U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

Mirjana i Marinko Lučić, Jelena i Damir Dokić, Jennifer i Stefano Capriati, neki su od najpoznatijih parova očeva zlostavljača i kćeri tenisačica koje su morale pobjeći od roditelja kako bi se uspješno bavile sportom. Sve tri bile su pobjednice i osvajale turnire, no ožiljci su ostali.

Nasilan odnos s ocem imala je i Mary Pierce, koja je karijeru završila kao dvostruka Grand Slam pobjednica u pojedinačnoj konkurenciji. Pamti se i kao jedina Francuskinja s osvojenim Roland Garrosom u povijesti Open ere.

No, teniska povijest također pamti nasilno ponašanje njezina oca od kojeg je s 18 godina tražila zabranu prilaska. Izborila se sa zlostavljanjem i došla do teniskog vrha.

Djetinjstvo prožeto zlostavljanjem

Mary Caroline Pierce rođena je 15. siječnja 1975. godine u Montrealu. Bila je kći Francuskinje Yannick Adjaj i Amerikanca Jima Piercea, s kojim je imala toksičan odnos sve do punoljetnosti. Odrasla je u SAD-u, državi koju je predstavljala do svoje 14. godine.

S 13 godina preselila se u Francusku, koju je potom predstavljala do kraja karijere. Unatoč brojnim uspjesima, nikad nije uspjela postati miljenica domaće publike. Mnogi su je smatrali Francuskinjom kada bi pobjeđivala, a Amerikankom kada bi gubila.

Često se osjećala kao da ne pripada Francuskoj iako je učinila ono što nitko u modernom tenisu nije. "Igrala sam tri finala Roland Garrosa. Tko je francuska predstavnica koja je to učinila u povijesti modernog tenisa? Čak i danas osjećam da nisam prihvaćena kao Mary Francuskinja. Ne razumijem to", rekla je Pierce u razgovoru za Figaro.

Američki savez bio je spreman pomoći obitelji Pierce, ali pod uvjetom da Mary radi s trenerom nacionalnog saveza, no njezin otac je to odbio. Njezina majka tada je zatražila pomoć od francuskog saveza, a oni su pozitivno odgovorili i došlo je do selidbe.

Pierce je tijekom ranog djetinjstva htjela postati pedijatrica, a tenis je počela trenirati relativno kasno, s navršenih 10 godina. Njezin otac rano je prepoznao talent te ju je gurao do krajnjih granica, dok je on često išao i preko njih. "Ošamario bi me kada bih izgubila meč, a nekada i samo ako sam po njegovom mišljenju loše odradila trening", rekla je jednom Mary, dok se Jim prisjetio sličnih događaja:

"Kada je imala 10 ili 11 godina, stajao bih na drugoj strani mreže i udarao možda 700 loptica što sam jače mogao kako bi ih pokušala vratiti. Udarao bih ih ravno u nju. Nisam je namjerno udarao, već sam to učinio da joj izgradim reflekse."

Dvije godine nakon što se počela baviti tenisom, postala je druga najbolja američka tenisačica u uzrastu do 12 godina. Nije imala stalni dom niti je pohađala školu od 1986., kada ju je otac ispisao iz šestog razreda kako bi se mogla fokusirati na trening. Obitelj Pierce živjela je nomadskim načinom života. Jim je dao otkaz, a cijela obitelj putovala je po juniorskim turnirima.

Na WTA Touru debitirala je sa samo 14 godina i dva mjeseca te je pritom postala najmlađa američka debitantica na Touru u povijesti. Prošla je kvalifikacije turnira u Hilton Headu, današnjem Charlestonu, i osvojila prvi set protiv Peruanke Laure Gildemeister, no poražena je sa 7:5, 1:6, 3:6.

U razgovoru za Behind The Racquet prisjetila se početka karijere i pritiska s kojim se rano suočila. "Kad sam imala 13 godina, moj tata bio je moj trener, a moja mama bila je moja mama. Nije bilo prihoda i ponekad smo živjeli u autu. Tata mi je tada pokazao vreću novca i rekao: 'Ovo je sve što imamo.' Onda mi je rekao: 'Bolje da počneš pobjeđivati, jer nam treba novac.'

