OTKAD se pojavio na velikoj sceni preuzevši Atletico Madrid 2011. godine, Diego Simeone sa sobom uvijek vuče iste stereotipe. Za mnoge ljubitelje nogometa, postao je simbol ružne pragmatičnosti, trenera koji stavlja rezultat iznad svega i koji je spreman žrtvovati estetiku igre kako bi došao do uspjeha.

Bili ti stereotipi opravdani ili ne, oni postoje i danas. Kad u mainstream dođe velika utakmica Atletico Madrida, po komentarima se može iščitati da ljudi očekuju niski blok u kojem će Diego Godin i Miranda otkloniti 50 opasnosti, a eventualne šanse koje će Atletico stvoriti bit će u direktnoj tranziciji preko Diega Coste ili Fernanda Torresa. Ukratko, očekuju Atletico koji će utakmicu svesti na nulu, što rezultatski, što estetski.

Vidjelo se to i jučer, kada je Atletico remizirao s Arsenalom (1:1) u prvom susretu polufinala Lige prvaka. Nakon spektakla PSG-a i Bayerna u utakmici najviše individualne klase i najriskantnijeg načina branjenja, navijači su bili razočarani onim što slijedi. Očekivali su utakmicu Simeonea i Mikela Artete, koji u zadnje vrijeme počinje povlačiti slične stereotipe, u kojoj će obje ekipe nevoljko napasti. 

Kanonada protiv Arsenala

Unatoč nešto sporijem prvom poluvremenu, moglo se vidjeti nešto potpuno drugačije, a za ljude koji prate u kojem smjeru Atletico ide zadnjih godina, nešto što se moglo i očekivati. Atletico je stvorio tri velike prilike te zapucao po golu 18 puta. Za usporedbu, u golijadi dan ranije, PSG je zapucao 12, a Bayern deset puta.

Ono što je Simeone postavio u drugom poluvremenu je postavka karakteristična za njegovu staru osobnost i energiju te za njegov novi stil. Pritisnuo je visoko igrač na igrača, a u obrani je ostavljao samo četiri igrača u obrambenoj tranziciji, napadajući s mnogo spontanih, a dobro uklopljenih kretnji u zadnjoj trećini koje kroz svaku akciju traže direktnost i priliku za pogodak.

Unatoč tome što nisu pozicijska ekipa koja želi umiriti tempo i dominirati posjedom, oteli su kontrolu Arsenalu, koji na tome temelji cijeli identitet pod Artetinim vodstvom. Stvorili su tri velike prilike u 45 minuta te ih je loša realizacija Ademole Lookmana i Antoinea Griezmanna koštala poluvremena potpune dominacije nad prvom ekipom Engleske.

Istina, određeni dijelovi utakmice pokazali su i njegovo staro lice, trenera koji zna postaviti nisku zonu i osjećati se organizirano i ugodno u njoj. To nikad nije zaboravio, ali nije ni dopustio da se svede samo na to.

Simeone je odavno puno više od obrambenog specijalista

I u trenucima kad je najviše zgražao nogometnu javnost, Cholo je dokazivao važne stvari, čak i u onom famoznom dvomeču protiv Manchestera Cityja 2022. godine, kada je na Etihadu postavio blok 5-5-0. Tad je imao 45 minuta gdje je na aktivnom rezultatu visokim presingom zbio ponajbolju momčad Europe u svoju polovicu i uputio 13 udaraca te dopustio samo dva.

To je strana njegovih momčadi koja se ne potencira u stereotipima, a to je strana koja objedinjuje staru Cholovu pragmatičnost i novonastalu prilagodljivost u jednog od, ako ne i najkompletnijeg obrambenog trenera na svijetu.

S istim napadačkim mentalitetom igraju u domaćem prvenstvu. Fokus koji su u zadnja dva mjeseca stavili na Kup Kralja i Ligu prvaka pomalo narušavaju sliku, no statistika svejedno pokazuje pozitivan trend.

Imaju više udaraca, posjeda i dodavanja nego što su imali u sezoni 2015./16. kada su igrali finale Lige prvaka te s 88 bodova bili nadomak titule u prvenstvu te više nego u sezoni 2020./21. kada su posljednji put bili prvaci Španjolske.

Momčad je talentirana, ali je debelo premašila očekivanja

Momčad Atletica ima mnogo talentiranih igrača. Julian Alvarez i Marcos Llorente su već priznati igrači na svjetskoj razini, visoko su etablirani i igrači poput Ademole Lookmana te iskusnih veterana Kokea i Antoinea Griezmanna. Isto tako, javnost se mogla upoznati i s nekim mlađim igračima na kojima Atletico gradi budućnost, poput Marca Pubilla i Giuliana Simeonea, Diegovog sina. 

S druge strane, postoje različite razine klase. Jasno je da Atleticov kadar nije na razini ostala tri polufinalista. Kad bi se složila zajednička momčad sva tri polufinalista, svi bi imali sigurne kandidate osim Atletica. Jasno je i da ni zvjezdana moć nije na razini ekipa poput Real Madrida, Barcelona, Manchester Cityja i Liverpoola, ekipa koje unatoč tome nisu mogle doći do ove faze natjecanja. 

Količina potrošenog novca se često koristi kao protuargument podređenosti koju Atletico ima, no ona uvijek dolazi bez konteksta neto potrošnje po kojoj Atletico debelo zaostaje za velikanima te koliko je promašaja bilo u sustavu dovođenja u kojem se precjenjuje Simeoneov utjecaj u odnosu na sportske direktore.

Polarizirajuća figura s neupitnim napretkom

Simeone će uvijek biti polarizirajuća figura. Ljudi koji ga vole, vole ga zbog energije koju prenosi, a očituje se u navijačima, igri i identitetu kluba. S druge strane, ljudi koji ga ne vole, ne vole ga zbog istih stvari, ali negativnijih aspekata koje to donosi poput pretjerane agresivnosti na rubu prljavosti i ponašanja koje ide uz to. I to je sasvim u redu.

To je ono subjektivno, a ono objektivno je da je njegova trenerska evolucija neupitna i da se više ne može svrstavati u koševe u koje je bio svrstavan prije pet ili deset godina, bilo to opravdano ili ne, donosili mu oni rezultati ili ne. 

Atletico Madrid je klub koji je u 15 godina oživio kao elitan klub pod standardima koje je on postavio, a tako traju i dalje. Takva kultura, standardi i borba protiv dva najveća diva europskog nogometa u vlastitom prvenstvu je nešto što, ako nije vrijedno divljenja, je bar vrijedno poštovanja koje mu se prečesto zakida.