PRIPADNICI generacije Z nezasluženo su na lošem glasu kod starijih generacija kao lijeni ili pretjerano ovisni o internetu. U stvarnosti, ova se generacija suočila s brojnim izazovima, uključujući preopterećene roditelje s ograničenim resursima, zbog čega se mnogi mladi danas teško samostalno uzdržavaju, piše YourTango.

Nijedan roditelj ne namjerava postati iscrpljen ili emocionalno nedostupan svojoj djeci, no takve su nenamjerne osobine postale sve češće kod roditelja koji su odgajali generaciju Z. Srećom, mlađe generacije poznate su po otpornosti i inovativnosti pa nema sumnje da će pronaći načine za prevladavanje tih izazova.

1. Kritičnost

Djeca internaliziraju kritike roditelja i odrastaju s uvjerenjem da ništa što čine nije dovoljno dobro, a posljedično, ni da ona sama nisu dovoljno dobra. Osuđujući stav nekih roditelja vjerojatno pridonosi poteškoćama generacije Z u osamostaljivanju. Djeca pretjerano kritičnih roditelja često postaju perfekcionisti, što ih može paralizirati pri preuzimanju inicijative.

Certificirana trenerica Michele Moliter definira perfekcionizam kao "neumoljivu težnju za besprijekornošću i odbojnost prema pogreškama koja pogađa pojedince u svim sferama života". Pritom napominje da "temeljna trauma koja stvara perfekcionistički način razmišljanja dolazi u raznim oblicima, a njezine posljedice mogu biti doživotne i negativne".

Moliter opisuje samokritiku kao psihološku zamku koja sprječava ljude da ostvare svoj puni potencijal. Ona navodi da je zamjena samokritike suosjećanjem prema sebi prvi korak prema oslobađanju iz te zamke. Iako kritiziranje u djetinjstvu može negativno utjecati na osobu, odrasli se mogu usmjeriti prema samoprihvaćanju.

2. Pretjerana zaštita

Iako je zaštita djece usađena u roditeljski instinkt, pretjerana zaštita može omesti njihov emocionalni i kognitivni razvoj te im otežati put prema neovisnosti i samopouzdanju. Postoje rizici koje djeca moraju preuzeti kako bi naučila da su snažna i sposobna, kao i pogreške koje moraju napraviti da bi shvatila da neuspjeh nije kraj.

Prema riječima licencirane kliničke socijalne radnice Cheryl Gerson, odgoj emocionalno otporne djece zahtijeva da im se dopusti osjećaj nelagode. "Djeca moraju shvatiti da se ono što žele ne dobiva uvijek lako", objašnjava Gerson. "Ako mogu naučiti podnositi privremeni neugodan osjećaj da su 'u krivu' dovoljno dugo da postanu znatiželjni o svojim pogreškama, vaša djeca mogu razviti 'mentalni sklop rasta'."

"Ne pomažemo im rasti dopuštajući im da odustanu od svega što ih gura izvan zone udobnosti", nastavlja ona. "Trebamo naučiti djecu vrijednosti ustrajnosti u nečemu teškom."

3. Izostanak primjera emocionalne regulacije

Roditelji koji ne pokazuju kako se nositi s emocijama potkopavaju sposobnost svog djeteta da se osamostali u odrasloj dobi. Sposobnost zdrave obrade emocija ključna je za uspjeh. Emocionalna regulacija podrazumijeva da osoba prepoznaje kako se osjeća i obrađuje te osjećaje. Ljudi koji to mogu znaju se nositi s negativnim emocijama i umiriti se.

Ako roditelji ne uče svoju djecu emocionalnoj regulaciji, djeca ulaze u odraslu dob bez tih ključnih vještina. Prema studiji objavljenoj u časopisu Emotion, emocionalna regulacija povezana je s većim blagostanjem, prihodima i socioekonomskim statusom. Poznavanje regulacije emocija pomaže u održavanju bliskih odnosa, postizanju boljih ocjena i ostvarivanju boljih poslovnih rezultata.

4. Nepostavljanje granica

Kada roditelji ne postavljaju jasne granice, njihova se djeca obično teško osamostaljuju. Granice je teško uspostaviti, pogotovo kada želite usrećiti svoju djecu. No, djeci su granice potrebne kako bi se osjećala sigurno te kako bi imala stabilan i predvidljiv život u kojem mogu napredovati.

Iako je pomicanje granica frustrirajući, ali normalan dio dječjeg razvoja, roditelji moraju ostati čvrsti. U suprotnom, djeca dobivaju previše moći u domu, što često pridonosi osjećaju nesigurnosti i tjeskobe. Bez primjera zdravih granica, djeca su prepuštena sama sebi, ne znajući kako se zaštititi od drugih koji žele iskoristiti njihovo vrijeme i energiju.

5. Popustljivost

Poteškoće generacije Z pri osamostaljivanju dijelom mogu proizlaziti iz popustljivosti njihovih roditelja u djetinjstvu. Kada roditelji pronalaze izgovore za ponašanje svoje djece, šalju poruku da djeca ne moraju biti odgovorna za svoje postupke, čak i kada uzrokuju štetu. Ispravljanje dječjih pogrešaka umjesto njih ne dopušta im da uče i razvijaju se.