To je bio veliki pritisak za malo dijete. Kad sam prvi put uzela reket u ruke, izgledala sam kao da igram godinama, pa sam osjećala da mi je Bog dao taj dar. U to vrijeme igrala sam tenis jer nisam imala izbora. Morala sam pobijediti jer sam se bojala što će se dogoditi u suprotnom.

Strah je bio pokretačka emocija. Zahvalna sam što sam imala mamu koja mi je bila stup podrške. Imala sam i brata Davida koji mi je bio partner za trening, a kasnije mi je postao trener", objasnila je.

Teniski otac iz pakla

Jim Pierce bio je otac iz pakla na teniskim terenima, a važno je reći i da je imao tešku životnu pozadinu. Njegov otac bio je nasilan čovjek koji je Jima i njegovo troje braće i sestara redovito šibao. Jim je s 13 godina napustio školu i počeo živjeti na ulici.

Lutao je od posla do posla sve dok se s 18 godina nije pridružio marincima, samo da bi ubrzo nakon toga bio izveden pred vojni sud zbog izostanka bez dopuštenja. Osuđen je na šest mjeseci teškog rada te je nečasno otpušten. Nakon izlaska, počeo se baviti sitnim kriminalom. Pet godina kasnije zatvoren je zbog krivotvorenja čeka, no pobjegao je iz zatvora poslije 11 dana.

Policija ga je 1960. godine upucala u leđa dok je bježao nakon pokušaja pljačke. Ubrzo je iz bolnice prebačen u ozloglašeni zatvor Sing Sing, gdje su njegovi suzatvorenici bili mafijaši i ubojice. U zatvoru mu je navodno dijagnosticirana paranoidna shizofrenija pa je poslan na psihijatrijski odjel.

Nakon što je pušten iz zatvora, proveo je još deset godina kao beskućnik. Godine 1973. ponovno je završio u zatvoru zbog krađe, no kada je izašao, odlučio se na bijeg u Montreal. Tamo je upoznao Yannick, francusku studenticu koja je ubrzo zatrudnjela i rodila Mary.

Tek će se tijekom 80-ih doznati da Jim Pierce nije njegovo pravo ime. Svoje pravo ime i prezime, Bobby Glenn Pearce, prestao je koristiti sredinom 70-ih kako bi zataškao trag o svojoj kriminalnoj povijesti. Kako se sve sazna, čudo.

Jim je svoju reputaciju oca zlostavljača "gradio" od ranih dana pa mu nije bilo strano pretući roditelje protivnica svoje kćeri, kao ni izvrijeđati te tenisačice. Prvi javnosti poznatiji događaj zbio se 1987. godine na najpoznatijem teniskom turniru mladih, Orange Bowlu. Tada je tijekom meča svoje kćeri protiv Magdalene Maleeve uzviknuo: "Mary, ubij kučku."

Dobio je šestomjesečnu zabranu dolazaka na juniorske turnire, a godinu dana kasnije cijela obitelj Pierce bila je zamoljena da napusti Tenisku akademiju Harry Hopman na Floridi zbog Jimovih ispada bijesa. Mary je tih godina povremeno znala "istankirati" meč, odnosno namjerno izgubiti jer se nije mogla nositi s pritiskom s tribina.

Unatoč tome, Pierce se brzo probila među najbolje svjetske tenisačice pa je svoje prvo WTA finale odigrala sa 16 i pol godina, kada je u srpnju 1991. osvojila turnir u talijanskom Palermu. Godinu dana kasnije obranila je taj naslov i osvojila još turnire u Ceseni i Portoriku. No, tu 1992. godinu obilježilo je ludilo njezina oca koje je eskaliralo.

"Pravilo Jima Piercea"

Sve je počelo na Mastersu u Rimu gdje je Pierce neočekivano ispala u drugom kolu od domaće tenisačice Raffaelle Reggi. Jim je tada na svoju kćer bacio torbu s opremom dok je napuštala teren, zatim ju je slijedio do parkirališta gdje je viđen kako ju udara.

Roland Garros 1992. godine bio je prvi Grand Slam turnir na koji je Pierce došla u statusu nositeljice. Francuskinja je neokrznuta prošla tri kola protiv nenositeljica, no u četvrtom kolu zaustavila ju je legendarna Jennifer Capriati. Tijekom tog meča, dva navijača ismijavala su igru Pierce, što Jim očito nije mogao trpjeti pa ih je udario šakom. Naravno, izbačen je s tribina.

