JUTROS, čitajući izjave Friedricha Merza, njemačkog kancelara, moglo bi se zaključiti da Sjedinjene Države u iranskom sukobu gube tlo pod nogama. Njegova ocjena da Iran "ponižava" Washington u pregovorima odražava poznatu europsku sklonost da suzdržanost zamijeni za slabost, i pritom promašuje bit. Jer ono što izvana izgleda kao oklijevanje, u stvarnosti je promjena metode.

Kada je Donald Trump produljio primirje bez vremenskog ograničenja, nije se povukao iz sukoba. Preoblikovao ga je. Bombardiranje je stalo. Pritisak nije. Rat nije prestao. Promijenio je oblik.

Produljivanjem primirja, uz istodobno održavanje pomorske blokade i ozbiljno ograničavanje izvoza nafte kroz Hormuški tjesnac, Washington je stvorio stanje koje se može opisati kao stanka bez olakšanja. Nema velikih udara, ali nema ni prostora za predah. Iran više nije pod izravnim udarima iz zraka, ali je izložen sustavnom pritisku koji se ne vidi, ali se osjeća. U prvih šest tjedana strategija je bila jasna: primijeniti vojnu silu.

Američki i izraelski udari ciljali su ključnu infrastrukturu, nuklearna postrojenja, raketne sustave i zapovjedne centre. Učinak nije bio simboličan. Iranske sposobnosti danas nisu ono što su bile prije 28. veljače. Ali nisu ni nestale. I upravo tu počinje nova faza. Jer kada vojna sila dosegne svoje granice, sukob ne prestaje, on mijenja dimenziju.

Vrijeme važnije od sile

U toj novoj dimenziji vrijeme postaje važnije od sile. Uklanjanjem jasnog vremenskog okvira Washington je sukob premjestio iz fizičkog u strateški prostor. Pritisak ostaje, ali poprima oblik koji je dugotrajniji, tiši i potencijalno razorniji. Strpljenje više nije znak slabosti. Ono postaje instrument moći. Teheran taj obrazac dobro poznaje. Njegova strategija počiva na izdržljivosti, na apsorbiranju pritiska, produžavanju vremena i čekanju promjene okolnosti, osobito u Sjedinjenim Državama.

U godini američkih međuizbora u studenome, energenti i cijene goriva postaju politički osjetljiva točka. Iran računa na taj ciklus. No upravo tu leži rizik. U sukobu koji je prestao biti izbor i postao nužnost, vrijeme ne ublažava pritisak, ono ga povećava.

Paralelni interesi

Ono što ovu fazu čini posebno značajnom jest priroda samog pritiska. Iran, prema različitim procjenama, gubi između 150 i 400 milijuna dolara dnevno zbog ograničenog izvoza nafte i blokade pomorskih ruta, a pojedine procjene idu i više. To nije trenutačni udar. To je kontinuirano krvarenje. Razlika je ključna. Vojni udar razara brzo. Ekonomski pritisak razara polako, ali sustavno i često trajnije. Istodobno, ova kriza razotkriva i granice takozvane osi Rusija–Kina–Iran. Ta os postoji, ali nije savez.

Rusija je ograničena ratom u Ukrajini i nastoji smanjiti vlastite rizike, dok Kina djeluje oprezno, štiteći gospodarsku stabilnost i izbjegavajući dublje geopolitičko uplitanje. Iran se tako nalazi znatno usamljenije nego što bi se moglo zaključiti iz političke retorike. To nije ponašanje saveza, nego paralelnih interesa koji se pod pritiskom razilaze.

Merz je frustriran

Unutar Irana promjena je još dublja. Sustav koji se formalno predstavlja kao teokracija sve više djeluje kao sigurnosna država. Stvarnu moć oblikuje Islamska revolucionarna garda, struktura izgrađena za kontrolu, a ne za razvoj. Takav sustav može održavati red, ali ne može stvarati dugoročnu gospodarsku legitimnost. A bez nje, stabilnost ima rok trajanja. Europa, s druge strane, pokazuje drukčiju slabost.

Europska unija raspolaže resursima, ali ne i jedinstvenom strateškom voljom. Sporost odlučivanja i podijeljeni interesi ograničavaju njezin utjecaj upravo u trenutku kada bi trebao biti najizraženiji. I tu je izvor Merzove frustracije, koja ga izlaže lošoj procjeni i lošem dojmu u javnosti.

Ovo nije smirivanje sukoba. Ovo je njegova transformacija. Rat se premjestio, od razaranja prema pritisku, od brzine prema vremenu, od bojišta prema sustavu. I u takvom okruženju neće pobijediti onaj tko jače udara. Pobijedit će onaj tko dulje izdrži, pametnije upravlja vremenom i brže se prilagođava.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala