IZRAELSKA vojska srušila je čitava sela u sklopu invazije na južni Libanon, minirajući domove eksplozivom i ravnajući ih sa zemljom u masovnim, daljinski aktiviranim detonacijama. Snimke koje je objavila izraelska vojska, kao i one na društvenim mrežama, prikazuju takva razaranja u selima Taybeh, Naqoura i Deir Seryan duž izraelsko-libanonske granice.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Organizacije za ljudska prava strahuju da se primjenjuje taktika "domicida" viđena u Gazi, gdje se sustavnim uništavanjem stambenih objekata čitava područja čine nenastanjivima. To slijedi nakon poziva izraelskog ministra obrane Israela Katza da se unište "sve kuće" u pograničnim selima po uzoru na Gazu, piše The Guardian.

Potencijalni ratni zločin

Organizacije za ljudska prava upozoravaju da bi masovne detonacije mogle predstavljati namjerno uništavanje civilne imovine, što je ratni zločin. Ratno pravo zabranjuje takva razaranja, osim ako nisu vojno nužna.

"To što Hezbolah možda koristi neke civilne objekte u libanonskim pograničnim selima u vojne svrhe ne opravdava masovno uništavanje čitavih sela duž granice", izjavio je Ramzi Kaiss, istraživač za Libanon pri Human Rights Watchu.

Izraelska vojska, s druge strane, tvrdi da cilja infrastrukturu Hezbollaha, poput tunela i vojnih postrojenja, koje je, kako navode, ta oružana skupina integrirala u civilne domove.

Izrael je najavio da će okupirati velika područja južnog Libanona kako bi uspostavio "sigurnosnu zonu" sve do rijeke Litani te da raseljenima neće biti dopušten povratak dok se ne zajamči sigurnost izraelskih gradova na sjeveru.

"Sve je izbrisano"

Za stanovnike pograničnih sela, koji su s užasom gledali snimke uništenja, detonacije su izbrisale ne samo domove, već i generacije uspomena. "Prvo smo vidjeli kako seoski trg leti u zrak. Tamo imam dućan. Cijeli život jedne osobe je na tom mjestu, njezin rad, uspomene, sve. I odjednom vidite kako pred vama eksplodira", rekao je Ahmad Abu Taam, 56-godišnji vlasnik trgovine građevinskim materijalom iz Taybeha.

"Od tog sam trenutka osjetio da sam postao izbjeglica. Osjećam se kao da nemam doma." Abu Taam je bio raseljen i tijekom rata 2024. godine. Iako je selo i tada bilo oštećeno, povratak je bio radostan.

"Tada sam zaboravio na raseljenost i počeo obnavljati dućan ispočetka, bez osjećaja umora. Kad se vratiš, osjećaš se kao da si pronašao nešto izgubljeno. Ali ovaj put, svega je nestalo. Sve je izbrisano", dodao je.

Uspomene na proljeće

Ahmad Ibrahim, 50-godišnji poljoprivrednik iz Deir Seryana, ima samo nekoliko slika svoje kuće. Ostatak je ostavio za sobom kada je s obitelji bježao iz grada 2. ožujka, očekujući da će se vratiti po njih. "Cijeli moj život je ondje, nikad se nisam udaljio više od desetak kilometara. To je prekrasno, tipično selo - barem je bilo prije rata. Ljudi su mu dragi i velikodušni", rekao je Ibrahim.

Dok u Libanonu počinje proljeće, Ibrahim žali što njegova djeca neće uživati u rascvjetanoj prirodi svoga kraja. "Djeca pamte dobra vremena - proljetne i ljetne večeri, odlaske u polja, branje cvijeća i bilja, večere na otvorenom, kuhanje čaja na vatri. Djeci je to bilo predivno mjesto za odrastanje", prisjeća se.

Obiteljski posao uništen u trenu

Liječnik Mohammed Hashem (65) proveo je 15 godina radeći 18 sati dnevno kako bi uštedio dovoljno za izgradnju motela Luna u Naqouri. Hotel na više katova, izgrađen 2012., ugošćivao je strane putnike, libanonske turiste i mirovnjake UN-a, koji su dolazili u primorski grad poznat po najljepšim plažama u Libanonu.

"Ljeti bi popunjenost dosezala 100 posto. Dobivali smo dobre ocjene i nagrade. Sve u svemu, bili smo sretni - živjeli smo mirno i produktivno. To je zaista bio obiteljski posao", rekao je Hashem. Kada se pročulo za uništenje hotela, Hashema su preplavile poruke podrške bivših gostiju.

"Dobili smo tisuće lajkova i komentara. Ljudi su pisali koliko su voljeli to mjesto. Gosti su nam uvijek bili sretni - dobre cijene, dobra usluga", kazao je.

Sidro za raspršene obitelji

Priča o selima na jugu Libanona, koja su od kasnih 1970-ih povremeno bila pod izraelskom invazijom i okupacijom, ujedno je i priča o raseljavanju. Obitelji iz pograničnih sela raspršene su diljem svijeta, od Australije do Europe, u potrazi za stabilnošću. Ta su sela služila kao sidro za raspršene obitelji. Dijaspora je nalazila utjehu u spoznaji da se uvijek mogu vratiti kući.

"Ljudi bi gradili kuće vrijedne milijun dolara samo da bi u njima boravili tjedan ili deset dana godišnje. Selo postane središte obitelji", objasnio je Abu Taam. "Jer kamo god pošli, uvijek čeznete za svojim domom. Mjestom gdje ste odrasli, gdje ste se prvi put osjećali sigurno." Za mnoge, to je sidro sada nestalo. "Osjećate duboku frustraciju. Kao da netko ima moć izbrisati vas", zaključio je Abu Taam.