Krug se zatvorio na Olimpijskim igrama u Barceloni. Nakon što je u napetom meču drugog kola Pierce izgubila od najbolje Indonežanke u povijesti, Yayuk Basuki, s 10:8 u trećem setu, Jim se toliko jako izvikao na svoju kćer da je briznula u plač i odjurila u svlačionicu.

Nakon što su ga službenici otpratili sa stadiona, on je slupao i uništio unajmljeni automobil dok je jurio španjolskom autocestom. "Bio sam bijesan. Nisam mogao dobro vidjeti", rekao je tada.

Brojne tenisačice žalile su se na njegovo ponašanje tijekom mečeva. Smatrale su da ih želi iznervirati i tako olakšati put do pobjede svojoj kćeri. Mary je u siječnju 1993. postala punoljetna, a presudni trenutak kraja odnosa između Jima i Mary zbio se na Roland Garrosu te godine.

Jim se razbjesnio kada je vidio svoju kćer na tribinama kako razgovara i smije se sa svojim 22-godišnjim rođakom te ga je uhvatio za vrat i počeo ga gušiti toliko da mu je bila potrebna liječnička pomoć. Jim je to pokušao opravdati tako što je rekao da je rođak ometao Mary, koja je trebala analizirati sljedeću protivnicu. Kasnije, kada je Mary igrala meč trećeg kola protiv Kimberly Po, njezin otac je počeo vikati na nju, a službenici turnira su ga isključili.

Dužnosnici Vijeća za ženski tenis dobivali su sve veći broj dokaza o fizičkom zlostavljanju koje je Jim vršio nad Mary, a 17. lipnja dogodio se dotad nezabilježeni slučaj u tenisu. Vijeće je tada zabranilo Jimu prisustvovanje svim daljnjim turnirima tijekom te sezone zbog njegova nasilnog ponašanja na Roland Garrosu.

Jim je time postao prvi član obitelji koji je suspendiran s Toura. Vijeće je tada donijelo novo pravilo, kolokvijalno poznato kao "Pravilo Jima Piercea", koje omogućuje da se remetilačkim članovima obitelji ili trenerima igrača/ica zabrani prisustvovanje turnirima. Odbijen mu je ulaz na turnire na kojima je igrala njegova kći.

Istovremeno, Mary je konačno odlučila prekinuti veze s ocem i otpustila ga s mjesta trenera. Podnijela je zahtjev za zabranu prilaska svom ocu, koji je prihvaćen u srpnju 1993. U isto vrijeme njezina je majka pokrenula brakorazvodnu parnicu.

Poraz u prvom Grand Slam finalu

No, višestruko osuđivani kriminalac nije bio osoba koja se tek tako povlačila. Nastavio je proganjati kćer na turnirima te je odsjedao u istim hotelima kao i igračice. Mary je odlučila unajmiti tjelohranitelje kako bi je čuvali, a Jim je u jednom od sukoba nožem s njima bio uboden.

Jim je nedugo zatim podnio tužbu na Okružnom sudu u Palm Beachu, tražeći četvrtinu zarade svoje kćeri, sadašnje i buduće. Slučaj je riješen izvansudskom nagodbom u kojoj mu je Mary platila 500.000 dolara i dala pravo da živi u luksuznom stanu u Delray Beachu kako bi ga se riješila. Mary je u jednom razgovoru za New York Times izjavila: "Od 10. do 18. godine, moj je život praktički bio pakao na zemlji".

Nakon rastanka s ocem, Mary je nakratko zaposlila Pierrea Barthesa kao novog trenera, dok joj je od rujna 1993. trener bio legendarni Nick Bollettieri, u čijoj je akademiji bila tijekom kratkog razdoblja 1988. godine. Bollettieri joj je postavio dva cilja. Rekao joj je da je debela i da će se morati dovesti u bolju formu te da će se na terenu morati naučiti snalaziti sama.

Pierce je do kraja turbulentne godine osvojila WTA turnir u Stuttgartu, igrala četvrto kolo US Opena i izborila plasman na WTA završnicu na kojoj je nastupilo 16 najboljih tenisačica svijeta, s iznimkom Monike Seleš, koja je ranije te godine bila izbodena u Hamburgu, te Jennifer Capriati, koja je napravila kratku pauzu od bavljenja tenisom.

