MARKO LIVAJA (32) je golom Vukovaru u prošlom kolu SuperSport HNL-a došao do brojke od 101 gola u dresu Hajduka, što je ostvario u nešto više od pet godina, odnosno u 195 utakmica. Omiljena Hajdukova "desetka" 88 golova postigla je u SuperSport HNL-u, 12 u Kupu i jedan u europskim natjecanjima.

Koliko je teško dosegnuti troznamenkasti učinak, pokazuje podatak da je Livaja tek osmi igrač u 115 godina dugoj povijesti Hajduka sa sto i više golova. Na vrhu ljestvice je nedostižni Frane Matošić s 211 pogodaka (računajući samo golove u službenim utakmicama), a iza njega slijede Leo Lemešić (173), Petar Nadoveza (124), Zlatko Vujović (121), Slaviša Žungul (109) i Bernard Vukas (107).

Livaja je tako šest golova udaljen od dostizanja Vukasa, legendarnog igrača iz pedesetih godina prošlog stoljeća koji je prema mišljenju mnogih simpatizera Bijelih najbolji igrač kluba u povijesti. Vukas je uz suigrača Matošića jedina osoba koja ima spomenik na Poljudu. Hajduku je ove sezone preostalo devet utakmica i nije nemoguće da Livaja golgeterskim učinkom ubrzo prestigne legendarnog Bajdu.

Tko je Bernard Vukas?

Bernard "Bajdo" Vukas jedan je od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena i po mnogima najbolji u razdoblju prije uspostave Republike Hrvatske. Rođen je 1. svibnja 1927., a preminuo je 4. travnja 1983. godine. Rođen u Zagrebu, na Trešnjevci, u radničkoj obitelji podrijetlom iz sela Vugrovec kod Sesveta, karijeru je započeo u lokalnim klubovima.

Prve nogometne korake napravio je 1938. godine u klubu HŠK Concordia, godine 1945. prešao je u FD Amater, a 1946. u NK Zagreb. Nogometnu besmrtnost stekao je u dresu Hajduka za koji je nastupao u dva navrata – od 1947. do 1957. te ponovno od 1959. do 1963. godine.

Za splitski klub ukupno je odigrao 615 utakmica i postigao 300 pogodaka (107 golova u 304 službena nastupa), slavnu generaciju koja je osvojila tri naslova prvaka Jugoslavije. Kao krilni napadač činio je ubitačan tandem s Matošićem, najboljim strijelcem u povijesti kluba.

On i Frane Matošić bili su nezaustavljivi

Njih dvojica bili su udarne igle ekipe koja je 1950. godine osvojila naslov prvaka države bez ijednog poraza, a s klupe ih je vodio legendarni Luka Kaliterna. Iste te godine nastala je i najstarija navijačka skupina u Europi – splitska Torcida. 

Vukas je u Splitu bio živuća legenda i prava zvijezda koja se na ulicama grada mogla vidjeti na Vespi, jednoj od prvih uvezenih na naše prostore.

Vukas je na terenu bio poznat po izvanrednoj tehnici, neuhvatljivom driblingu i osjećaju za igru koji je plijenio pozornost čak i izvan granica tadašnje države. Godine 1953. izabran je među najbolje svjetske igrače koji su u dresu reprezentacije FIFA-e igrali protiv Engleske na Wembleyu povodom 90. obljetnice engleskog nogometa.

Srušio reprezentaciju Velike Britanije hat-trickom

Utakmica je završila rezultatom 4:4. Vukas je briljirao s dvije asistencije i izborenim penalom, zadivio je britansku publiku i dokazao da pripada svjetskom vrhu. Dvije godine kasnije odigrao je najbolju utakmicu života.

Reprezentacija Velike Britanije dočekala je reprezentaciju Europe u Belfastu. Europljane je u napadu uz Francuza i člana Real Madrida Raymonda Kopu predvodio upravo Vukas. Rezultat je bio 1:1 sve do 77. minute, nakon čega je Vukas u 11 minuta postigao hat-trick.

Mnogi smatraju da bi Vukas bio prva Zlatna lopta u povijesti nogometa da ju je France Football počeo dodjeljivati samo godinu dana ranije. Prva je dodijeljena 1956. i osvojio ju je Stanley Matthews. Ubrzo potom Vukas je prešao u talijansku Bolognu, no zbog ozljeda i prilagodbe na drugačiji stil igre nije ostvario isti učinak kao u Hajduku.

Osvojio je dva olimpijska srebra

U reprezentaciji Jugoslavije upisao je 59 nastupa i postigao 22 pogotka. Osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. i u Helsinkiju četiri godine kasnije, a nastupio je i na dva svjetska prvenstva – 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj.

Njegova igra bila je spoj elegancije i genijalnosti, a stilom je podsjećao na najveće svjetske zvijezde tog vremena, poput Puskása i Di Stéfana. Nije čudno da ga je Hrvatski nogometni savez 2000. godine proglasio najboljim hrvatskim nogometašem u posljednjih 50 godina.

Bernard Vukas preminuo je u Zagrebu u 56. godini života, nakon duge bolesti. Pokopan je na Mirogoju. Na njegovu nadgrobnom spomeniku stoje riječi "Igra, nadahnuće i smisao". Na njegovu spomeniku podno poljudskih tribina ugravirana je Vukasova izjava: "Da se ponovno rodim, bio bih igrač Hajduka".