SVJEDOČANSTVA izraelskih vojnika iz rata u Gazi otkrivaju duboke psihološke posljedice koje nadilaze klasični posttraumatski stresni poremećaj. Umjesto straha, mnoge progoni krivnja, sram i pitanje vlastitog identiteta, piše u reportaži izraelski list Haaretz.

U podne u Tel Avivu, među prolaznicima, 34-godišnji Yuval nervozno grize nokte i stalno se osvrće. Njegov najveći strah nije zatvor ni kazna nego osveta. Iako je civilni život proveo kao programer u jednoj od vodećih tehnoloških kompanija, ono što je doživio kao vojnik u Gazi i dalje ga proganja. Kaže da je bio u paklu, a da toga tada nije bio svjestan.

U paklu Gaze

Taj pakao dogodio se u prosincu 2023. u Khan Yunisu. Tijekom intenzivnih borbi njegova je jedinica otvorila vatru na skupinu ljudi za koje su mislili da su neprijatelji. Tek kasnije shvatio je da su pucali na nenaoružane civile, starijeg muškarca i trojicu mladića. Kaže da nema opravdanja za ono što je učinio i da nema oprosta. Nakon povratka kući dočekali su ga slavlje i pohvale, ali umjesto ponosa osjetio je duboki prezir prema sebi. Govori da su ga nazivali herojem, a on je znao da se osjeća kao čudovište. Danas izbjegava izlaziti iz kuće, ne može se pogledati u ogledalo i živi u stalnom strahu, i od drugih i od samoga sebe.

Stručnjaci sve češće govore o fenomenu moralne ozljede, psihološkog stanja koje nastaje kada osoba sudjeluje u ili svjedoči radnjama koje duboko krše njezina moralna uvjerenja. Za razliku od posttraumatskog stresnog poremećaja koji je primarno povezan sa strahom i traumom, moralna ozljeda uključuje snažan osjećaj krivnje, srama i gubitka identiteta. Često se javlja tek nakon povratka iz rata, kada vojnici počnu preispitivati vlastite postupke i shvaćati da su u sukobu s vlastitim vrijednostima.

Maya, studentica filozofije iz Tel Aviva, služila je kao časnica u pričuvnoj oklopnoj jedinici. Tijekom rata svjedočila je događajima koji su, kako kaže, bili u potpunoj suprotnosti s njezinim uvjerenjima. U jednom incidentu vojnici su otvorili vatru na skupinu Palestinaca bez potvrde da su naoružani i pritom ubili četvero ljudi. Preživjeli je kasnije zlostavljan dok je bio vezan i bespomoćan. Maya priznaje da je najviše proganja to što je samo stajala i gledala te se pita što to govori o njoj.

Ubijanje bez posljedica

Sličan osjećaj nosi i Yehuda koji opisuje kako je jedan časnik bez razloga ubio nenaoružanog Palestinca koji je podigao ruke u znak predaje. Kaže da su svi znali da je riječ o ubojstvu, ali ništa se nije dogodilo i slučaj je zataškan. Tek mjesecima kasnije, tijekom posjeta muzeju Prado u Madridu, slika Francisca Goye koja prikazuje egzekuciju bespomoćnog čovjeka izazvala je kod njega snažnu reakciju i slom. Počeo je plakati usred muzeja, bez mogućnosti da objasni što mu se događa.

Drugi vojnici govore o iskustvima koja uključuju pucanje na civile koji su tražili pomoć, svjedočenje korištenju ljudi kao živih štitova, pljački i uništavanju imovine te brutalnim metodama ispitivanja zatvorenika. Jedan od njih opisuje kako je tijekom ispitivanja zarobljenik bio teško zlostavljan, što mu je potpuno promijenilo pogled na vojsku, ali i na samoga sebe.

Ni oni koji nisu bili izravno na bojišnici nisu pošteđeni ovih posljedica. Ran, časnik uključen u planiranje zračnih napada, kaže da su odobravali operacije za koje su znali da će uzrokovati smrt civila. Opisuje snažan unutarnji raskorak između planiranja takvih napada i svakodnevnog života, koji je postao nepodnošljiv. Na kraju je odlučio napustiti službu jer je osjećao da bi nastavak značio izdaju vlastitih vrijednosti. "Neke akcije naše vojske podsjetile su me na Holokaust", priznao je.

Osjećaj krivnje

Iako sve više vojnika traži pomoć, izraelske vlasti još uvijek formalno ne priznaju dijagnozu moralne ozljede nego takve slučajeve često vode kao posttraumatski stresni poremećaj. Stručnjaci upozoravaju da razlika nije samo u nazivu nego i u pristupu liječenju. Moralna ozljeda zahtijeva proces prihvaćanja i suočavanja s vlastitim postupcima, uključujući pokušaj samopraštanja. Unatoč tome, vojska je počela koristiti izraz ozljeda identiteta, što neki smatraju pokušajem prebacivanja odgovornosti s sustava na pojedinca.

Mnogi vojnici o svojim iskustvima ne govore ni najbližima jer se boje da će biti proglašeni slabima ili izdajnicima. Strah od stigme često je jači od potrebe za pomoći pa šutnja postaje način preživljavanja.

Guy, pripadnik specijalnih snaga, kaže da ga i dalje proganjaju prizori rata i osjećaj krivnje. Prisjeća se trenutaka kada je osjetio koliko su se on i ljudi oko njega promijenili. Kaže da se često pita što su postali i što je on sam postao, ali na to pitanje još uvijek nema odgovor.