Mlada Francuskinja je na tom turniru pobijedila Gabrielu Sabatini i Martinu Navratilovu, što su bile njezine prve dvije pobjede nad igračicama iz Top 10 u karijeri. Turnir je okončala u polufinalu nakon što je poražena od Španjolke Arantxe Sanchez Vicario, no bila je to najava velikih stvari koje slijede.

Pierce je imala prepoznatljiv stil igre koji se temeljio na jednom od najsnažnijih forehanda s osnovne crte u to vrijeme. Rijetko bi dopuštala protivnicama da diktiraju igru te bi pogađala ogroman broj winnera, no ta agresivna igra ponekad je dolazila s posljedicama i brojnim neprisiljenim pogreškama.

Godinu 1994. otvorila je četvrtim kolom Australian Opena, no uslijedili su slabi rezultati i rana ispadanja. Uspjela je doći do jednog finala, onog u Houstonu, u kojem je izgubila od Njemice Sabine Hack te do polufinala u Hilton Headu. Tri puta je gubila od tenisačica izvan Top 100 te je na Roland Garros stigla u lošoj formi.

Ipak, Pierce je na svojoj, pariškoj zemlji, redom "šamarala" protivnice. Prošetala se do prvog Grand Slam finala bez izgubljenog seta i sa svega 10 izgubljenih gemova, uključujući deklasiranje prve tenisačice svijeta Steffi Graf sa 6:2, 6:2 u polufinalu. Njemica je bila braniteljica naslova i tada trostruka prvakinja Roland Garrosa, a nakon meča je rekla: "Koju taktiku možete imati kada ona osvoji svaki poen?"

Pierce nije uspjela doći do naslova jer je u finalu sa 6:4, 6:4 bolja bila Sanchez Vicario, tada druga najbolja tenisačica svijeta. 19-godišnja Francuskinja je nakon tog finala prvi put u karijeri ušla u Top 10 te je postala sedma tenisačica na WTA ljestvici.

Dominacija na putu do prve Grand Slam titule

Do kraja sezone odigrala je još tri finala, no sva tri je izgubila pa je najuspješniju godinu dotadašnjeg dijela karijere zaključila na petom mjestu WTA ljestvice, ali bez ijedne osvojene titule. Već u prvom mjesecu 1995. godine prekinula je post osvojivši Australian Open, svoj prvi Grand Slam u karijeri.

Nije ga Pierce osvojila tek tako, već na putu do titule nije izgubila nijedan set. Od osmine finala do finala pobijedila je čak četiri tenisačice iz društva 10 najboljih na svijetu, redom Anke Huber, Natashu Zverevu, Conchitu Martinez i Arantxu Sanchez Vicario, kojoj se tako osvetila za poraz u finalu Roland Garrosa godinu dana ranije.

Osvojivši Australian Open, napredovala je na treće mjesto svjetske ljestvice, što će joj ostati najbolji plasman karijere. Do kraja godine odigrala je još tri finala te je pobijedila u jednom. Jedan od dva poraza nanijela joj je Hrvatica Iva Majoli, koja je u finalu Züricha slavila 6:4, 6:4 i tako osvojila svoj prvi WTA turnir u karijeri. Njih dvije odigrale su ukupno 11 međusobnih mečeva, a Pierce je slavila sedam puta.

Pierce nije uspjela obraniti naslov na Australian Openu te je ispala već u drugom kolu od Elene Likhovtseve, tada 51. tenisačice svijeta. Bollettieri je u tom trenutku trenirao Pierce i Marka Phillipousisa, a nakon što je Australac senzacionalno pobijedio prvog nositelja Petea Samprasa, Bollettieri je izjavio da Pierce može potražiti novog trenera.

Njihov rastanak nije prošao mirno. Bollettieri je kritizirao njezinu nezrelost i manjak predanosti rekavši: "Ne biste trebali nikoga prisiljavati da igra tenis. Neću vikati na nju. Neću joj biti dadilja."

