građana“, izjavio je Rubio prošlog mjeseca.

Predsjednik Donald Trump izjavio je u ponedjeljak da očekuje „preuzeti Kubu“, opisujući je kao „oslabljenu naciju“ nakon potpunog kolapsa elektroenergetske mreže uzrokovanog naftnom blokadom. Još ranije je upozorio da se kubanska revolucija suočava s najvećim izazovom dosad.

Veliki pritisak Trumpove Amerike

Pritisak na Kubu dolazi nakon uklanjanja venezuelskog čelnika Nicolása Madura, ključnog opskrbljivača naftom za Havanu, te u trenutku kada SAD pojačava sukob s Iranom nakon ubojstva vrhovnog vođe Alija Khameneia u zračnom napadu.

Prema izvorima The New York Times, američki dužnosnici zagovaraju smjenu kubanskog predsjednika Miguela Díaza, iako zasad ne traže potpunu promjenu režima. Cilj je, čini se, kontrolirana transformacija nalik pokušajima u Venezueli, ali bez potpunog kaosa.

Kuba se možda neće urušiti preko noći, no sve više djeluje kao trenutak u kojem postojeći sustav prestaje funkcionirati kao prije. Model koji je izgradio Fidel Castro, snažna državna kontrola uz vanjsku potporu, slabi već godinama. Sada, bez venezuelske pomoći i uz rastući američki pritisak, taj model počinje popuštati.

To ne znači nužno kraj komunističke vlasti odmah, ali ukazuje na kraj Kube kakva je postojala desetljećima: stabilne, centralizirane države koja je barem minimalno osiguravala potrebe stanovništva.

Newsweek donosi tri moguća scenarija razvoja događaja:

Kontrolirana smjena na vrhu

Najizgledniji scenarij zasad je promjena vodstva uz očuvanje sustava. Díaz-Canel i drugi stariji dužnosnici povezani s Castrovim razdobljem mogli bi biti uklonjeni kroz pregovore.

SAD signalizira da bi takav potez mogao otvoriti put gospodarskim reformama. Ipak, ključne strukture moći – Komunistička partija, vojska i državne kompanije – vjerojatno bi ostale netaknute.

Kao potencijalni nasljednik spominje se premijer Manuel Marrero Cruz, tehno-kratski profil povezan s turističkim sektorom i vojnim poslovnim krugovima. Među opcijama je i potpredsjednik Salvador Valdés Mesa, predstavnik kontinuiteta.

Moguće je i da vlast preuzme netko iz vojnog vrha ili bliskog kruga Raúl Castro, nudeći ograničene reforme uz očuvanje sustava – model bliži Vijetnamu nego stvarnoj demokratskoj tranziciji.

Nagli slom i prijelaz prema demokraciji

Drugi scenarij je nepredvidljiviji: političko otvaranje potaknuto nemirima ili potpunim gospodarskim kolapsom.

Američka naftna blokada drastično je smanjila opskrbu gorivom, što je paraliziralo gospodarstvo i izazvalo nestašice te sve češće prosvjede. Ako pritisak nadvlada državu, mogla bi uslijediti brza tranzicija.

No za razliku od istočne Europe 1989., Kuba nema organiziranu opoziciju spremnu preuzeti vlast. Među vidljivijim disidentima su José Daniel Ferrer i umjetnik-aktivist Luis Manuel Otero Alcántara, dok bi se iz egzila mogla vratiti María Payá.

Postoji i mogućnost hibridnog modela, privremena vlast reformista uz potporu vojske, koja bi organizirala izbore, slično tranzicijama u Španjolskoj i Latinskoj Americi.

Rizici su veliki: iskustva Venezuele i Irana pokazuju da pritisak izvana može dovesti do dugotrajne nestabilnosti, a ne nužno demokracije.

Sporo propadanje i masovno iseljavanje

Treći scenarij već je u tijeku: postupno slabljenje države.

Režim opstaje, ali zemlja dodatno slabi bez venezuelske nafte. Havana se sve više oslanja na potporu Rusija i Kina, no njihova pomoć nije dovoljna za stabilizaciju.

Rezultat je sustav koji formalno traje, ali se iznutra prazni. Država gubi kapacitete, javne usluge slabe, a stanovništvo se sve više oslanja na doznake iz inozemstva i neformalno tržište. To nije nagli slom, već dugotrajno propadanje.

Washington odlučuje o sljedećem potezu

Daljnji razvoj događaja ovisit će jednako o Washingtonu kao i o Havani. Administracija predsjednika Trumpa, uz ključnu ulogu Rubija, jasno nastoji iznuditi reforme kroz gospodarski pritisak.

Kao i u drugim slučajevima, SAD pokazuje spremnost koristiti financijske poluge za političke ciljeve – strategiju koja se sada primjenjuje sve intenzivnije.

Sve upućuje na to da opstanak komunističke Kube u obliku kakav je postojao desetljećima postaje sve manje vjerojatan. Pitanje više nije hoće li se sustav promijeniti, nego što će ga zamijeniti – i koliko će ta tranzicija biti bolna.