Kako ističe životna trenerica T-Ann Pierce, "ako pronalazite izgovore za svoje dijete, ono neće naučiti preuzeti odgovornost za svoje postupke". Rezultat je da se dijete osjeća obeshrabreno, kao da je uvijek žrtva, što nije dobra priprema za uspjeh. Roditelji koji govore "Nije to mislila" stvaraju odrasle osobe s mentalitetom žrtve. "Uspješne odrasle osobe odgovorne su za svoje ponašanje", zaključuje Pierce.

6. Uskraćivanje nježnosti

Uskraćivanje nježnosti može negativno utjecati na emocionalni i psihološki razvoj djeteta, što mu otežava samostalnost u odrasloj dobi. Ljudi su društvena bića koja trebaju jedni druge da bi preživjeli i napredovali. Psihologinja dr. Sheryl Ziegler objašnjava da pokazivanje nježnosti pomaže djeci u razvoju samopouzdanja i samopoštovanja te ih uči izražavanju emocija.

"Držanje za ruke, trljanje leđa i sjedenje blizu jedno drugome još je jedan način izražavanja interesa i ljubavi, što je prekrasna lekcija u komunikaciji i samoizražavanju", kaže ona. Dr. Ziegler napominje da pokazivanje nježnosti ima "pozitivan, dugoročan učinak na ukupnu sreću djeteta, uključujući smanjenu anksioznost i poboljšano mentalno zdravlje". To je jedan od razloga zašto se djeca kojoj je nedostajalo nježnosti često teško osamostaljuju.

7. Nerealna očekivanja

Dobri roditelji očekuju da će se njihova djeca istaknuti, no čak i dobronamjerna očekivanja mogu dugoročno naštetiti djetetovom osjećaju vlastite vrijednosti. Za generaciju Z, pritisak da upišu prestižni fakultet ili postanu sportske zvijezde može postati prevelik, budući da samo malen broj djece može postići te ciljeve.

Studija provedena na više od 20.000 studenata iz SAD-a, Kanade i Velike Britanije otkrila je da su rastuća roditeljska očekivanja i kritika povezani s porastom perfekcionizma kod studenata. "Roditeljska očekivanja imaju visoku cijenu kada se percipiraju kao pretjerana", objasnio je glavni istraživač Thomas Curran.

"Mladi internaliziraju ta očekivanja i o njima ovisi njihovo samopoštovanje. Kada ih ne uspiju ispuniti, što je neizbježno, postaju kritični prema sebi." Curran zaključuje da perfekcionizam pridonosi depresiji, anksioznosti, samoozljeđivanju i poremećajima prehrane.

8. Zanemarivanje brige o sebi

Mnogi roditelji zanemaruju brigu o sebi jer su usredotočeni na djecu, što dugoročno šteti svima. Kada roditelji ne brinu o vlastitim potrebama, riskiraju iscrpljenost i ogorčenost. Roditelji se moraju brinuti o sebi kako bi se mogli adekvatno brinuti o djeci.

Psiholog David J. Palmiter Jr. uspoređuje roditeljstvo bez brige o sebi s čekanjem da stavite masku za kisik u avionu. "Vidim kućanstva diljem Amerike gdje su maske za kisik odavno pale i sav kisik ide djeci", kaže on.

Djeca osjećaju stres svojih roditelja, što i njih čini podložnima stresu. Modeliranje brige o sebi kao alata za upravljanje stresom uči djecu da je njihovo mentalno zdravlje važno, što im pomaže voditi uspješan život.

9. Nedosljednost

Djeca trebaju dosljedne roditelje kako bi se osjećala sigurno. Kada su roditelji nedosljedni, djeca uče da se na njih ne mogu osloniti, što može dovesti do razvoja nesigurnog stila privrženosti i problema u romantičnim vezama u odrasloj dobi.

Osjećaj stabilnosti pruža djeci sigurnost potrebnu za istraživanje svijeta. Djeca koja osjećaju da se sve može urušiti u svakom trenutku teško se osamostaljuju jer propuštaju ključne aspekte emocionalnog i psihološkog razvoja.

10. Emocionalna udaljenost

Emocionalna udaljenost roditelja može imati ozbiljne negativne posljedice na djecu. Djeca se trebaju osjećati povezano s roditeljima kako bi se osjećala važnima. Potrebna im je otvorena komunikacija i izrazi ljubavi, inače ne uče kako izraziti svoje osjećaje ili se zauzeti za svoje potrebe.

Djeca emocionalno udaljenih roditelja bore se s razumijevanjem vlastitih emocija i uspostavljanjem čvrstih odnosa, zbog čega se teško samostalno uzdržavaju kao odrasli.

11. Preopterećenost poslom i financijski stres

Tužna je stvarnost da su roditelji generacije Z često morali raditi nerazumno dugo, ponekad i dva posla, kako bi spojili kraj s krajem. Dok je većina pripadnika "baby boom" generacije odrastala uz jednog roditelja kod kuće, statistike pokazuju da je generacija Z prva generacija u kojoj su oba roditelja bila zaposlena izvan kuće.

Ekonomske i društvene promjene otežale su mnogim roditeljima pronalazak adekvatnog posla. Kao rezultat toga, odrasli pripadnici generacije Z vjerojatno imaju anksioznost i osjećaj beznađa koji su proizašli iz stresnog djetinjstva. Također je vjerojatno da oponašaju radne navike svojih roditelja, što dovodi do iscrpljenosti i nemogućnosti samostalnog uzdržavanja.

Srećom, generacija Z je iznimno otporna i motivirana za promjene. Ako itko može učiniti budućnost boljom, onda su to ovi mladi ljudi.