Sezonu je završila sa samo jednim finalom, no 1997. godinu otvara snažno i dolazi do drugog finala Australian Opena u karijeri. Tamo ju je nadjačala Martina Hingis sa 6:2, 6:2. Do kraja sezone triput je ispadala u četvrtim kolima na Grand Slamovima, a to finale bit će joj posljednje Grand Slam finale do 2000. godine.

Kako je pronašla mir?

Francuska je na pobjednika Roland Garrosa čekala od 1983. godine i Yannicka Noaha, dok je situacija u ženskoj konkurenciji bila još gora, jer je posljednja prvakinja bila Françoise Durr 1967. godine. Nakon što je Pierce osvojila Australian Open, očekivanja i pritisak su rasli, a s time se teško nosila.

Poslije izgubljenog finala 1994. godine, Pierce je u sljedećih pet nastupa na Roland Garrosu dvaput ispadala u drugom i četvrtom kolu te jednom u trećem. 25-godišnjakinja je veliki zaokret doživjela 2000. godine. Tada je postala ponovno rođena kršćanka.

"Unatoč svim uspjesima, osjećala sam da nešto nedostaje u mom životu, osjećala sam prazninu. Svi znaju za moje teško djetinjstvo i da me je otac trenirao i zlostavljao. Tražila sam istinu, odgovore na svoja pitanja, nešto što će mi donijeti mir i izliječiti moje srce. Počela sam puno čitati o psihologiji, samopomoći i različitim religijama.

Moja karijera je išla uzlaznom putanjom, osvojila sam svoj prvi Grand Slam kao 20-godišnjakinja i dosegla treće mjesto na svijetu. Izvana se činilo da ne može biti bolje, ali nije bilo tako", prisjećala se Pierce.

Pierce se tijekom 1999. godine sprijateljila s američkom tenisačicom Lindom Wild. Kako je sama priznala, u njezinom karakteru i ponašanju primijetila je nešto posebno. Njih dvije počele su se više družiti na Touru, što je dovelo do toga da je Wild pitala Pierce više o svojim uvjerenjima. Tijekom tih razgovora, kako kaže, doživjela je prosvjetljenje.

Vjeru je pronašla nakon poraza u finalu Indian Wellsa u ožujku 2000. Bila je sama u svojoj hotelskoj sobi te je rekla sebi da više ne može ovako živjeti. "Tada sam se pokajala, zamolila sam Gospodina za oproštenje za sve svoje grijehe i pozvala Ga da preuzme kontrolu nad mojim životom. Od tog trenutka Isus je došao prebivati ​​u mom srcu. Ponovno sam se rodila", objasnila je.

Dvostruko slavlje na Roland Garrosu 2000. godine

Mary je u to vrijeme obnovila kontakt s ocem te mu je, u duhu obnovljene vjere i ostvarenog mira, oprostila sve. Mary i Jim su tijekom ožujka odradili nekoliko zajedničkih treninga, a sve do njegove smrti od raka žučnjaka 2017. godine, često bi se viđali kada bi ona bila na Floridi gdje je njezin otac živio s novom ženom.

[Kad je njezin otac imao rak, Mary se brinula za njega. Jednog dana, dok je bio u bolnici, počeo je plakati. "Rekao mi je da mu je žao zbog svega. Bio je toliko zahvalan, a ja sam rekla: 'U redu je, tata. Već sam ti oprostila.'"

Kada je došla na Roland Garros 2000. godine, francuski mediji su primijetili da izgleda drukčije, da je dosta mirnija nego prije te da se više ne ljuti toliko u važnim trenucima. Objasnila im je o čemu se radi, a onda su uslijedila dva tjedna iz snova za domaću uzdanicu.

Na turnir je došla kao sedma tenisačica svijeta, a u prva četiri kola nije imala problema s protivnicama. Izgubila je tek 13 gemova u tim dvobojima i lakoćom ušla u četvrtfinale, prvo nakon 1994. kada je došla do finala.

U četvrtfinalu je preokretom pobijedila treću tenisačicu svijeta Moniku Seleš (4:6, 6:3, 6:4) uz poznati poen koji je osvojila lobom kroz noge, u polufinalu prvu tenisačicu s WTA ljestvice Martinu Hingis (6:4, 5:7, 6:2) od koje je prethodno izgubila sedam puta zaredom, a u finalu petu tenisačicu svijeta Conchitu Martinez (6:2, 7:5) za svoj drugi Grand Slam naslov.

"Pobjeda pred francuskom publikom, mojom publikom, bila je jedinstvena. Bio je to čaroban i snažan trenutak", rekla je Pierce, koja je trofej podigla i u konkurenciji parova, nakon što je s Martinom Hingis u finalu svladala Virginiju Ruano Pascual i Paolu Suarez.

Inspirativan povratak

Malo tko je tada mogao očekivati da će Pierce prvo sljedeće WTA finale odigrati tek u veljači 2004. godine. Brojne ozljede, a naročito one leđa i ramena, usporile su je na vrhuncu karijere. Nakon osvojenog Roland Garrosa odigrala je tek 10 turnira u sljedećih 18 mjeseci, no nije se predavala.

U proljeće 2005. trenirala je na terenima Teniske akademije Nicka Bollettierija. Tada joj je njezin bivši trener predložio ponovnu suradnju. Nakon dugog razgovora prihvatila je ponudu, a oni su se prihvatili posla.

Na Roland Garros 2005. godine stigla je kao 23. na WTA ljestvici, a na putu do četvrtfinala izbacila je osmu i devetu nositeljicu, Patty Schnyder te Veru Zvonarevu. Uslijedio je meč protiv vodeće tenisačice svijeta Lindsay Davenport, kojoj je prepustila svega pet gemova. Elena Likhovtseva je u polufinalu uspjela osvojiti tek dva gema, ali Pierce u finalu nije imala šansi protiv fantastične Justine Henin, koja je slavila sa 6:1, 6:1.

Pierce je nakon toga došla do četvrtfinala Wimbledona, u kojem je izgubila od Venus Williams, a svoje posljednje Grand Slam finale odigrala je na US Openu iste godine. Do finala je stigla uz samo jedan izgubljen set i uz pobjede nad tri tenisačice iz Top 10 - Justine Henin, Amelie Mauresmo i Elenom Dementievom.

Ipak, kao i u Parizu, zaustavila ju je Belgijka Kim Clijsters, koja je slavila sa 6:3, 6:1. Za Clijsters je to bio prvi od četiri osvojena Grand Slama, dok je Pierce ostala na dva naslova iz šest odigranih finala.

Pierce je do kraja karijere osvojila još jedan trofej, Kremlin Cup u listopadu 2005. godine. U trofejnoj vitrini ima 18 WTA naslova, uključujući dva Grand Slama, dva osvojena Fed Cupa, pet Mastersa i ukupno 41 finale.

Završila je karijeru na bolan način

Posljednju sezonu karijere odigrala je 2006. godine. Zadnji turnir igrala je krajem listopada u Linzu. Vodila je 6:4, 6:5 u meču drugog kola protiv Zvonareve. Igrala se izmjena kod prednosti Ruskinje na njezin servis za tiebreak kada je Francuskinji popucao prednji križni ligament u lijevom koljenu.

Pala je na pod, uhvatila se za koljeno i u očaju vrištala od bolova. Tim hitne pomoći došao je po nju te je na nosilima, uz pljesak publike, napustila teren. Bio je to tužan kraj spektakularne karijere.

Pierce je tijekom karijere zaradila oko 10 milijuna eura samo od nagrada na Touru, a taj glamurozni život sportaša zamijenila je odlaskom na misiju u Afriku. Na Mauricijusu je hranila djecu kojoj bi to ponekad bio i jedini obrok u danu te je podučavala engleski jezik, dok je u Zimbabveu brinula za pacijente na gerijatrijskom dijelu bolnice.

Od listopada 2013. godine živi na Mauricijusu, gdje je dio kršćanske crkvene zajednice u obalnom gradu Black Riveru, koji, kako kaže, predstavlja "najsunčaniji i najljepši dio" otoka u Indijskom oceanu. Godine 2019. primljena je u Tenisku kuću slavnih zajedno s Kineskinjom Li Na i Rusom Jevgenijem Kafeljnikovim.

"Sve se u životu događa s razlogom. Ako me pitate na što sam najviše ponosna, bez dvojbe je to činjenica da nikad nisam odustala. Lijepo je znati da se naporan rad na kraju uvijek isplati", rekla je Mary za Australian Tennis Magazine.