ORBAN nije pao radi toga što je Mađarska postala iliberalna demokracija (dakle zarobljena država koja ima samo privid demokracije). Nije pao ni radi toga što je provodio prorusku politiku. Nije pao ni radi koruptivnih afera ljudi oko njega.

>> Orban priznao poraz. Stižu rezultati, Magyar ga je pomeo

Orban vam je pao radi kobasica. Običnih, slavonskih. Jer kada se o kobasicama govori, u Međimurju, Podravini i Slavoniji znalo se već desetljećima - idemo u Mađarsku. Kobasice i drugi mesni proizvodi bili su preko granice dobri, ali bili su i jeftini. 

Nekada davno, u doba bivše države, bio je to Stojadin gdje se na zadnjem sjedištu vozilo i par djece potkupljene sladoledom, kako sadržaj prtljažnika ne bi prešao maksimum koji se mogao unijeti bez carine. Zastava na granici se promijenila, automobil je postao polovni Golf, no poratnih godina pazilo se na svaki hrvatski dinar, pa se mijenjalo za forinte i kupovalo jeftinu mađarsku robu. 

Došli smo u Europsku uniju, granica je postala malo mekša, a ona djeca koja su se nekada vozila na zadnjem sjedištu Stojadina nastavljala su obiteljsku tradiciju. Shopping jeftine robe u Mađarskoj.

Mađari dolaze kupovati u jeftiniju Hrvatsku

Zadnjih godina iznenađenje - automobili mađarskih tablica ispred naših trgovačkih centara i građani Mađarske koji guraju kolica po trgovačkim centrima Osijeka, Belog Manastira i Virovitice. A u kolicima kobasice i sva ona roba koju smo nekada jeftinije kupovali u Mađarskoj.

Mađarska je postala skupa. Mađarska valuta, forinta, izjedena je inflacijom (toliko o tezi kako je Euro uzrok poskupljenja), standard Mađara je pao. Kobasica, i sve te robe, postale su jeftinije u Hrvatskoj nego u Mađarskoj. A Hrvatska nije baš zemlja jeftine hrane…

Pročitat ćete ovih dana desetke komentara zašto je Orban pao. Ruski igrač. Sumnjiva bogaćenja i njegove obitelji i njegovih prijatelja. Nedostatak demokracije. Umor ljudi jednom te istom sve debljom ekipom. No, ja bih se zadržao na cijeni hrane. Vlast se mijenja kada ljudi više ne žive dobro.

Ideja stabilne i snažne nacionalne države

Vlast Viktora Orbána trajala je 16 godina i bila je zamišljena kao model “iliberalne države”, dakle snažne, nacionalne i stabilne. U praksi, taj model je značio slabljenje institucija, kontrolu medija i preuređenje sustava tako da vlast ostane trajna. 

Dogodilo se, međutim, upravo ono na što liberalna politička teorija upozorava: makneš li ograničenja vlasti, dopustiš li da se politika petlja u sve, ne dobiješ jaču državu, nego slabiju ekonomiju. Umjesto obećane snage, Mađarska je dobila sporiji rast, više korupcije i društvo s manje slobode.

Politički zaključano društvo nije društvo u kojemu se poduzetnici osjećaju dobro. To je društvo gdje vladaju klijentelizam, nepotizam i namještanje poslova. To naravno završi kao projekt velikih riječi o državi, naciji i suverenizmu, ali u praksi govorimo o sustavu gdje dobro prolaze samo odabrani „kapitalisti“ slizani s državom. Kapitalisti u navodnike – jer bez države ne bi postojali. Vjerujem da shvaćate koliko je ova lekcija važna i za nas.

Politika na kraju završi na pitanju - koliko se dobro živi

Politika, koliko god se voljela prikazivati kao igra ideja, na kraju uvijek završi na razini želuca. Država može izdržati afere, može izdržati i ideološke eksperimente, ali ne može izdržati trenutak kada njezini građani sjednu u automobil i odu preko granice po jeftiniju hranu. Nije to jedini problem Mađarske, zadnje tri godine nezaposlenost je počela rasti. Neke tvornice su se zatvorile. Orban je obećavao zaštitu radnika i kako bi se to reklo „radna mjesta“, ali to je ostala prazna priča. 

Govorima se ne jača industrija. Sjetimo se i Donalda Trumpa i njegovih obećanja o povratku industrije i radnih mjesta u Sjedinjene Države. Tvornice su se trebale vratiti, radnici obući radne odore, a Amerika opet postati industrijska sila. U stvarnosti, to ne ide dekretom. Tržište ne sluša govore. Ni u SAD-u, ni u Mađarskoj, ali ni u Hrvatskoj.

Tu je naravno i rat u Ukrajini gdje je Mađarska ostala bez jeftinih ruskih energenata, za što je Orbanu kriva Ukrajina, dakle žrtva agresije, a ne Rusija, zemlja agresor. Stvar je na ovim izborima došla do farse, izgledalo je kao da se za predsjednika mađarske vlade bori Volodimir Zelenski osobno! Skoro da nije bilo govora gdje Orban nije spominjao Zelenskog i Ukrajinu. Zelenski je dobio plakate po mađarskim gradovima!

Mađari se prisjetili 1956. godine

U međuvremenu, pojavio se i ogroman diplomatski skandal. Mađarski diplomati su izvještavali izravno u Moskvu o čemu Europska unija priča i kakve mjere priprema. To više nije bilo pitanje političkog stava ili drugačijeg pogleda na međunarodne odnose, nego pitanje elementarne lojalnosti zajednici kojoj formalno pripadaš i od koje tražiš podršku i novce. 

Ovo ponizno dodvoravanje Rusima očigledno je pogodilo i same Mađare koji nemaju nešto dobrih iskustava s ruskom imperijem. Sjetimo se, 1956. godine Sovjetski Savez je vojno intervenirao u Mađarskoj, nekoliko tisuća ljudi poginulo pod sovjetskim tenkovima. Mađarska je trpjela desetljećima kao „manje pouzdan saveznik“, a sada joj najviši dužnosnici koketiraju s državom koja je slala tenkove na građane koje su gradili primitivne prepreke po ulicama Budimpešte!

Trajalo je dok je bilo novaca

No, sve je to prolazilo i trpjelo se dok je bilo novca. I neliberalno društvo, i jeftini nacionalizam i populizam po kojemu su za sve Ukrajinci krivi. No, takvo društvo, gdje se cijeni poslušnost, ksenofobija i navodna neovisnost, sve to dok se žicaju novci Europske unije i jeftina nafta od Rusije, nije ekonomski uspješno. 

Nije Orbanu pomoglo ni to što je država počela prisluškivati vlastite građane kao da su neprijatelji, jer sustav koji se boji vlastitih ljudi prije ili kasnije počne propadati. Sjetimo se, koristili su i sustav Pegasus, pomoću kojeg su novinari, odvjetnici i politički protivnici završavali pod nadzorom vlastite države. Usred Europe, usred Europske unije!

Početak kraja epohe nacionalnih populista

Padom Viktora Orbána možda počinje i kraj jedne političke epohe. Kraj ere nacionalnih populista. Ljudi velikih riječi i još većih obećanja. Ljudi koji govore o narodu dok vlast koncentriraju u vlastitim rukama, koji zazivaju suverenost dok istovremeno traže milost velikih sila (pa mu u goste pred izbore dolazi i JD Vance). 

Ta politika, koliko god se kitila zastavama i povijesnim narativima, uvijek završi isto: kao loša verzija birtijskog monologa. Malo samohvale, malo mitologije, puno piva i sve manje stvarnosti. Na kraju vođa, koji je trebao biti simbol snage države, padne na razinu čovjeka koji nakon trećeg piva objašnjava konobaru za šankom kako je sve napravio kako treba, a konobara više uopće nije briga.

Analitičari će pisati o geopolitičkim pomacima, o odnosima s Bruxellesom, o demokraciji i autoritarizmu. No prava istina ostat će prizemna, gotovo vulgarna u svojoj jednostavnosti. Viktor Orban nije pao zbog ideologije. Pao je jer je kobasica u Slavoniji postala jeftinija nego u Mađarskoj.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala